FOTO Pulski planinari prohodali Istarski planinarski put u osam dana – Od Umaga do Crne punte

FOTO Pulski planinari prohodali Istarski planinarski put u osam dana – Od Umaga do Crne punte

Veliki Planik (G. Kos)

Umor je ubrzo nestao, a žuljevi zacijelili. Ostaje zauvijek u nama doživljaj iskonske slobode u predivnoj božjoj prirodi. Taj vjetrić na licu, jesenski mirisi u zraku, susreti s ljudima i nadasve – nezaboravni pogledi na svoj zavičaj, s planinskih vidikovaca na koje se odvaže popeti malobrojni.

Crveni Vrh – start (V. Rojnić)

Pula – Dolaskom babljeg ljeta 2018. godine, prorijedile su se planinarske i obiteljske obaveze. Za našu seniorsku ekipu: Dragan Drobnjak (60), Goran Kos (68) i Vladimir Rojnić (71), to je prilika za ostvarenje višegodišnjeg sna – obilazak Istarskog planinarskog puta (IPP) u jednom neprekinutom pohodu. Nakon bezbrojnih planina u Hrvatskoj i okolnim zemljama, konačno osam dana preko najljepših vrhova i vidikovaca vlastitoga zavičaja. Ili, kako piše u vodiču i dnevniku IPP-a: “…od mora do mora po zelenoj Istri”. Svi smo iz Pule, iskusni planinari i u dobroj kondiciji. Ipak, 8-dnevni pohod je posebni izazov, pa uzbuđenja ne manjka.

Pripreme su bile kratke, ali detaljne. U utorak pada zadnji dogovor. Nosi se hrana za 2-3 dana a ostatak se naručuje kod dežurnog domara planinarske kuće Korita. Goran je zadužen za jutarnji čaj/kavu/doručak, Dragan za toplu večernju juhicu, a ja za rezervaciju noćenja, vođenje i zajedničku blagajnu. Preko dana, hrana je iz ruksaka, a piće iz javnih slavina ili usputnih kafića.

U srijedu prijatelj nas dovozi u Crveni Vrh ponad Savudrijske vale. Tu nas čeka Sveto Dušanić s planinarskim putokazom koji treba usput zamijeniti. Sveto je vrijedni planinar iz Umaga i čovjek koji je najviše podmetnuo leđa za novu pl. kuću pod Žbevnicom. Zajednička slika pred početnom tabelom IPP-a, ruksak na leđa i laganim tempom prema istoku. Toplo jesensko jutro i tihi vjetrić s mora. Prekrasan osjećaj. Na prvoj kontrolnoj točki KT1 Sv. Petar, kratka stanka. Upis u bilježnicu, utiskivanje pečata u dnevnik i zajednički selfi. I tako će biti na svih 30 kontrolnih točaka, do Crne punte na istočnoj obali Istre. Poslije odmorišta iznad solane Sečovlje, napušta se Parenzana i uspinje na visoravan. Tijelo dolazi na radnu temperaturu, a 14-16 kila ruksaka već se pomalo osjeća. Do KT2 Markovac se pažljivo hoda. To je zahtjevno kamenito bespuće, pa nema smisla već na početku uganuti gležanj. Još jedan pogled na plavetnilo Jadrana i preko istarskog Ipsilona opet na Parenzanu. Ručak (iz ruksaka), te pivo i kavica u restoranu “Lovac” u Kaldaniji. Iza Kaldanije šumarci i vinogradi s ponekim slatkim neubranim grozdom. Na Parenzani ispred KT3 Buje, dolazi nam u susret Milivoje Topić, planinarska legenda z Buja i najzaslužniji za uspostavu IPP-a 2006. godine. Časti nas s pivom u “Aquarius”-u gdje se pridružuje planinar Ljubo Žaja. Oba nude pomoć, ako zatreba u nastavku. Lijepo je imati ovakve osobe na koje se možeš osloniti. U predvečerje stižemo u Triban. Noćenje je u hostelu “Parenzana”, prekrasnom kulturnom svratištu u bivšoj školi. Lagana večera s juhom od gljiva (iz vrećice).

