FELJTON: “UVOD U FERAL TRIBUNE” (3) – “Feral” je ozbiljniji od Sabora pet puta

Feralovci u ekskluzivnom razgovoru u listopadu 1992., nekoliko mjeseci prije nego će pokrenuti samostalni Feral Tribune, otkrivaju s kojeg fronta im je najteže izvještavati, zašto im je slušanost sve veća premda nemaju radio-emisiju, zašto od njih još nitko nije diplomirao i što je obaveza prvog koji to učini (naime, mora školovati ostalu dvojicu)

Temeljeno na hit-knjizi „Smijeh slobode“, izdavač Naklada Val. Autor: Boris Pavelić; Priredio: Dragan Ogurlić.

U listopadu 1992., malo prije nego će napustiti Slobodnu Dalmaciju, Feralova trojka Ivančić, Lucić i Dežulović daje jedan od onih nezaboravnih, vrckavih, dobro raspoloženih razgovora Draganu Ogurliću i fotoreporteru Denisu Lovroviću za “Novi list”. Svježina tog razgovora, vođenog u restoranu Stefanel, Feralovoj alternativnoj redakciji, osvaja do danas:

Ivančić, Lucić, Dežulović: Svi smo apsolventi. Interni je dogovor, tko završi – pizda (i ima školovati ostalu dvojicu!)

 

DEŽULOVIĆ: Imaš li ti kakav koncept, što ćeš nas pitati?
* Nemam. Pitat ću vas što mi padne napamet.
DEŽULOVIĆ: Dobro.
LUCIĆ: Mi ti nismo drug Tito pa da odgovaramo samo sudu svoje partije.
* Sva trojica ste vrsni ratni reporteri. S kojih ste područja izvještavali?
IVANČIĆ: Bolje pitaj s kojih nismo.
DEŽULOVIĆ: Od ratišta nismo bili jedino u Zagrebu.
* Gdje je bilo “gusto”?
IVANČIĆ: U Zagrebu.
DEŽULOVIĆ: U Splitu. Jer na svim drugim ratištima imaš front, jednu i drugu stranu. Znaš otkuda meci dolaze. A ovdi ti je front uvik iza leđa.
* Imate li osjećaj da ste, kao ratni reporteri, napravili nešto korisno za državu?
DEŽULOVIĆ: Nismo mi za ovu državu ništa napravili.
LUCIĆ: Niti ćemo raditi za bilo koju državu. Radiš svoj posao, za sebe prvo.
DEŽULOVIĆ: Doduše, država bi htjela da radimo za nju.

Nije ni sudski proces zabranjeno montirati, a kamoli fotografiju

“FERAL” U INTERESU DRŽAVE

IVANČIĆ: To je otprilike logika po kojoj je apsolutno sve u interesu države. Ili protiv interesa. Ako kritiziraš vlast, državi je to u interesu kako bi pokazala da to tolerira. Ako pušiš državni duvan onda potpomažeš državu tako što si kupija cigaretu koju je proizvelo javno poduzeće u kojoj država ima većinu dionica. Dakle, sve što radiš može biti u interesu države.
DEŽULOVIĆ: A ako ne pušiš, onda radiš protiv interesa države.
IVANČIĆ: I mi pušimo.
LUCIĆ: Ne treba brkat stvari. Država i sloboda su dvije oprečne stvari, u bilo kojoj državi.
DEŽULOVIĆ: Mi smo popušili u interesu države.
IVANČIĆ (premeće Ronhill): Zašto svi puše ove rovinjske cigarete?
DEŽULOVIĆ (prevrće crveni Marlboro): Ja pušim u interesu Sjedinjenih Američkih Država.
* Je li teže bilo raditi prije godinu, godinu i pol, ili sada?
LUCIĆ: Uvijek je najteže raditi na početku, a početak “Ferala” ti je zapravo ’84. godina. “Feral” je uvijek pomicao tu zamišljenu granicu dopustivosti.
DEŽULOVIĆ: Ljubomorni su što mi prelazimo granice, sve granice: granice gluposti, pristojnosti, lojalnosti, domoljublja, granice ograničenosti. Osim toga, mi imamo pogranične iskaznice jer smo u neposrednoj granici dobrog ukusa, pa možemo prelaziti granice.
IVANČIĆ: Mi ne bi nikad objavili da je Hrvatska iza Drine. To bi prešlo sve granice.

Posljednja stranica FT u Slobodnoj Dalmaciji od 27.05.1992., koji je tada izlazio na četiri stranice. Tipična feralovska buntovna igra s jezikom i fotomontažama.

