Tekst iz arhive. Stranice su u međuvremenu redizajnirane!

Vanjin Gorski kotao u Vražjem vrtu

Vanja Vukadinović, goranska učiteljica, kreativka i blogerica: Želja mi je kroz blog oživjeti recepte iz dvije stare bilježnice koje sam pronašla u ladici pisaćeg stola pri preuređenju kuće. Pisane su krasopisom, perom i tintom te sadrže recepte za slana i slatka jela, priloge, salate, zimnicu, povrće, pekmeze, likere pa čak i za izradu piva i domaćeg sapuna.

Vrbovsko – Valentinu Vukadinović iz Vrbovskog svi znaju kao Vanju. A Vanja je učiteljica srpskog jezika i kulture po C modelu u OŠ I. G. Kovačića Vrbovsko te radi i u područnim školama u Gomirju i Moravicama. Uz to, s kolegicama vodi učeničku zadrugu u kojoj s djecom kuhaju, peku kolače, izrađuju ukrase, fotografiraju… Bila je Vanja i članica stručne radne skupine za izradu kurikula za svoj predmet, bavi se i fotografijom, povremeno preuredi neki stari komad sitnog namještaja, sa suprugom radi pekmeze, likere, sirupe, a sve koristeći vlastito voće i povrće. Ali nama je posebno zanimljivo to što je počela proučavati stare recepte, kuha, fotografira jela te na svom blogu Gorski kotao piše recepte i priče o Gorskom kotaru.

Mnogi odlaze iz Gorskog kotara. Vi ste odlučili ostati, živite u Vrbovskom sa suprugom Stanislavom Majetićem u staroj kući koju je on naslijedio i koju pomalo preuređujete. Što je presudilo da ostanete?

- Moram priznati da svoj život ovdje ne bih mijenjala za život u gradu ili nekoj urbanijoj sredini. Prevagnulo je to što smo oboje uspjeli dobiti posao u Vrbovskom i riješiti stambeno pitanje, a Gorski kotar nam je baš dom koji volimo. Priroda, promjene godišnjih doba, ljudi, život koji nije tako užurban, imamo sve što nam treba i mislim da ovakve sredine poput Vrbovskog imaju puno potencijala za zdrav život po mjeri čovjeka. Trenutno je dosta teško što se tiče posla, naročito za mlade, ali nadam se da će se to promijeniti. Valentina Vanja Vukadinović

Torpedo.media je portal za budućnost, a Vi ste rekli da ste ostankom u Gorskom kotaru otvorili portal u prošlost… 

- Poput vremenskog portala u prošlost mi je bilo preseljenje u ovu staru kuću koja ima svoju obiteljsku povijest, čiji dio sam sada i ja. Nastojali smo zadržati taj dodir prošlosti u uređenju kuće. Još uvijek koristim stari kredenac kojeg sam preuredila, zdjele, tanjure, razne sitne predmete kao ukras, lampe, nešto namještaja te stare slike kojima smo oplemenili prostor. Pošto su pokojni otac i stric mog supruga istraživali i čuvali obiteljsku povijest, posjedujemo razne dokumente, zapise i fotografije. Tako znamo da je kuću kupio pradjed mog supruga, Ivan Majetić  1903. godine, po povratku iz SAD-a gdje je sa suprugom Franciskom živio u Chicagu te imao Saloon Majetich. Kuća je bila u vlasništvu Holzmanufaktur Vrbovsko, drvodjeljske radionice, a ugovor je potpisao dr. Robert Goriany. Nakon povratka iz Amerike, Ivan i Franciska su u ovoj kući otvorili gostionu Majetić. U zapisima stoji da je prabaka bila vrsna kuharica i da se u gostioni skupljalo elitno društvo Vrbovskog.

Gorski kotar poput bisera

Urbanim rječnikom, polako postajete goranska influencerica. Naime, pokrenuli ste stranicu Gorski kotao, s goranskim receptima. Najprije pitanje otkud ideja i jesu li to zaista samo stari goranski recepti?