DGV IPP u 8 dana zemljovid (V. Rojnić)

Prvoga dana prošli smo 20,8 km, uz ukupno 500 m uspona i 320 m spusta.

U četvrtak ustajemo u 5,30 sati. Jutarnja toaleta i doručak uz topli čaj. Dopuna pitke vode, spremanje i polazak po planu u 7 sati. Zaključavam hostel i po dogovoru ubacujem ključ u poštanski sandučić. Tek tada vidim da su planinarski štapovi ostali unutra, pa ostalih 7 dana hodam oslanjajući se na priručni “mojsijevski” štap od akacije.

Markacije oko Tribana su potpuno izblijedile, pa je za povrat na IPP nužno zaviriti u GPS uređaj s trasom IPP-a. Na stazi do KT4 Triban potpuno se razdanjuje. Slijede vlažna polja i šumarci, sve do odmorišta na Stanici Grožnjan. Ovdje kratki predah i uživanje u panorami Grožnjana, smještenog iznad terasastih maslinika. Poslije predaha prolazimo kroz tunel Parenzane, koju nakon kilometra hoda ostavljamo za sobom i penjemo se do KT5 Sv. Juraj, uz ljupki istoimeni zaselak poznatoga istarskog političara. Utiskujemo pečat u dnevnik i ovoga puta preskačemo lijepi vidikovac na samom vrhu Sv. Juraj. Slijedi spust na cestu za Završje i prijelaz u šumu ispod Mlina, s pokojom zaostalom bobicom šumskog voća. Iza prostranog Polja uzimamo predah na zidiću crkve Sv. Ivana. Ovdje će markacisti opet imati posla u proljetnim akcijama – na ulazu u selo oznaka više nema, a na izlazu/spustu u dolinu staza je potpuno zarasla. Kroz mokru dolinu s izvorom Močila nogavice dobivaju impregnaciju od zemlje i već se osjeća umor. Po izlazu na cestu u Sv. Luciji sve popravlja prekrasna vizura Oprtlja, sa zvonikom/kulom i drvoredom čempresa u podnožju, koja nas prati sve do sela Laganisi.

Između Vižintini i Čabrnice nastupa prva veća kriza na IPP-u. Rameni mišići i tetive su bolni, a lagana glavobolja signalizira opći zamor. Bacamo se na travu u hladovinu borova, ručamo umjereno i odmaramo dok tijelo provari. Uzimamo prve doze Lekadola i magnezija u prahu, što će nas nadalje češće pratiti. Goran i ja skidamo cipele i pregledavamo stopala, nagovještaji žuljeva su tu. Goranu je dovoljno čvršće pritegnuti vezice, ali ja zaključujem da novije lake gojzerice ipak nisu bile najbolji izbor. Na trenutak pomislih javiti supruzi da po dežurnima pl. kuće Korita pošalje dobro ugažene gojzerice za sredogorje. No to mi se učini kao prevelika gnjavaža pa odustajem. Samo ispirem stopala, hladim ih na suncu i stavljam suhe čarape – biti će valjda sve u redu.

Na izlazu iz šumarka ponad Čabrnice, po prvi puta se na obzoru pojavljuje cijela Ćićarija, od Slavnika na sjeveru do Poklona na jugu, uz markantni Vojak u nastavku. Sve nas to čeka u naredna tri dana. U seljačkom domaćinstvu “Tončić” zastajemo, te osvježeni s mladim vinom i susretom s lijepom gospođom koja nas poslužuje, krećemo dalje s novim elanom. Kod boćališta mijenjamo planinarski putokaz, koji Dragan nosi u ruksaku od Crvenog Vrha. Staza se zatim spušta, najprije blaže pa strmije sve do ceste za Buzet. Ukazuje se i mlunska visoravan na koju se danas još treba popeti, no zabrinutost ublažavaju prekrasni pogledi s KT6 na dolinu Mirne te nešto niže na zamak Pietrapelosa i ušće Bračane u Mirnu. U restoranu “Old River” na Mostu Bračana opet mali predah. Uspon do Maloga Mluna je polagan i staložen, hoda se stopa za stopom. Teški ruksak ne smije zanositi, pri penjanju i hodanju uz rub strmih pokosa lokalne ceste.