* Jeste li vi već institucija?
SVI: Ne.
* Koja je razlika između “Ferala” i institucije?
LUCIĆ: Mislim, institucija ti je, jebi ga, i Higijenski zavod gdje nosiš govna na analizu.
DEŽULOVIĆ: Mi nismo institucija jer mi nikada nismo pristali na metode rušenja države preko institucija.
* Jeste li ikada bili u Partiji? (nijekanje) A jeste li kada nagrađivani?
DEŽULOVIĆ: Jesmo, dobili smo osam porcija lazanji na fliperu.
* No, dobili ste “Danasovu” nagradu za novinarstvo. Vrijedi li još uvijek iako “Danas” više ne postoji?
DEŽULOVIĆ: Pa što, mi smo dobili nagradu u trajno vlasništvo.
IVANČIĆ: I posljednji smo dobili tu nagradu.
LUCIĆ: Kao što je “Hajduk” posljednji osvojio Kup maršala Tita.
* Jeste li sada članovi kakve stranke?
DEŽULOVIĆ: Jesmo. Jebene stranke.
IVANČIĆ: Škampe, raci, žabe i prstaci.
* Viktore, ti si dobio nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a” za fakultetski list…
IVANČIĆ: Jesam, i s ponosom je nosim i danas.
* Gdje je nosiš?
IVANČIĆ: Ne smin reć. No, te godine su dobili i “Pankrti”, pa smo se međusobno tješili.

TKO ZAVRŠI – PIZDA

* Zapravo, nitko od vas nije studirao političke znanosti, nego elektrotehniku, povijest umjetnosti, likovni odgoj…
DEŽULOVIĆ: I svi smo apsolventi. Interni je dogovor, tko završi – pizda.
LUCIĆ: Tko završi ima školovati ostalu dvojicu.

FT: S ovim predsjednikom mi nikad nećemo ostat bez kruha

* Dakle, niste institucija. Negdje sam čuo, Split ima “Hajduka”, “Slobodnu” i “Feral”.
DEŽULOVIĆ: Pazi, nije čudno da će nas okvalificirat kao instituciju, jer u ovoj državi sve je institucija. Sabor je institucija, pa može biti i “Feral”.
IVANČIĆ: Koji je ozbiljniji od Sabora pet puta.
LUCIĆ (Ivančiću): Je’l ti ikad itko zabranija govorit u “Feralu”? Nije. Je’l te ikad itko tuka čekićem? Nije. A gađa boršom?
IVANČIĆ: Neki nam otvoreno govore da će nas doći izbatinati. Takva pisma objavljuju stanoviti hrvatski listovi, poput “Imotske Krajine”, jednog visokotiražnog lista. Po njemu smo svi djeca vojnih lica, kosovci, ma ne mogu ja to sve nabrojat.
DEŽULOVIĆ: Ja sam otac vojnog lica.
* U “Feralu” nema glavnog urednika? Znači, bezvlašće.
DEŽULOVIĆ: Potpuna anarhija.
IVANČIĆ: Svevlašće.
LUCIĆ: To je Bakunjinov ideal.
IVANČIĆ: Mi najprije ispišemo sve tekstove, onda se posvađamo koji će ići, onda se ne možemo dogovorit pa objavimo sve. “Feral” je rezultat nemogućnosti sporazuma.
LUCIĆ: Za razliku od ovog rata koji je rezultat mogućnosti sporazuma. Sporazuma u Karađorđevu mislim, da netko ne brka sa Ženevom.

Otkaz Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića i Predraga Lucića „Slobodnoj Dalmaciji“ nakon neuspjelog štrajka redakcije iz ožujka 1993. U lipnju iste godine (prije točno 25 godina!) izaći će prvi broj samostalnog dvotjednika „Feral Tribune“

* Vi ste ustvari bavite politikom. Jer, ako se ne baviš politikom, ona se bavi tobom?
LUCIĆ: To je podvala. Nekada je glavna sfera interesa 90 posto ljudi ovdje bio nogomet. Što to znači? Ako se ti nećeš baviti nogometom, nogomet će se baviti tobom. Ma neće. Politika je iskoristila prazan prostor u ovoj zemlji, gdje nemaš zapravo ničega. Gdje su te knjige, filmovi, gdje su ti bendovi, stripovi…
LUCIĆ: Ti se ne moraš baviti predsjednikom, da bi se predsjednik bavio tobom.
IVANČIĆ: Mi smo dobili idealnog predsjednika. Ja mislim da ovog predsjednika najviše možemo zajebavat. S njim mi nikad nećemo ostat bez kruha.
* Ima li tko od vas kuću, barku, jedrilicu, avion…
IVANČIĆ: Brod luđaka.
DEŽULOVIĆ: Imamo grobnice. Moja će zadnja želja biti kad umrem da me spale i da se Tuđman pospe mojim pepelom.
LUCIĆ: A znaš li koja je moja zadnja želja? Da jedan veliki crni čovjek na mom grobu briše suze golemim bijelim rupcem.
IVANČIĆ: Nemam ja zadnju želju. Moje su sve želje prve.

