VIDEO ‘Iz Hrvatske u Maroko’ putopis Nikice Karasa – Od Venecije do Genove

Piše, fotka i putuje Nikica Karas

U nastavku donosimo drugi dio putopisa Nikice Karasa s njegovog putovanja iz Hrvatske za Maroko…

Nakon samo 2 noći u Veneciji, odlučio sam ubrzati putovanje pa sam se zaputio prema Genovi, prolazeći pokraj ili kroz Mantovu, Cremonu i Piacenzu pa onda prateći dolinu rijeke Trebbie, čini mi se, polako napredovao Twingom prema Genovi.

Posebno me se dojmila tvrđava u Montagnani, a i jezero pokraj Mantove. Nisam nigdje zastajao, pa tako nisam stao ni u Piacenzi. Samo sam prolazio i promatrao. Taj dio sjeverne Italije bio je poprilično ravan, sve od Venecije do Piacenze. Tek nakon Piacenze postalo je brdovito. Ovaj zaravljeni dio bio je podosta kultiviran, od obrađenih polja, izgrađenih cesta, skladišta i seoskih kuća, očuvanih tvrđava i milijun automobila i ostalih motornih vozila koja su neumorno brujala Twingu uz bok.

Iz Hrvatske sam nosio suhu koprivu iz Klane, kadulju sa Zijavice iznad Mošćeničke Drage, šipak iz Jurandvora s djedovine iza kapelice Sv. Lucije, mentu iz vrta iza bakine kuće u Opatiji, neoljuštene bademe iz Dalmacije, češnjak iz Opatije i Brseča, suhe „repove“ šparoga, hidrolat opatijskog i lovranskog lovora iz kojeg nisu izdvojena eterična ulja… ali ono što je svima uvijek najzanimljivije su konoplja i duhan! I naravno da sam i njih nosio sa sobom, ali tek toliko da si imam za zapaliti 1-2 prije spavanja. I NE, TIME NE ČINIM NIKAKVO ZLO NIKOME! Zapravo, konoplja me uvodi u meditativno stanje i oslobađa me bolova u leđima, a duhan me spusti i uvijek iznova posjeti na te moje djedove – Nikolu i Nikolu – jer oni su bili strastveni pušači, a pušili su Opatiju, Kolumbo, Filter 160, Zagreb i Drinu. I nisu (se) baš štedili u tome! Na kraju njihovih života doktori su tvrdili da je upravo to njihovo strastveno pušenje indirektno uzrokovalo njihove smrti popraćene srčanim i moždanim udarima. Međutim, čak kad su im doktori i zabranili cigarete, kavu i alkohol, oni su ih nastavljali konzumirati! Jedan se skrivao od žene da bi pušio Drinu, a drugi ne bi htio ručati prije nego li popije barem 3 dl vina koje je sam proizvodio. I na ayahuasca ceremoniji su mi se obojica ukazala i dala mi uvid da se upravo preko duhanskog dima povezujemo s duhovima naših predaka! Duhovi se uvijek prikazuju kao sive ili bijele spodobe, a upravo tih boja je i duhanski dim! A postoji tu i još jedna veza u korijenju tih riječi: duh – duhan – obje riječi imaju „duh“ kao korijen. Mislite da je to slučajno ili vam se to samo čini?! Drevan je hrvatski jezik, kao i mnogi slavenski jezici, tj. usudio bih se reći – svi! Također imaju snažnu poveznicu sa sanskritom!

Bila je nedjelja, a nisam kupio kruh za sendvič i već sam očajavao kako neću ni moći kupiti jer je Italija „razvijena“ zemlja u kojoj se ne može kupiti kruh nedjeljom jer „ništa u Italiji ne radi nedjeljom“, a mi jadnici tamo na Balkanu u nerazvijenoj Hrvatskoj, neasfaltiranoj, nebetoniziranoj, neposječenoj, moramo raditi čak i nedjeljom. Zamislite vi to?! U razvijenoj zemlji ne može kupiti kruh nedjeljom, a u ne-razvijenoj možeš! I opet je isto korijenje tih riječi: razvijena – ne – razvijena. Sad mi dođe da opsujem u slijedećih nekoliko redaka, ali tko će mi objavljivati psovke?!