U predvečerje stižemo u Veli Mlun, gdje ćemo noćiti u apartmanima “Jakac”. Gospođa Orjana dočekuje nas ispred vinskog podruma i s čašom odličnog mladoga vina vraća nas u život. Tuširanje, pranje rublja i večera. Ovaj puta uz laganu francusku juhu. TV se ne gleda. Prije lijeganja potražismo u selu malo domaćih jaja za doručak.

Drugoga dana prohodali smo 27,5 km, uz ukupno 880 m uspona i isto toliko spusta.

Oprtalj (V. Rojnić)

U petak opet ustajemo u 5,30 sati. U nedostatku ulja, Goran prži kajganu na kockicama maslaca iz ruksaka – ispada doručak kao u hotelima “Savoy”. Veli Mlun napuštamo u praskozorje. Sve je tiho. Nakon crkvice Sv. Andrije dolazimo na prijevoj s kojega se u prvom planu ukazuje Žbevnica. Zrake izlazećeg sunca već počivaju na tom istarskom Triglavu. Tako mu zbog sličnosti profila tepaju planinari. Spokojni i zadovoljni spuštamo se lagano u Buzet. U Buzetu preuzimamo ključ od pl. kuće Žbevnica, grijemo se čajem u kafiću WUS i obnavljamo zalihe u Plodinama. Naravno uz obavezni paket jaja i maslaca za sutrašnji doručak a la “Savoy”, na koji smo se navukli. Na IPP se vraćamo cestom za željezničku postaju. Usput nekoliko Buzećana veselo pozdravlja iz vozila. Koraci po asfaltu su teški, već smo nekoliko kilometara na njemu. Tek u hladovini i svježini šume iznad sela Majcani ponovno se vraćamo u normalni ritam kretanja. Pred željezničkom postajom Buzet, nad stazu se odjednom nadvilo stablo koje se lomi pod teretom mirisavih jabučica. Uzimamo samo one koje su pale na travu do staze. Peremo ih i kušamo na javnoj slavini/cisterni uz KT 8, a ostatak pakiramo za večerašnji kompot. Lagano se penjemo strmom vijugavom stazom na Raspadalicu. Tu bacamo posljednji pogled na buzetsku kotlinu. Ovo je konačni oproštaj od kafića i civilizacije te prijelaz u pravo planinsko područje. Na visoravni pred Slumom, Žbevnica je sve bliža. Sjeverno od nje već se raspoznaju Muzari, Špičasti vrh i slovenski Kavčič. Na ovom dijelu staze, oraha na sve strane. Goran povremeno zastaje i puni džepove, iz kojih danima poslije krcka i nudi. Stoga dobiva nadimak “orašar” (za internu uporabu).

