Tekst iz arhive. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Svi putovi vode u “Rijeku”: Kristijan Čaval – navijač, nogometaš i trener HNK Rijeka

Sa svojom je profesionalnom karijerom u "Rijeci" počeo krajem devedesetih na poziv Nenada Gračana, a 2005. kreće i u druge klubove: "Kamen Ingrad", "Dinamo Tirana", "Šibenik", "Slaven Belupo", da bi se "Rijeci" vratio 2010. i u rodnom gradu odigrao naredne tri godine za završnicu svoje profesionalne karijere.

Rijeka - Kristijan Čaval - jedno ime, a tri životna puta koja su ga vodila najdražem klubu: on je vječni navijač "Rijeke", on je njezin bivši igrač s najvećim brojem nastupa od hrvatske samostalnosti u, kako i sam kaže, svetom dresu, a on je i današnji trener Morčića 2011. godišta u "Rijekinoj" Školi nogometa. Sa svojom je profesionalnom karijerom u "Rijeci" počeo krajem devedesetih na poziv Nenada Gračana, a 2005. kreće i u druge klubove: "Kamen Ingrad", "Dinamo Tirana", "Šibenik", "Slaven Belupo", da bi se "Rijeci" vratio 2010. i u rodnom gradu odigrao naredne tri godine za završnicu svoje profesionalne karijere.

Danas je ispunjen i sretan jer radi s djecom koja se trude i pokazuju rezultate te, po njemu najvažnije, radi s djecom koja na treninge dolaze sretni, a s njih odlaze zadovoljni:

- Radio sam i s nešto starijim uzrastima, ali ova mlađa djeca, s njima Vam je poseban gušt raditi jer se tek uče, gledaj, slušaju, upijaju svaku riječ. Dio treninga odradimo kroz različite igre, puno razgovaramo, skroz su me zaokupili i fokusiran sam na njihov napredak. Rastu iz utakmice u utakmicu, a kako igramo i protiv godinu do dvije starijih kategorija poseban je osjećaj ponosa kada vidiš da naši mlađi u tim utakmicama pružaju jako dobre otpore, priča Čaval. SJEĆANJE IZ KARIJERE
Imam dobro sjećanje koje me veže uz jednog od uspješnijih trenera "Rijeke". Bili smo prijatelji, pili kave, razgovarali, a onda mi se jednom na terenu dogodilo da sam mu se obratio imenom. Pred svima mi je odgovorio: "Ne, sada sam trener." I to je reklo dovoljno, trener naprosto mora imati taj gard da bi postigao rezultate.

Jedan od glavnih pokazatelja napretka u ovoj mladoj dobi je da igrači na utakmici pokažu i naprave ono što se radilo na treninzima:

- Kad ja vidim u utakmici da oni osjete tu širinu, kad vidim da vezni igrač gura u dubinu napadača, ili da naprave dupli pas s dva na jednog, ili, pak, prijenos ja vidim da su oni to prihvatili i usvojili, a to je onda fenomenalno.

Čavalov uzrast podijeljen je u dvije grupe, A i B. A postava može već prihvaćati i teže zahtjeve, a u B grupi su dječaci koji imaju jaku motivaciju i želju, ali ih treba malo pričekati. Škola nogometa je po svom planu i programu u treninge uvela koordinaciju pokreta plesom trenerice Ivane Marković, ali i drugu vrstu "zabavnih" elemenata kao što su igre s drugačijim oblicima lopte poput rukometa, košarke, ragbija i štafetnih igara čime se malo razbije "nogometna rutina", a djeca se zabavljaju i uče:

- Igra se u manjim odnosima 7 plus golman, a u godini dana rada s djecom vide se njihovi pomaci u postavljanju igre, tehničkim elementima, otvaranjima igre, razvoju općenito. Jednostavno lijepo ih je za gledati kako igraju i ja sam kao trener, moram reći, stvarno jako zadovoljan.

I ovaj trener nogometne škole navodi pažnju koja se posvećuje ponašanju najmlađih igrača HNK Rijeka:

- Svjesni smo da je većina djece koja počnu trenirati kod nas u dobi kada se moraju poštovati i određena pravila ophođenja tako da im posebno ukazujemo na važnost sportske discipline, a pomažemo im i da usvoje osnovne norme ponašanja u sportsko - poslovnoj organizaciji kao što je to HNK Rijeka. Znate, za njih nije mala stvar kada treniraju pa u prolazu sretnu članove prve ekipe, pa se međusobno pozdrave, pa porazgovaraju s njima, daju si peticu...Mogu samo zamisliti kako bi meni kao klincu bilo da me pozdravljaju dečki koje gledam na tv-u. Za nas trenere, s druge strane, nije mala stvar kada vidimo da djeca od 9, 10 ili 11 godina u takvim susretima već pokazuju i jedan nivo lijepog ponašanja. Uostalom, većina je naših omladinaca po tome prepoznata i izvan Kluba.