I tako prolazim ja kruha gladan u (ne)razvijenoj zemlji u kojoj ne-možeš kupiti kruh nedjeljom i u najvećoj zabiti, selendri nekoj usred ničega – pekara – OTVORENA NEDJELJOM! Vrag me neće, oaza usred pustinje! I pomislim si ja: „Pa ipak nisu tako (ne)razvijeni?!“, uđem i kupim si neka fina peciva, vratim se do Twinga koji me je kao pas vjerno čekao i iz njega izvadim sve te domaće, prirodne prehrambene proizvode iz (ne)razvijene Hrvatske i moj mali, slatki nožić, oštrice dužine cca 22 cm i na krovu Twinga napravim si piknik, razmahivajući se pritom mojim malim, slatkim nožićem što mi ga je ćaća poklonio, a onda se nedugo zatim sit i debeo zaputim dalje…

Ceste kojima sam vozio bile su poprilično široke i bez puno zavoja, ponegdje rupičaste, a najčešće pune trake u sredini i ograničenja 90 km/h. Međutim, to nije sprečavalo Talijane da pretiču i mene i jedni druge pa sam se i ja uskoro počeo tako ponašati. Policije nigdje! Tek u Piacenzi su zaustavljali na dve lokacije: na ulazu i izlazu iz grada, ali mene nisu zaustavili. I već kad sam poodmakao od Piacenze, vozeći i dalje na toj državnoj cesti istih ograničenja kadli odjednom iza mene carabinieri. Pribili mi se skroz blizu s upaljenim rotirajućim svjetlima, davajući mi nekakvu signalizaciju… „A ja misl’a“ da žele proći pa sam Twinga malo pomjerio udesno da me zaobiđu, ali oni su ustrajali tik uz Twingovu stražnjicu pa sam pomislio da možda ipak žele nešto od mene… Ugledao sam skretanje udesno te sa cca 110 km/h prebacio iz 5. direktno u 3. brzinu, desni žmigavac, skrenuo i stao. Odmah sam pripremio vozačku i prometnu, a iz njihovog Fiat Punta izađu 2 kepeca od 160 cm visine naoružani do zuba, bez kapa na glavama. Jedan mi je prišao s vozačeve, a drugi sa suvozačeve strane – da ne bih slučajno bacio nešto inkriminirajuće… Indijska konoplja je zakonom zabranjena i u Italiji i u Hrvatskoj – sad bih opet psovao – zadrtih li (ne)razvijenih zemalja?! U tom trenutku ja sam kod sebe imao možda 0,5 g baš fine konoplje, ali dobro kamuflirane u vrećici od duhana, nerazmrvljene, ali kifove pomješane s duhanom, mali slatki nožić, sjekiru, pilu i još brdo stvari u prtljažniku i na stražnjem sjedalu.

Predao sam dokumente jednom od kepeca, a on ih je odnio do njihovo vozila i stao provjeravati. Drugi je počeo na talijanskom: „Slušaj me pažljivo! Ako imaš bilo kakve nedozvoljene predmete ili supstance, predaj ih dobrovoljno i nećeš morati uzimati odvjetnika i nećemo te prevoditi. Ako ti ih pak nađemo, morat ćemo te privesti i morat ćeš uzeti odvjetnika… bla, bla, bla…“ Istovremeno sam se malo prestrašio, što je i bio njihov cilj, ali i suzdržavao da ne puknem od smjeha! Imali su iste fore kao i hrvatski policajci samo što su bili visoki 160 cm i vozili Punto. Zar su oni stvarno mislili da me tako mogu zastrašiti?! Hrvatski policajci su visoki barem 180 cm i ne voze Punto! No dobro, priznao sam da imam sjekiru i pilu u prtljažniku i objasnio im da se bavim voćarstvom gdje ih koristim kao alate, a nož za rezanje sira i rajčica, ali tvrdio sam da drugo ništa nemam. Ionako smatram da se zakon koji oni provode uopće ne odnosi na mene jer ja ne činim nikakvo zlo ukoliko posjedujem suhu indijsku konoplju. Osim toga, konoplja je Božja tvorevina i niti jedan zemaljski zakon je ne može zabraniti. Prema tome, ukoliko priznaješ ovozemaljske zakone, onda ne biš smio posjedovati konoplju. No, ukoliko ne priznaješ i ne prihvaćaš ovozemaljske zakone, onda smiješ posjedovati konoplju! Stoga, ja smatram da je konoplja sveta Božja biljka i jedan od najvećih Božjih darova čovječanstvu i posjedovanjem iste ne kršim nikakve ovozemaljske zakone jer te ovozemaljske zakone koji su donoseni protiv čovjeka i čovječnosti ne priznajem i ne prihvaćam. Nadalje, još je jedna bitna razlika između živog čovjeka i osobe! Proučite si to!

