KOMENTAR DANA Ugostitelji tvrde da će propasti ako im država ne pomogne. Treba li nas biti briga za njih?

Cijela ova priča nije usmjerena protiv ugostitelja niti se svodi na onu tezu koja se često čuje u javnosti, da „tko ih šiša, pogledaj kakve aute voze“. Kao i u svakom drugom biznisu, u ugostiteljstvu ima odličnih ljudi, kreativnih ljudi, požrtvovnih ljudi, ali i onih koji se pokušavaju bogatiti na tuđem znoju, spletkaroša, izrabljivača. No, pitanje treba li im pomoći nije pitanje njihovog karaktera. Nego njihove koristi za opći standard i gospodarsku sliku.

Ugostitelji Kvarnera i Istre danas su na sat vremena zatvorili svoje lokale. Prema svemu sudeći, akcija je bila uspješna. U nju se uključilo više od 600 objekata, privukli su pozornost medija, priskrbili simpatije posjetitelja.

Ono što traže zvuči sasvim razumno: preferencijalnu stopu PDV-a od 10 ili 13 posto, posebne kreditne linije te odgodu naplate poreza do ožujka 2021. godine. Uvjeti su to, ističu, kako bi preživjeli zimu.

Ako Vlada ne popusti, poručuju kako će se dogoditi kolaps djelatnosti jer će čak 80 posto ugostitelja biti primorano davati otkaze svojim radnicima. A to bi moglo ugasiti 20 tisuća radnih mjesta.

Ključno pitanje nakon ovog njihovog apela jest: pa što onda? Što će se dogoditi ako propadnu ugostitelji? I treba li nas za to uopće biti briga?

Zvuči grubo, ali na to se svodi zapravo svaka politika. Očito, Vlada ne može svakoj djelatnosti davati pomoć potrebnu za preživljavanje. Očito zato što živimo u kapitalističkom društvu u kojoj država ima prvenstveno regulatornu ulogu, a ne bi se trebala pretjerano mješati u gospodarstvo. To bi značilo da mu ne bi trebalo odmagati u dobrim vremenima, ali niti previše pomagati u onim lošim.

Pojednostavljeno govoreći, kapitalističko društvo svakome omogućava jednaku šansu da propadne na tržištu.

Da bi se odmaknula od te formalne „politike nemiješanja“, država bi trebala imati neki dobar razlog. Recimo, poravnavanje nekih neravnoteža koje nastaju tržišnim djelovanjem. Primjerice, konzumiranje cigareta stvara visoke troškove javnom zdravstvu. Pa država pojačano oporezuje tu djelatnost kako bi dijelom vratila „gubitke“.

S druge strane, država je aktivno pomagala brodogradnju i stvorila milijarde kuna troškova za proračun kroz godine. Obrazloženje je bilo da se radi o strateškoj industriji, ujedno i jednoj od najznačajnijih izvoznih branši, koja zapošljava tisuće ljudi. No, ovdje benefiti uloženog novca nisu jasno vidljivi: nakon milijardi kuna pomoći, niti jedno brodogradilište nije bilo u dobrom stanju. Štoviše, prošle godine dva su velika brodogradilišta trebala dodatnu pomoć kako bi se izbjegao njihov kolaps.

Pitanje je oportunog troška: je li država ulaganjem milijardi kuna u neku drugu industriju – automobile ili digitalne tehnologije – mogla stvoriti veću korist za svoje stanovnike? Odgovor nikad nećemo saznati, no veći je problem što nitko kod nas niti ne postavlja to pitanje. Donositelji odluka u Hrvatskoj ne vode se planovima niti programima, ne znaju što će biti s brodogradnjom kad u nju iskrcaju milijarde kuna, niti koji im je konačni plan s tom branšom. Isto vrijedi i za cigarete – koji nam je cilj? Iskorijeniti pušenje? A što ćemo onda s dobro plaćenim radnim mjestima u Kanfanaru?

Vratimo se na ugostitelje i pitanje zaslužuju li oni pomoć koju traže. S jedne strane, njihovi zahtjevi nisu nerealni – žele plaćati manje poreze i posuditi novac kako bi preživjeli teške dane. Ako je država pomogla brodogradnju kako bi spasila tisuće radnih mjesta, ista logika kaže kako bi trebala pomoći ugostitelje kako bi spasila desetke tisuća radnih mjesta. Pod pretpostavkom da konobar državi „vrijedi“ jednako kao i varioc.

No, s druge strane, ako 60 posto ugostitelja smatra da će propasti ove zime, postoji li opravdani rizik države da ulaže novac kroz povoljne kreditne linije ugostiteljima? Tko će vraćati te kredite ako ipak ne prežive? U tom slučaju, država će ostati i bez PDV-a, i bez kreditnih sredstava i bez radnih mjesta.

Dodatno, s istim argumentima svaka bi branša mogla tražiti niži PDV. Pa bi povlaštena stopa postala općom stopom.

Ova pitanja nemaju decidirani odgovor, prije svega zato što sama Hrvatska nema decidiranu strategiju razvoja prema kojoj bi mogla donositi odluke. I prema kojoj bi mogla reći, primjerice, ugostiteljstvo nam je važna djelatnost jer spada u turizam i ima multiplikativni faktor na svaku kunu koja se u lokalima okrene. Ili, suprotno – ugostiteljstvo nam nije prioritet jer ima elastičan odnos prema potražnji i relativno niske troškove ulaganja (u usporedbi s tvornicom, na primjer), pa ako se u krizi zatvori tri tisuće kafića i restorana, u dobroj sezoni otvorit će ih netko drugi, tko će možda raditi i bolje. I jedan i drugi odgovor su legalni, sve dok su temeljeni na dobro promišljenim argumentima i strateškim planovima.

Nažalost, kod nas se to ne radi na takav način. Nego se očekuje da jedna osoba „prelomi“ i kaže – „daj im manji PDV da mi ne rade galamu“. Što znaju i ugostitelji i poljoprivrednici i učitelji i radnici u brodogradnji, a zbog toga i „rade galamu“.

U konačnici, cijela ova priča nije usmjerena protiv ugostitelja niti se svodi na onu tezu koja se često čuje u javnosti, da „tko ih šiša, pogledaj kakve aute voze“. Kao i u svakom drugom biznisu, u ugostiteljstvu ima odličnih ljudi, kreativnih ljudi, požrtvovnih ljudi, ali i onih koji se pokušavaju bogatiti na tuđem znoju, spletkaroša, izrabljivača.

No, pitanje treba li im pomoći nije pitanje njihovog karaktera. Nego njihove koristi za opći standard i gospodarsku sliku.

 

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!