Sustav škole nogometa po mišljenju ovog trenera funkcionira odlično:

- Stvarno se nemamo na što požaliti, a i rezultati Škole su takvi da su naši igrači redoviti u natjecanjima HNL-a.

Kao mogućnost koju bi jednom volio isprobati Čaval navodi treniranje mlađih uzrasta dulje od godinu dana s istim trenerom, za razliku od starijih kategorija kojima je nogomet već automatiziran pa im svježa energija trenera koji se mijenjaju svake godine dobro dođe.

Nogometaš, koji je kao pionir "Grobničana" stigao u HNK Rijeka, prvoj momčadi Kluba priključio se kao junior u sezoni '98./'99. Igrao je s generacijom koja je i dandanas snažno međusobno povezana: današnji Čavalov kolega Tafra, zatim Milinović, Hasančić, Musa, Ivančić, Stipanović, Pilipović i ostali. Vjerojatno su i ta imena dijelom presudila da se Čaval danas s posebnim respektom i emocijom prisjeća Kantride, utakmica i ukupnog doživljaja koji je ona nudila kao jedan od najljepših stadiona svijeta:

- Odrastao sam na Kantridi, tamo sam odradio svoju karijeru. I kao igrač, i kao navijač i kao osoba volim Kantridu jer ima dušu. Samo spuštanje prema stadionu prije utakmice, more pred tobom, one stijene, lučica sa strane, druženja po navijačima dobro poznatim lokacijama, štimung...taj osjećaj slobode kretanja na i oko stadiona, sve to zajedno za zauvijek pamtiš s ljubavlju. NAJDRAŽA UTAKMICA ODIGRANA ZA RIJEKU
Definitivno je to osvajanje Kupa 2005. na Poljudu. Od Splita do Kantride naš autobus pratila je kolona navijača, a onda smo se svi zajedno slili na Kantridu gdje se nije moglo ni vidjeti od emocija i ljudi. Nakon toga smo slavili i u samom klubu, bilo je to nešto prelijepo za sve nas.

Ipak, nostalgiju u razgovoru o Kantridi prekida presjek realnosti:

- Kao igrač i kao navijač "Rijeke" sretan sam da sam upravo na Kantridi davao svoj maksimum za ovaj klub jer kod nas na Kvarneru stari dres "Rijeke" ima svoje značenje, on je svetinja. I meni kao mladom igraču tada je cilj bio isti kao i našim današnjim juniorima poput Lepinjice, Brauta, Hodže, braće Frigan i ostalih - zaigrati s prvom ekipom na minutu ili sekundu, ma, ako je trebalo i samo sjediti na klupi sa seniorima "Rijeke", s njima dijeliti svlačionicu, treninge, veselja i razočarenja.  No, ne mogu zanemariti da zbog različitih okolnosti nije bilo uvijek lako: kada bi padala kiša, trenirali smo iza golova, na terenu dimenzija cca 5X5, ili bismo iz Rijeke morali putovati u Šmriku, na Krasicu, dosta smo improvizirali jer na Kantridi smo, slikovito, u vrijeme riječkih kiša mogli igrati vaterpolo. Rujevica je skroz druga priča, padala kiša ili ne, možeš trenirati kako god hoćeš. Nemamo Kantridu, ali imamo svoju bazu, svoj kamp, manji kapacitet za gledatelje, ali zato bolje rezultate, povijesne uspjehe, Europu, kvalitetna imena, stalno se nešto događa i svejedno se dolazi i navija, stadion bude pun, a o financijskoj situaciji prije i nakon promjene vlasnika suvišno je i govoriti.

Po Čavalovom mišljenju najveća snaga današnje "Rijeke" su rezultati koji onda pokreću sve drugo: uzavrelu atmosferu, navijače i pozitivan naboj zbog čega je za Klub najvažnije da stvara i afirmira kvalitetne igrače i da ljestvica bude i dalje visoko postavljena.