Torba s novčanikom, vrećicom duhana s kifovima konoplje ležala je poluotvorena na suvozačevom sjedalu te me je jedan od kepeca zatražio da pogleda sadržaj te vrećice duhana i ja sam mu je predao, ali na moje opće oduševljenje i njegove detaljne inspekcije sadržaja, vratio mi ju je zajedno s dokumentima, željama za sretan put i isprikama za neugodnosti… Time je završio moj prvi susret s policijom na ovom putovanju, a ubrzo nakon toga krajolik je postajao sve brdovitiji, a cesta sve uža, vijugavija i opasnija. Upravo sam tada prelazio Apenine presjecajući apeninski poluotok u smjeru Genove. S moje desne strane pratila nas je provalija u dolinu rijeke Trebbie. Prelazio sam nekoliko mostova pa me je ponekad dolina rijeke pratila i s lijeve strane. Ovaj krajolik mi je izgledao mnogo zanimljivije, živopisnije i dinamičnije. Time je i vožnja postala uzbudljivija. Dan je bio oblačan i prohladan. Mjestimice i povremeno je izlazilo Sunce. No od kada sam se približio planinama i dolini rijeke u ponoru, sve je više oblaka prekrivalo nebo navlačeći se po planinskim vrhovima, a iz doline rijeke dizala se vlaga i magla. Povremeno je i kišilo pa je cesta bila gotovo svugdje vlažna. Ovdje nisam imao priliku voziti u 5., a jedva i u 4. brzini niti brže od 50-60 km/h. Svi ti faktori činili su da moj put od Venecije do Genove potraje 7-8 h.

Prolazio sam mnoge prekrasne gradiće na brežuljcima uz rijeku koje su sačinjavale male slatke kućice – iste one kao u pjesmi Drage Gervais „Pod Učkun kućice bele“, ali čitava ta regija je bila pusta, kao da je Bog odavno rekao laku noć, iako, naravno da nije!

Sada mi je žao što sam se žurio i što sam sam sebi nabijao pritisak i što nisam stao koji put da barem opalim koju fotku… Ali možda se budem vraćao istim putem pa ću to ispraviti! Iako se ne volim kretati istim putevima. Draže mi je otkrivati nove!

Gotovo sva sela i gradići pored kojih ili kroz koja sam prolazio bila su pusta, osim većih gradova. Ljudi nigdje! Osim, što me je blago začudilo – Sikhi! Gotovo u svakom malom selu vidio sam po jednog Sikha koji je ili hodao ili vozio bicikl. Kako sam znao da su to Sikhi? Po vrlo specifičnom turbanu koji su tradicionalno omotavali oko glava. Njih sam jako dobro zapamtio tijekom mog putovanja Indijom u zimu 2013. / 2014. godine. Posebno kada sam posjetio sveti grad Pushkar u Rajasthan gdje su imali najveći i najsjajniji hram od svih ostalih hinduističkih redova tamo prisutnih. Uvijek su bili besprijekorno čisti i uredni za razliku od ostalih Indijaca. Također, nisu napadali na ulicama, povlačili me za rukav i nagovarali me da kupim nešto što mi ne treba i što uopće ne tražim. U restoranima koje su držali Sikhi dobivao sam najobilnije i najjeftinije obroke te izuzetno ukusne!

