GOGA HAJTIĆ: POJELA SAM SLADOLED
U gradu je pronaći parkirno mjesto iz prvog pokušaja ravno zgoditku na lutriji. Obzirom da me sreća zgoditka tog dana pomazila, pametno sam potrošila dobiveno.
Pojela sam sladoled. Neš ti. No…
Plan je bio na brzinu odbaciti komad radne uniforme na prepravak kod majstora, jednog od posljednjih Mohikanaca krojačkog zanata, u živopisnoj ulici koja je ponijela ime vođe seljačke bune, pa natrag. Parkirno se mjesto ukazalo tik ispred radnje. U gradu je pronaći parkirno mjesto iz prvog pokušaja ravno zgoditku na lutriji. Obzirom da me sreća zgoditka tog dana pomazila, pametno sam potrošila dobiveno.
Nekad davno, u stoljeću prije onog što je prethodilo našem, jedan je majstor kuhinje odlučio osnovnim četirima okusima; gorko, kiselo, slano i slatko, dodati peti. Auguste Escoffier, utemeljitelj moderne francuske kuhinje kakvu danas poznajemo, petim je okusom proglasio – slasno. Bilo je to nekoliko stoljeća, dakle, unatrag.
Danas se slasnost počela dijeliti na mesnu, sirnu i inu, a prozvaše ju umami. Okus je to potpune predanosti i sjedinjenja s jelom. Kako god, pojela sam sladoled savršene slasne kombinacije. Peckavo hladna bijela vanilija primala je topli jantarni karamel preljev u svoje tkivo i nestajala u porama mog nepca i jezika. Zadovoljno sam s čašicom slasti šljapkala u japankama kroz vruću, vrveću gradsku špicu upijajući sunce, žamor, kristalno jasne zvukove gitare, fragmente poslovnih razgovora, smijeh srednjoškolaca, žuborenje glasića vrtićaraca koji u skupini, s tetama na početku i kraju, držeći se za ruke, teškom mukom trude se biti mirni. Prošla sam kroz utrobu zgrade lokalnog radija na mali trg stopivši se sa grupicom talijanskih turista koje bi, vjerujem, većina žitelja ovog grada bez pol‘ problema mogla provesti kroz njegove znamenitosti. U meni dragu crkvicu, jednu od rijetkih koja je zadržala starinski štih, nisam ušla. Prije sladoleda dvije sam svijeće zapalila u jednoj drugoj, pa sam i dalje zadovoljna nastavila šljapkati, žličicom grabeći hladno-toplo savršenstvo iz plastične čašice. Bila sam riješena sjesti u hlad, ako može na neke stepenice i uživati u trenutku, sladoledu, sunčanom maju koji ide kraju, danu, životu…
I eto ih! Ne sjećam se da sam u životu njima prošla. Vjerojatno su me čekale za ovaj trenutak. Sjela sam na treću stepenicu, zadovoljno uzdahnula i upijajućeg pogleda skrivenog iza sjenila sunčanih naočala nastavila uživati.
Trenutak spokoja dok oko mene teče i žubori grad u svakodnevnom ritmu. Djevojka na pol obrijane glave, u šarenoj košulji i vrećastim trapericama mi se ničim izazvana nasmiješila. Uzvratih. Do uha mi dopriješe glasovi dva sredovječna para na njemačkom jeziku. Pokušavaju locirati parking.
Mlađi par blijede boje kože diskutira na engleskom jeziku. Dečko pritom balansira hodajući po zidiću. Starija gospođa ide polako, s noge na nogu, kroz prozirnu plavu šuškavu vrećicu razaznajem pomidore, a u bijeloj su mrkve veselo zelenih čuperaka. Nadalje, njih dvoje, pretpostavljam kolege s posla. Zalijepila se njoj haljina, njemu košulja za tijelo. On je preko ramena prebacio torbu, u ruci mu dva losiona za sunčanje i račun. Sutra je blagdan, neradni dan, vjerojatno će na plažu…
Čašica mi se prazni, grebem po njenim stijenkama ne bi li svojim okusnim pupoljcima produžila uživanje.
Opet skupina djece. Nešto su veći od prethodne, školarci. Dvije ih učiteljice slažu u parove, pa u red. Jedan od njih je začuđen oblikom šišarke koju je pronašao “vidi kako je fooora” obraća se uz široki osmijeh svom prijatelju koji i i nije nešto impresioniran patuljastom šišarkom. Svi su u crvenim majicama. Na prsima iscrtano srce s natpisom “Ki zna, ne fuma”. Kad su se posložili kreću dalje. Dvije djevojke, jedna mi od njih pruža letak. Zahvaljujem i trpam ga u džep. Dva muškarca, malo zapeli u osamdesetim, majice na široke pruge, fascikli u ruci, sunčane naočale i poduže bafe. “I on ti je onda, kad je došao, ja nisam to uopće znala, meni je Iva rekla da ona nema pojma, i on ti je oooonda, ovaj, rekao meni da…” gubi mi se što je on rekao, dok njih dvije nastavljaju lijeno vukući korake pogleda uperenih u pod.
Sve sam dokučive dijelove čašice temeljito prošla žličicom. Više ne mogu izvući ni kapi. Brišem usta te malo tužno u čašicu trpam žličicu i papirnati ubrus. Opet zadovoljni uzdah. Sjetim se Escoffiera. On je peti okus jednostvano opisao sa – slasno. Umami je došao dva stoljeća kasnije, a naziv baštini od Zen riječi koja znači jedinstvo sa svemirom.
Ma koliko bio stvar okusnih pupoljaka nepca i jezika, taj peti okus slasnosti treba još nešto. Onaj trenutak u kojem sklad zavlada bićem. Kad se zadovoljno smjestiš, iz čašice odlazi savršenstvo, dotad nepoznata stepenica te nesebično ugosti, visoki čempresi se sastave u neprobojni štit od sunca, ritam grada neometano žubori, rijeka ljudi protiče…
Svaki ti atom bića treperi od ljubavi i sreće.
U slast.
U miru.
Zahvalan.