 MOJA MAMA NE ZNA DA SAM NOVINAR

* Hoćemo li otkriti, za one koji to još ne znaju, tko piše Robija K.?
IVANČIĆ: Ja pišem.
* Je’l tvoja mama zna da ti pišeš Robija K.?
IVANČIĆ: Moja mama ne zna da sam novinar. Ona misli da sam inženjer elektrotehnike.
* Koliko zarađujete, ako smijem pitati? Da li puno zarađujete?
DEŽULOVIĆ: Od koga?
* Od firme?
IVANČIĆ: Od firme ne.
LUCIĆ: To ti je državna tajna.
* I niste dioničari, osim Viktora. Koliko imaš dionica?
IVANČIĆ: Šešnajst. Maksimalan broj.
LUCIĆ: To su bedastoće, u zemlji bez burze pričati o dionicama. Kakve su to dionice u socijalističkom privređivanju?
DEŽULOVIĆ: Mogu nam oduzeti sve dionice, ali zato nam dionicu Karlovac-Zagreb nitko ne može oduzeti.
(konobar skuplja prazne limenke piva)
LUCIĆ (konobaru): Hvala, bilo je odlično.
* Da li vas netko u ovoj državi shvaća ozbiljno?
DEŽULOVIĆ: Svi nas shvaćaju ozbiljno.
IVANČIĆ: Jedino javni tužitelj misli da se zajebavamo.
LUCIĆ: To da je naš predsjednik išao u školu, to je stvarnost. To da je to objavljeno u “Feralu”, je stvarnost. To da smo mi suđeni zbog toga, pa je sve stavljeno ad acta, to je također stvarnost. Ali, svemu je kriv obrazovni sistem.
* Viktore, ti si bio u Americi dok su tvoji prijatelji bili na sudu?
IVANČIĆ: Mislio sam na moje jadne prijatelje, zagledan u ocean, skinija sam japanke i iz očaja se bacija u more.
* Da vas uhite, je’l bi trebalo svu trojicu ili samo jednog?
LUCIĆ: Ja bi da Boru uhite.
IVANČIĆ: Ja bi isto da Boru.
DEŽULOVIĆ: Ja bi isto.
LUCIĆ: Pa bi Boro poslije bio predsjednik.

U sljedećem nastavku: Jesmo li se za to borili?

FOTOGRAFIJA PRAVNE DRŽAVE

* Da si predsjednik, da li bi svoje prijatelje stavio na ključne funkcije?
DEŽULOVIĆ: Da, Predrag bi mi bio Manolić.
LUCIĆ: Jeba ti pas mater.
* Prilično vremena provodite u arhivu, tražeći fotografije. Koju bi ste fotografiju rado objavili, da slučajno postoji?
IVANČIĆ: Fotografiju pravne države.
LUCIĆ: Ne, nego pravedne. Svaka je pravna.
* Dosta se koristite i fotomontažom.
LUCIĆ: To je jedno od izražajnih sredstava.
DEŽULOVIĆ: To je samo naša borba da stvari stavimo na svoje mjesto.
LUCIĆ: I moraš priznati da to radimo majstorski. Jer su uvijek prije, kad bi brisali nekoga, pa ti ostanu one Rankovićeve cipele na fotografiji.
IVANČIĆ: A mi skinemo i cipele, jebi ga.* Je li legalno fotomontirati, nije zabranjeno?
IVANČIĆ: Nije ni sudski proces zabranjeno montirati, a kamoli fotografiju.
LUCIĆ: Ljudi su nakraju zbunjeni, pa ne znaju što je foto-montaža, a što prava fotka.
* U jednom od posljednjih brojeva “Slobodne Dalmacije” potužili ste se da vam se prisluškuju telefoni.
IVANČIĆ: Slušanost nam je sve veća i veća. Uopće, naše emisije se rado slušaju.
LUCIĆ: Ne, mi uvijek kažemo, kad telefoniramo: Pozdrav svim slušateljima. I fino je to kad imaš tehnički educirane slušatelje.
DEŽULOVIĆ: Da. Mi nemamo tajni.

Dosad objavljeno:

1. “UVOD U FERAL TRIBUNE” (1) – Kako je nastao Feral Tribune

2. “UVOD U FERAL TRIBUNE” (2) – Dječaci u sjeni vrbe

U sljedećem broju: Jesmo li se za to borili?

#wpdevar_comment_3 span,#wpdevar_comment_3 iframe{width:100% !important;}
error: Sadržaj je zaštićen !!