Posljednjih 50ak km vožnje uvijek je najteže, pogotovo ako zadnjih 150 km neprestano prebacuješ iz 1. u 2. pa u 3. Brzinu, a onda opet u 1. po serpentinama, a ukupno si već odvozio cca 400 km. Jedva sam dočekao da dođem do Genove, bacim se pod tuš, pojedem nešto i legnem u krevet! Hostel u kojem sam rezervirao krevet u višekrevetnoj sobi i dijelio je s drugim gostima, nalazio se, što sam saznao tek kad sam tamo stigao, točno na Trgu Žrtava svih mafija što mi je onako simbolično jako zanimljivo – da baš mene put gotovo uvijek odvede baš na takva mjesta! Hostel se zvao Abbey – što bi u prijevodu s engleskog značilo „Opatija“ – što je ime mom rodnom gradu pa sam opet bio doma! Smještaj je bio sasvim pristojan s obzirom na jaku nisku cijenu koju sam platio. I osoblje je bilo jako pristupačno i gostoljubivo, ali teško da što može nadmašiti Stefana i Anda Hostel u Mestre.

Nažalost, pošto sam se nepotrebno žurio, ostao sam u Genovi samo jednu noć i malo se prošetao u okolici hostela po starom gradu i mulu u luci. Uvijek sam se iznova divio rijetkim drvenim plovilima što su se zavezana lagano njihala. Naravno da sam si smotao i popušio onu indijsku konoplju što mi carabinieri nisu našli. To je moj prirodni lijek za bolove u leđima i bolje spavanje. Da još jednom ponovim: Cannabis je sveta biljka koja služi za dobrobit svakog čovjeka, ali i nekih drugih bića! Ako ste dosad bili učeni da je konoplja zlo, znajte da su vas krivo učili i počnite učiti ispočetka! Čitajte samo provjerenu literaturu i potpisanu, ali ne onu koju su financirale farmaceutska industrija ili neka vlada koja je nastrojena protiv konoplje, a bez pokrića!

Uličicu kojom sam prošetao u starom gradu tik do hostela zauzeli su afrički emigranti – uglavnom crnci, a oni imaju taj direktni pristup kroz koji gotovo uvijek pokušavaju nešto prodati, tj. uvaliti. Iako je taj pristup izuzetno ljudski i sviđa mi se, ipak mi se ne sviđa što se baš uvijek događa zbog novca, a ne zbog same ljudskosti! No, razumijem da ljudi samo pokušavaju preživjeti, ali nemaju ništa što mi treba niti je to bilo vrijeme da mi nude jer nisam došao kupovati! Da jesam, pokušavao bih pronaći što mi treba bez da mi itko išta nudi! Ovako, samo su me gnjavili!

Nakon popušenog svetog smotuljka, suočavajući se sa stotinu misli u toj „novoj“ visokoj frekvenciji na kojoj su stanice u mom tijelu zavibrirale, naravno da sam ogladnio pa sam pojeo sendvič – još onaj koji sam kupio u onoj selendri u (ne)radnu nedjelju, a poslije kod Turčina po baklavu s pistacijima… mmm… Tad sam mogao na spavanje, spokojno…

Toliko u ovoj epizodi od mene. Od sada, kada sam konačno stigao u Maroko, nadam se da će putovanje postati bar malo opuštenije i da ću imati više vremena za pisanje, fotografiranje i montažu mnogih videa koje sam snimio u Španjolskoj.

PS

Zapratite me na mojim profilima na društvenim mrežama na Facebooku i Instagramu, YouTube kanalu i SteemIt blogu, ukoliko želite pratite daljnji razvoj ovog velikog projekta. Hvala!