U Slumu je podnevna siesta. Tu nas obraduje ponovni susret s višestoljetnom lipom, ali ponajviše odmorište servisa “Posedel Auto” (stol, klupe). Konačno ručak i zasluženi odmor. Poslije podne se lagano penjemo ka Brestu, kroz tihu osunčanu zlatno-smeđu šumu. Na stazi za trenutak razmijenimo pogled sa srnom, koja odskakuta svojim putem. U Brestu popravljamo planinarski putokaz, osvježimo se vodom iz javne česme i ubrzo smo u planinarskoj kući pod Žbevnicom. Još je sat vremena do zalaska sunca, pa nastojimo obaviti što više posla, kako ne bi bez potrebe praznili baterije sunčanih kolektora. Dragan i Goran kuhaju juhu i kompot, a ja pregledavam stopala. Katastrofa! Nedostatak vazelinske kreme za pred polazak, cijeli dan u istim čarapama i broj veće cipele učinili su svoje. Nokat na desnom malom prstu odvojio se od podloge, a na oba stopala raste nekoliko opakih žuljeva. Sve je bolno. Sada najprije pažljivo pranje i dezinfekcija s First Aid sprejem. Mali prst odmah bandažiram s najvećim Compeed flasterom, a žuljeve bušim i istiskujem. Ujutro će i na njih doći flasteri. Još Neofen plus gel za ublažavanje bolova i čiste čarape za noćenje. Prekrasni zalaz sunca kroz prozor pl. kuće i topla hranjiva večera, vraća svima snagu i raspoloženje.

Treći dan prohodali smo 20,7 km, uz ukupno 1050 m uspona i 470 m spusta.

Solana Sečovlje (V. Rojnić)

U subotu probudili smo se odmorni i čili. Spavanje na madracima u suhom potkrovlju pl. kuće bilo je udobno. U 7 sati već se penjemo i ubrzo smo na Žbevnici, kod vršne oznake 1014 m. Visina od tisuću metara planinarima je neka psihološka granica. Tu je zrak već pun kisika, magla vrlo rijetka pojava a vidici daleki i nezaboravni. Problemi su daleko u dolini, a osjećaj slobode potpun. Duša se smiješi i pjeva sama od sebe. Na blagom spustu istočnom padinom Žbevnice učvršćujemo poneku rasklimanu štapnu markaciju, postavljenu u jesenskoj akciji. Ispred nas je još u sjeni niz vrhova Gomila, Vršić i Mocvil. Na njima srećom nema nekoć planiranih vjetro turbina. Nakon prijelaza lokalne ceste nailazimo na nekoliko grmova slasnih bobica drenjine. Goran i ja bacamo se na poklonjene vitamine. Dragan kao gradski dečko, samo kuša. U Trsteniku uzimamo stanku. Posljednji njegov stalni stanovnik nedavno je preminuo, ostali dolaze samo vikendom. Prije uspona zastajemo kod spomen ploče pred crkvom. Niz imena ubijenih od Nijemaca 1944. godine. Počivali u miru.

Na visoravni iznad Trstenika, pred nama je stalno panorama jugozapadne Ćićarije s Vojakom u daljini. S uspona na Gomilu pogled je na Rašporu, a dolaskom na vrh ukazuju se poprečne doline u jutarnjoj magli i stožasti vrh slovenskog Snežnika na obzoru. Laka koraka spuštamo se u Račju Vas i za sat i pol smo u dvorištu Tomislava Akelića. Ručak s planinarskom legendom uvijek je radostan – Tomo sipa šale na svoj i tuđi račun. Slijedi povratak na IPP i tu za mene počinje pravi test fizičke izdržljivosti. Strmi uspon na Orljak se otegnuo. Po planinarskom pravilu, kao najslabiji hodam prvi. Stopu za stopom, vrlo polako i jednolično. Ipak, tu i tamo uzdišem kao Hidalgo na utrci kroz arapsku pustinju. Spontano se prihvaćam recepta s dugih planinskih tura – molitve srca ruskog hodočasnika (Marko 10,47b). To me uvodi u meditaciju, bol i vrijeme prelaze u podsvijest i uskoro smo na vrhu. Ovdje zahvaljujem Draganu na pažnji, poticajima na predah uz gutljaj vode, pa čak i ponudi da zakratko preuzme ranac. Goran nema takovih poteškoća, samo su ramena i leđa bolna od ruksaka.