- Influencerica je možda prejaka riječ. Stranica, odnosno blog Gorski kotao je relativno nov, pokrenut je u veljači. Pošto sam i inače aktivna na društvenim mrežama i često pišem recepte ili postavljam fotografije, promoviram Gorski kotar i općenito taj neki ruralni život, nekako prirodno je došlo da počnem pisati malo ozbiljnije. Poticaj mi je dala prijateljica koja i sama piše blog, a ime Gorski kotao se iskristaliziralo u raspravi na mom FB profilu. Recepti nisu samo goranski i nađe se tu i neko možda „modernije“ jelo, ali bazira se na namirnicama i načinu kuhanja koji je karakterističan za domaću kuhinju Gorskog kotara. Želja mi je kroz blog oživjeti recepte iz dvije stare bilježnice koje sam pronašla u ladici pisaćeg stola pri preuređenju kuće. Pisane su krasopisom, perom i tintom te sadrže recepte za slana i slatka jela, priloge, salate, zimnicu, povrće, pekmeze, likere pa čak i za izradu piva i domaćeg sapuna. Bilježnice su pripadale prabaki Franciski i njenoj najstarijoj kćeri Mariji, od milja Merici Majetić (tako i piše na jednoj od bilježnica). Već sam isprobala desetak recepata i neki su me stvarno oduševili. Osim recepata, pišem i općenito o životu u Gorskom kotaru te kroz priče o ljudima koji ovdje žive, rade i stvaraju želim prikazati i neke nepoznate tajne ovog kraja.

Promovirate i goranske OPG-ove. Med, sirupi, likeri… Što nam možete preporučiti?

- Kroz priče na svom blogu želim pokazati kakvo bogatstvo nudi Gorski kotar i koliko se trud i rad mogu itekako prepoznati. Tako sam počela s predstavljanjem OPG-ova, malih proizvođača hrane, ljudi koji se bave očuvanjem starih sorti voća ili jednostavno svoj život posvećuju promociji Gorskog kotara. Mogu vam preporučiti Gorski kotar u cijelosti. Bilo da želite pobjeći od gužve ili se aktivno odmoriti uz neku rijeku, potok, jezero, brati gljive, skijati, sanjkati se, jahati, fotografirati, promatrati medvjede ili istraživati spilje. Cijeli Gorski kotar je pravi biser koji krije mnoge krajolike čudesne ljepote i jako puno ukusnih delicija poput gljiva, štrudle od borovnica, likera, rakija, sira, jaja, pastrve, mesa s malih farmi i još puno toga što tek trebate otkriti. Mislim da se moramo držati zajedno i da podržavajući jedni druge, postajemo snažniji i bolji.

Gorski kotao nije samo online knjiga s receptima, već nam pričate razne priče iz Gorskog kotara. Nisam znala za priču o Vražjem vrtu? Možete nam reći o čemu se radi?

- Hortus diabolicus ili Vražji vrt je naziv za Gorski kotar iz rimskog doba. Šumovit, brdovit predio s malo prometnih puteva, oštre zime i prevrtljivog vremena, Rimljanima je možda izgledao divlji i zastrašujući pa od tud naziv. Učinio mi se baš interesantan za naslov priče o mojoj ljubavi prema Gorskom kotaru.

Od gulaša iz kotlića do sukane kaše

Koji su to goranski specijaliteti koji su se zadržali do danas, a koje ste izvukli iz zaborava? Ima li takvih puno?

- Mislim da se u Gorskom kotaru događa nešto poput renesanse među ugostiteljskom ponudom kako restorana, tako i seoskih gospodarstava i domaćinstava. Sve više ljudi cijeni domaću hranu pa tako sve češće susrećemo goranski nadjev u ponudi. Ne znam hoće li i moj blog pridonijeti promociji starinskih jela, ali nadam se da će barem podsjetiti ljude na gulaš iz kotlića, divljač, domaći kruh, pastrvu na žaru, orehnjače i razne štrudle, domaće krafne, jela od gljiva ili čušpajze bogate domaćim povrćem. Nedavno sam pisala o jednom seoskom domaćinstvu koje nudi savijaču s jajima koja se zove prosto povalnico i sukanu kašu, starinska jela koja su kuhale naše bake. Takve stare recepte želim sačuvati i ponukati ljude da ta jela opet budu na našim stolovima.

Koji je najstariji recept koji ste našli?

