Vito Kovač: Kada su mi javili da sam u kadru za Dinamo srce je počelo jače kucati
Autor: Portal Torpedo 25.11.2024
Iako tek 16-godišnjak, Vito je već na pragu velikih nogometnih snova.
Rijeka - Na subotnjoj utakmici protiv Dinama na Maksimiru, među imenima prve momčadi HNK Rijeke našao se i 16-godišnji vratar Vito Kovač. Bio je to prvi put da je talentirani mladić bio dio prve momčadi, a iskustvo koje je doživio pamtit će zauvijek. U razgovoru za klupske stranice, Vito nam je otkrio svoje dojmove, ambicije i put koji ga je doveo do trenutka kojeg će pamtiti cijeli život.
Iako tek 16-godišnjak, Vito je već na pragu velikih nogometnih snova. Svojim trudom, talentom i predanošću dokazuje da je budućnost riječkog nogometa u dobrim rukama.
Kako si se osjećao kada te Ivan Vargić nazvao i rekao da ćeš biti u kadru prve momčadi za utakmicu protiv Dinama?
– Iskreno, nisam mogao vjerovati. Osjećaj je bio predivan, iskustvo nezaboravno… Srce je odmah počelo jače kucati. Nisam razmišljao ni o rezultatu ni o bilo čemu drugom, već sam jednostavno uživao.
Što su ti rekli suigrači?
– Najviše sam bio s mlađim igračima koji su me podržali i pomogli mi da budem opušten. Još sam novi u prvoj momčadi, ali siguran sam da ćemo se kroz iduće razdoblje bolje upoznati.
Jesi li zamišljao scenarij u kojem staješ na gol?
– Naravno, zamišljao sam kako izlazim na travnjak, kako se zagrijavam… To mi je samo još veći motiv da naporno radim kako bih dosegao tu razinu.
Kako izgleda seniorska utakmica iz prvog reda?
– Osjećaj se ne može opisati. Seniorski i juniorski nogomet su dva različita sporta; razlika je neopisiva u brzini igre, kvaliteti izvedbi, snazi duela…
Kako bi se opisao kao golman?
– Mislim da sam dobar u igri nogom, hrabar u izlascima… Volim izaći, igrati glavom, opaliti lažnjak… Uživam u takvim stvarima i mislim da dobro reagiram pod pritiskom.
Kako si počeo trenirati nogomet i kako si postao vratar?
– Od prvih dana sam u Rijeci. Počeo sam sa šest godina, ali kao igrač. Vratar sam postao slučajno – na jednom treningu, dok sam bio morčić, nismo imali nikoga za tu poziciju. Ja sam stao na gol, cijeli trening nisu mi mogli zabiti, i tako sam ostao na toj poziciji. Danas sam sretan što je tako ispalo, iako tada nisam volio biti golman. Uvijek sam želio igrati, trčati, zabijati golove…
Tko te nagovorio da ostaneš na golu?
– Trener Marijan Jantoljak je odigrao ključnu ulogu – u meni je vidio potencijal i inzistirao da ostanem na golu. Danas vidimo da i golmani puno sudjeluju u igri, što mi se posebno sviđa na mojoj poziciji.
Tko su ti vratarski uzori?
– Najveći uzor mi je Manuel Neuer. Njegova vratarska tehnika, igra nogom, izlasci izvan 16 metara, driblinzi, refleksi… Sve je to fascinantno. Jesam li imitirao već neki njegov potez? Kada se izvan 16 metara baci glavom prema lopti kako bi spriječio opasnost – i meni je to jednom uspjelo, ha-ha.
S kojim bi se golmanom usporedio?
– Upravo s Neuerom. Puno slobodnog vremena provodim gledajući videozapise njegovih obrana. Pokušavam usvojiti tehnike i načine na koje on reagira kako bih postao njegova bolja verzija.
Gdje se vidiš jednog dana u nogometu?
– Cilj mi je jednog dana zaigrati u jednoj od Liga petice. Bundesliga mi je posebno draga, ali sada uživam u Rijeci i svemu što me ovdje očekuje.
S kojim si trenerima vratara radio i tko je na tebe ostavio najjači dojam?
– Zahvaljujući Marijanu Jantoljaku postao sam golman i stigao do ove razine. S njim sam radio pet-šest godina. Zatim me preuzeo Siniša Ćaleta, s kojim sam usavršio igru nogom. Kao mlađi kadet došao sam u juniore kod trenera Velimira Radmana. Kod njega je svaki trening bio intenzivan – naučio sam hvati lopte i stekao čvrstinu. U kadetima sam ove sezone radio s Mladenom Žganjerom, a u prvoj momčadi s Ivanom Vargićem… Sada sve to što me nauče moram spojiti u jednu cjelinu – i onda će to biti to.
Rijeka je kroz godine u klupskoj školi nogometa afirmirala mnoga vratarska imena, od Žganjera, Radmana i Prskala, do Sluge, Ivušića, Nevistića, Pandura, Majkića… Nadaš li se da će i tvoje ime jednoga dana biti među njima?
– Lijepa niska imena. Nadam se da će i moje ime jednog dana ostati upamćeno među navijačima.
Kako usklađuješ školu i sport, budući da si učenik Salezijanske gimnazije?
– Jako je teško sve uskladiti. Imam puno izostanaka, ali pokušavam rješavati ispite. Profesori mi izlaze u susret kad god je moguće, što mi puno pomaže.
Što radiš u slobodno vrijeme?
– Najviše učim. Ne izlazim često – fokusiran sam na nogomet, u kojem uživam, i na školu, koju rješavam. Znam što želim ostvariti i potpuno sam posvećen tome, poručio je Vito Kovač.