Spust na veprinačku cestu i put do Korita prolaze u sve lakšem tempu. Na raskrižju istočno od Orljaka pričvršćujemo srušeni planinarski putokaz na pravo mjesto. Stol i klupe kraj kuće Progon su prilika za zadnji predah te s prvim sumrakom stižemo u planinarsku kuću Korita. Subota je i kuća puna planinara. Vani pokušavam srediti stopala. U tome baš ne uspijevam, jer mi nečiji vučjak stalno krade gojzerice. Konačno se smjestimo u sobicu dežurnog domara, gdje ćemo noćiti. Topla kalorična maneštra i pivo za večeru, vraćaju nam snagu i raspoloženje. Noću je pretoplo i ne spava se najbolje. Cijela sobica hrče, a hrkomlata nigdje.

Slovenski Snežnik (V. Rojnić)

Četvrti dan prohodali smo 24 km, uz ukupni uspon 1280 m i spust 1080 m.

U nedjelju ustajemo u 5 sati. Nakon čaja s keksima na trijemu, pozdravljamo se i zahvaljujemo odličnom domaru. Medo, kako ga svi zovu, vjerojatno posljednji put dežura na Koritima. Uskoro nažalost, uz mnoge vrijedne Uljanikovce, odlazi na rad u neko talijansko brodogradilište.

U 6 sati penjemo se na Brajkov vrh s čeonim lampama. Po silasku dopunjavamo vodu na izvoru Korita i krećemo put Planika. Na Škrljavniku se već razdanilo. Bacamo pogled unatrag na Brajkov vrh i Županj vrh, te ulazimo u bukovu šumu. Tišinu šume prekida povremena zvonjava mobitela. Dragan, kao najmlađi, svakodnevno usput još rješava mnoge stvari. Goran povremeno pita za zdravstveno stanje supruge, dok ja samo uvečer javljam SMS-om: “Stigli tu i tu, sve OK”. Pred završnim usponom na Planik nailazimo na prostrano područje, koje su šumari posjekli do neprepoznatljivosti. Pazinski planinari obnovili su markacije, pa snalaženje nije problem. Uskoro prolazimo niz markantnih vrhova sa sve ljepšim vidicima: Veliki Planik, Mali Planik i Ošalj vrh. Ovaj posljednji, može se uz Vojak i Žbevnicu zasigurno uvrstiti među najljepše vidikovce u Istri. Za bistroga vremena ili iza oluja, osim Kvarnera s jedne strane, može se s druge strane ugledati i plavetnilo tršćanskoga zaljeva.

Na Poklon stižemo u 13 sati. U planinarskom domu PD Opatija dežuraju Ratomir i njegova gospođa. Kao uvijek, ljubazna i uslužna ekipa za gladne i umorne planinare. Ruča se u hladovini preko puta, a zahvaljujući gospođi iz doma, za desert se pojavio i odličan kolač. Uspon na Vojak po istoj formuli kao i za Orljak – stopa za stopom i Marko 10,47b. Vrijeme hoda ispada 50% veće od službenog, ali to je za ovakve pohode normalno. Na najvišem istarskom vrhu samo pokoji planinar, većina je već sišla i negdje ručaju. S vidikovca na kuli, daleke planine i krajevi tek se naziru u popodnevnoj sumaglici. Naše prolazno vrijeme je dobro, te si dopuštamo smireni silazak na Sedlo. Pogledom zaokružujemo istarski poluotok, južni greben Učke koji nas čeka i more što svjetluca u daljini. Na Sedlu skrećemo ka Lovranu i vrlo pažljivo silazimo strmom stazom. Na planinarskom putu broj 662 opet se posavjetujem s GPS uređajem i uskoro smo u Babinom skloništu. Lijepa drvena kućica s dva ležaja, nažalost trenutno bez madraca. TV emisije o preživljavanju u prirodi savjetuju priručni ležaj od sitnoga granja, ali mi nemamo volje ni snage za to. Goran se penje na poluzatvoreno potkrovlje vanjske nadstrešnice i vadi vreću za spavanje, dok se Dragan i ja pokušavamo što bolje smjestiti u kućici. Nakon prvoga sna budimo se drhteći na 7-8 stupnjeva. Spašava nas aluminijska folija iz standardne planinarske opreme. Ostatak noći tražimo što bolji položaj na tvrdoj podlozi i pred jutro upadamo u polusan. U neko doba začuje se lavež pasa u blizini.