PS PS

Uskoro mi je rođendan, točnije 22. 01. pa ako odlučite poslati mi donaciju, sada je najbolji trenutak jer će to ujedno biti i poklon za moj rođendan! Inače, kada sviram na ulicama mnogih gradova, dobivam u prosjeku 0,5 – 2 € od prolaznika-slušača pa samo zamislite koliko bi mi pomogle donacije od samo 1 € ako postoji 100 – 200 donatora, a ovo pisanje, fotografiranje i snimanje i montaža videa je kreacija kao i glazba pa ako vas ovaj tekst imalo dirne, ubacite mi koji € u šešir! Hvala!

PS PS PS

Također, ovaj je projekt još uvijek otvoren za razne tipove suradnje, a posebno sponzorstva jer će potrajati još najmanje godinu dana pošto ću napisati knjigu i isproducirati dokumentarni film pa se ime i logo vaše firme može naći u knjizi i u filmu, kao i na svakoj mojoj objavi na društvenim mrežama i u medijima s linkovima na vaše Internet stranice, ali i zaljepljen na karoseriju moga Twinga koji će se još voziti po Africi i Europi! Samo mi pošaljite grafičko rješenje na E-mail, a ja ću ih lako isprintati i zalijepiti gdje god se budem nalazio, kao što sam napravio naljepnice mog brončanog sponzora u Montpellieru u Francuskoj! I slobodno me kontaktirajte za dodatni info na +34 655 301 320 ili na E-mail adresu careass@gmail.com ili pišite u inbox mojih profila na društvenim mrežama… Radujem se našim mogućim suradnjama!

Tekst napisao, fotografije snimio, videe snimio i montirao – najiskrenije vaš,

Nikica Karas

Dobrodošlica katalunske i španjolske policije mojeg prvog dana u Barceloni:

Prvo povezivanje na mom projektu s djevojkama iz Circo de la Luna Barcelona:

Ispred MACBA-e u Barceloni sa skaterima:

Intervju s Derom Sol iz Circo de la Luna Barcelona:

https://youtu.be/ENJXibQQMLI

https://youtu.be/ENJXibQQMLI

https://youtu.be/DBtkFthP6ps

https://youtu.be/BiAUh5Ucnd8

Divlja blitva i šparuge u Tarragoni: https://youtu.be/z6vahRf3qVM

Ukrcavanje na trajekt u Algecirasu: https://youtu.be/cZCMI4cX5jg

 Srebrni sponzor – Gole Sport

https://www.facebook.com/golesport13/

https://gole-sport.business.site/

https://www.instagram.com/gole_sport

Brončani sponzor – Čisto Čišće d.o.o.

http://cistocisce.hr/

 

Moji profili na društvenim mrežama:

Instagram: https://www.instagram.com/karasartravels/
Facebook: https://www.facebook.com/careassphoto/
SteemIt: https://steemit.com/@careassaktart
YouTube: https://www.youtube.com/user/CareAssful

 

Donacije možete slati na:

GB90REVO00997069208926 (Revolut; BIC/SWIFT: REVOGB21)

HR4224020063101337107 / HR9524020063208285831 (Erste; BIC/SWIFT: ESBCHR22)

 

Fundraising kampanja: https://fundition.io/#!/@careassaktart/kv6b04cv6

 

Fotke Twinga s umjetničkim djelima lokalnih umjetnika:

https://bit.ly/2QmxVTA

https://bit.ly/39eoCOs

https://bit.ly/2QmLRx9

https://bit.ly/39bJxBI

Medijske objave:

KanalR (Rijeka): https://youtu.be/jXS9BCP-KWs

Poriluk (Rijeka): http://poriluk.com/emisija-poriluk-25-2/

http://poriluk.com/za-maroko-konacna-odluka/

http://poriluk.com/prvi-putopis-venezia/

Regional Express (Istra): https://bit.ly/2QcL2Xq

Torpedo (Rijeka): https://bit.ly/2SpZPAV

https://bit.ly/2PUyFk6

https://bit.ly/38otX4j

Pod Učkun (Opatija): https://bit.ly/39bJqGi

https://bit.ly/35ZtncK

https://bit.ly/36ca92K

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!