- Ne mogu odrediti točnu starost recepata, ali pretpostavljam da je prabaka počela sa zapisivanjem negdje u vrijeme kada su se vratili iz Amerike i otvorili gostionu. Otprilike početak 20. stoljeća.

Slatko ili slano, kad ste vi u pitanju?

- Više volim pripremati slastice pa su mi ti recepti draži. A ako me pitate što više volim jesti, slano pa onda slatko :D

Onaj vaš oujeee po kojem ste postali prepoznatljivi na društvenim mrežama… Otkud to?

- Oujeeee je pozitivna energija, ljubav, želja za životom, ljepota svitanja, rosa, kiša na licu, prve pahulje, gorski potok u vrelini ljeta, cvrkut ptica, gljive u jesenskoj šumi, procvale trešnje, šumske jagode, smijeh, prijateljstvo, obitelj, osjećaj da smo neponovljivi i da nam se nudi izbor, biti namršten i kukati ili borbeno krenuti naprijed.

Zanimljivo je da vaš suprug Stanko Majetić izrađuje razne uporabne predmete od drveta. Vas ste dvoje zaista iskoristili ovu pandemijsku godinu da bi se aktivirali, a ne, kao mnogi, da bi se pasivizirali.

- Moj suprug je po struci drvni tehničar pa mu je rad s drvetom blizak, baš kao pravom Goraninu. Trenutno je u situaciji da je firma u kojoj radi u krizi, a radnici su kod kuće i bez primanja. Iz hobija se bavi izradom drvenih predmeta poput daščica za posluživanje hrane ili tokarenih zdjela, posuda i pladnjeva. Rad je nešto što nas drži, stvoriti nešto svojim rukama je izrazito dobar osjećaj. Na mom blogu je i priča o njegovim vrijednim rukama jer stvarno izrađuje prekrasne stvari.

Vanjin recept za uskrsnu tortu

Recept sam pronašla u staroj bilježnici i pišem onako kako je navedeno u kuharici. Domaćica navodi da se biskvit treba ispeći dan ranije i da se žumanjci moraju tući sa šećerom barem pola sata.

Biskvit:

• 6 jaja
• 180 g šećera
• 110 g brašna
• korica i sok limuna

Krema:

• 2,5 dl hladnog mlijeka
• 2 žlice brašna
• 140 g maslaca
• 140 g šećera u prahu

Priprema:

Odvojite bjelanjke od žumanjaka te istucite snijeg uz dodatak mrvice soli. Žumanjke dugo miješajte sa šećerom da dobijete svijetlu i glatku smjesu. Dodajte sok i koricu limuna. U tu smjesu stavite prosijano brašno, žlicu po žlicu uz miješanje. Umiješajte pažljivo snijeg od bjelanjaka. Biskvit pecite u kalupu za torte nekih 30 do 40 min na 170 stupnjeva. Kalup premažite maslacem i pospite brašnom ili mrvicama. Moj kalup je promjera 20 cm. Drvenim štapićem probajte je li biskvit pečen. Ostavite da se potpuno ohladi i prerežite ga na 3 dijela.

Za kremu stavite hladno mlijeko u zdjelu da umutite brašno (ja sam stavila škrobno brašno). Smjesu miješajte dok se zagrijava i kuhajte na skroz laganoj vatri. Bit će gusta. Kuhanu smjesu ostavite da se ohladi. Omekšali maslac izradite sa šećerom u prahu. Ja sam stavila i limunovu koricu te sve dobro izmiješala. Ohlađenu, kuhanu smjesu izmiješajte sa smjesom maslaca i šećera u glatku kremu.

Na stalak za tortu stavite dio biskvita koji ima gornju koricu, namažite kremom, a zatim srednji biskvit pa kremu i završite s dijelom biskvita koji se u kalupu pekao dolje da vam površina bude ravna. Cijelu tortu premažite kremom. Možete ju dodatno ukrasiti tučenim slatkim vrhnjem, bombonima u obliku pisanica ili nekim bobičastim voćem ili jestivim cvijećem poput ljubičica ili jaglaca. Prije posluživanja izvadite tortu na sobnu temperaturu da se krema malo opusti. Poslužite uz neko desertno vino, pjenušac ili neki dobar liker.

Dobar tek!