Peti dan prohodali smo 20,1 km, uz ukupni uspon 1120 m i spust 1140 m.

Vojak -Sisol svitanje (V. Rojnić)

U ponedjeljak prekidamo noćnu muku i ustajemo u 5 sati. Najnužnija toaleta,  pakiranje i polazak po mraku s čeonim lampama. Kroz Malu Učku imamo zbornu pratnju ovčarskih pasa OPG-a Maliki. Na javnoj slavini u donjem dijelu sela dopunjava se voda, koja mora biti dostatna do Plomina. Oblačno jutro i miris vlage u zraku nagovještavaju južinu. Tijelo se postepeno ugrijalo, glava razbistrila i lakše se hoda. U uvali pred raskrižjem IPP-a i odvojka za Perun pase krdo konja. Ima i ždrebadi. Preko grebena Balin popravljamo pokoju štapnu markaciju. Dosta rano stižemo na prijevoj Bodaj i odlučimo ručati na trijemu kućice “Zemaljski raj”. U predahu iza ručka, na red dolaze jutros u mraku preskočena – moja stopala. Dezinfekcija, posljednji Compeed flasteri i duple čarape. Možda sada neće toliko plesati u cipeli, pa će bolovi biti podnošljivi. Trijem kućice ostavljamo uredno, zatvaramo dvorišnu lesu i krećemo dalje. Na razglednom platou iznad kućice je kameni stol, klupe i lijepi Gospin kip na visokom kamenu. Sve je djelo gospodina Josipa Mohovića iz Mošćeničke Drage, kao zahvala za uspješni poduzetnički i obiteljski vijek. To me potakne na unutarnju molitvu Gospi, da nas očuva od kiše i mokrih stijena na grebenu Šikovca i Sisola.

Ubrzo prolazimo uz vršnu oznaku Brguda. Na stazi do Kremenjaka povremeno se spušta rosulja, a izmaglica priječi pogled u daljinu. Spust iza Ozrinja se odužio te dolaskom na prijevoj Prodol bez riječi liježemo na travu ispod dalekovoda. Dragan i ja smo bivši HEP-ovci, pa tinjavo izbijanje na izolatorima u nama budi nostalgiju na mlade dane. U podnožju Šikovca pažljivo ispitujemo oštri greben kote 658 m – stijene su suhe, sve izgleda OK. Ohrabreni time, odbacujemo varijantu obilaska Šikovca i Sisola istočnom protupožarnom cestom. Slijede dva sata pažljivog prelaženja/skakutanja od stijene na stijenu, često uz poveću škrapu ili provaliju. Odmor je samo ispred Provrtenice – prirodnog otvora u stijeni, na raskrižju gdje se IPP uklapa u Labinski planinarski put (LPP). Ovdje će na cijelom grebenu također biti puno posla za markaciste u idućim akcijama. Sve treba generalno urediti (prosjek trase, markacije, vršne oznake i kutije). Napuštajući južni dio Sisola počinje sitna kišica. Stijene su učas mokre, ali travnati dio staze već je tu. Hvala ti Gospo od Brguda.

Staza uz Bukovo i Kalić nikad duža. Na Zatrebu skrećemo desno, na lakšu varijantu protupožarnom cestom. Već je prošlo 18 sati pa u restoranu “Dorina” mobitelom naručujemo večeru. U Plomin stižemo oko 19,30 sati. Svjesni svojih robinzonskih mirisa (4 dana bez tuša, samo vlažne maramice) želimo objedovati na terasi. Gospodin Loris ne želi čuti, već nam daje najbolji stol u sali restorana. Po Goranovom izboru, na stol dolazi XXL porcija lignji s pomfritom i piva/vino, a kuća časti s kremšnitom. Pravo blaženstvo! U Plomin Luku se spuštamo bez problema s čeonim lampama. Noćenje je u sobama “Bernik”, gdje nas čeka gospođa Zdenka. U 21 sat na trijemu kuće otresamo lišće sa sebe te ostavljamo štapove i gojzerice. Konačno opet topla voda i tuš.

Spust s Vojaka (V. Rojnić)

Ovaj šesti dan je definitivno najzahtjevniji. Za 24,8 km puta, uz ukupno 800 m uspona i 1790 m spusta, trebalo nam je 15 sati hoda – prosječno 1,65 km na sat.

U utorak budimo se u 6 sati. Jutros pada kompletna njega (brijanje, kreme, dezodoransi), zatim pakiranje i silazak na doručak. Gospođa Zdenka kaže da smo posljednji gosti ove sezone i sa smiješkom zahvaljuje što smo joj noćas ispilili par metara drva. Odgovaramo: “Za cijenu ćemo lako – ljudi smo!” U 7 sati već hodamo. Danas je kratka tura i ne žurimo nikamo. Prolazimo uz termoelektranu, pa ispod transportne trake ugljena na makadamsku cestu. Na zavoju serpentine biramo lakši put, preko izumrlog sela Veselici. Do vrha Standar izgleda lako, no ipak je tu 474 m uspona tj. samo 5 metara manje nego od Poklona na Vojak. Vrijeme se poboljšava, što nam diže raspoloženje i olakšava uspon. Na Standaru po običaju pečat u dnevnik, zajednički selfi i predah uz voćku iz ruksaka. Tu nas sustiže domaći treker u pratnji svog četveronožnog ljubimca. Obrazlažemo ukratko našu punu planinarsku spremu i rastajemo se uz njegov: “Svaka čast!” Nastavak IPP-a preko sela Vicani pa sve do lokalne ceste za Gornji Rabac, prava je idila. Tek oštri spust na županijsku cestu za Rabac vraća nas u planinarski ambijent. Dragan i ja čudimo se Goranu koji obilazi veliku prevjesnu stijenu. Ta građevinar je – cijeli život gradi cestovne usjeke i pokose.

poluotok Ubac (V. Rojnić)

S teškim ruksacima ne želimo riskirati skliznuće po vlažnoj strmini uz sajlu, pa izabiremo lakši put broj 732 do nogometnog igrališta Rabac. Tu ručamo na toplom podnevnom suncu, uza zid svlačionice. Do trga u Labinu dižemo se po pješačkoj Sentoninoj stazi. Staza je u nadležnosti lokalne samouprave i turističke zajednice. Njezina oronulost i takoreći presušeni potok Pećina, svemu daju otužni izgled. Na terasi “Velo kafe” skidamo ruksake i naručujemo piće. Oko nas turisti i obitelji s djecom. Žene imaju lijepe frizure i svi fino mirišu. Opet smo u civilizaciji! Ne možemo dugo odmarati da se mišići ne ohlade, pa produžujemo šetalištem ka groblju i uskoro smo u zaseoku Lovronci. Tu nas u svom apartmanu ugošćuje gospodin Ivan Batičić. Nakon tuširanja selimo u prostranu konobu, s vatrom koja pucketa na ognjištu. Stižu i Draganovi prijatelji: Drago, Robert i Aleksandar. Aleksandrova mama skuhala je oveći lonac jote, po receptu naših baka, te vegetarijansku paštašutu za Gorana. Na stol dolazi još mlado vino i domaći kruh. Jedemo polako, toplina se širi u nama i umor nestaje. Osim Gorana, svi smo bivši ili sadašnji HEP-ovci. Gospodin Batičić kazuje zanimljivu povijest svojih predaka, koji su pred stoljeće i nešto doselili iz Lovrana i osnovali ovaj zaselak. Ostali se prisjećaju uzbudljivih doživljaja s raznih planina, a nas troje rado dijelimo svoja iskustva s dugog hodanja po IPP-u. U neko doba dižemo se za odlazak na počinak. Prije toga želimo podmiriti račune, ali nitko ne želi čuti o tome. Usnuli smo zahvalni ovim divnim ljudima, koji su nas ugostili kao da smo sišli s Everesta. “Ko to more platit?”

Sedmi dan prohodali smo 16,6 km, uz ukupni uspon 870 m i spust 620 m.

U srijedu  dižemo se u 5 sati. Goran sprema čaj i pakiramo se pomalo tužni – ovo nam je posljednji dan. U 6 sati već hodamo s čeonim lampama. Kućni pas ispraća nas dio puta do glavne ceste. U nastavku se niže kilometar za kilometrom, sve bez većih poteškoća. Osim kroz selo Bartići i iza Kandelova. Tu nas razboliše vratovi od stalnog okretanja unazad, na predivnu panoramu prijeđenih vrhova, sve do Vojaka. Na prilazu Oštrom naletismo na krcato stablo zrelih kruškica (frušvić). Goran i ja opet se bacamo na poklonjene vitamine. U nastavku često usput grickamo i ukusne bobice smreke. Kratki predah uzimamo samo kod crkvice Sv. Mateja, a ručamo ispred planinarske kuće Skitača. Spust do Crne punte je bolan; okruglo kamenje na cesti stalno tare bočne žuljeve na petama. Konačno smo na Crnoj punti kod KT30, gdje službeno završava IPP. Osjećamo se pomalo kao naši preci iz stoljeća sedmog, kada su prvi puta ugledali Jadransko more. Njegovo namreškano plavetnilo i šum valova djeluje umirujuće. Zadovoljni smo. Preostaje još nekoliko kilometara udesno po stazi nad morem do crkve Sv. Ivana i spust uz ogradu tupinoloma do ceste iznad Koromačna. U 15,30 dolazi prijatelj po nas, u Raši ispijamo oproštajno pivo, te u predvečerje stižemo kući u Pulu.

Crna punta (Ž. Ernečić)

Osmi dan prohodali smo 21,2 km, uz ukupni uspon 710 m i spust 920 m.

Sveukupno na IPP-u prohodali smo 176 km, uz ukupni uspon i spust od 7200 m.

————————

Što reći nakon svega? Najprije hvala našim suprugama, koje su nas pustile na ovu avanturu, ili kako one radije kažu – skitnju. Hvala svim planinarima i dobrim ljudima na pomoći da pohod uspješno ostvarimo, a posebno ekipi iz Lovronci na gostoprimstvu. Ja osobno moram zahvaliti Draganu što je bdio nad svakim korakom svoga starijeg kolege. I Goranu, koji je iako u najboljoj kondiciji hodao na začelju, te svojim strpljivim karakterom često resetirao moju nervozu zbog iscrpljenosti.

Umor je ubrzo nestao, a žuljevi zacijelili. Ostaje zauvijek u nama doživljaj iskonske slobode u predivnoj božjoj prirodi. Taj vjetrić na licu, jesenski mirisi u zraku, susreti s ljudima i nadasve – nezaboravni pogledi na svoj zavičaj, s planinskih vidikovaca na koje se odvaže popeti malobrojni.

Pulski Planinari Prohodali Istarski Planinarski Put U Osam Dana – Od Umaga Do Crne Punte

Flickr Album Gallery Powered By: WP Frank

Tekst: Vladimir Rojnić
Dijagram: Goran Šepić
Fotografije: Goran Kos, Vladimir Rojnić

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }