Tekst iz arhive. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (3) - RIJEČANIN GINO UKROTIO UDARCE SIR MATHEWSA

Prije Svjetskog prvenstva u Brazilu 1950. igrali smo u New Yorku s reprezentacijom Engleske, koja se pripremala u USA. Mi smo tukli 1:0! To je bila senzacija za svet! Ja sam odlično branio, imam kući sve slike iz novina. Tada sam upoznao njihovo desno krilo, najbolji igrač, yes, Stanley Matthews, je meni došo: »You ar verry good!«. To mi je bio najveći kompliment u životu, rekao sam: »Thanke you, mister Matthews!«. On mi je odgovorio: »No mister Matthews – Matthews!“ – spominjao se Fjuman Gino Gardassanich (rođeni Sušačanin), reprezentativni vratar SAD-a i jedan od najboljih riječkih vratara svih vremena.

Godina tisuću devetsto dvadeset i treća primiče se svome kraju, možda je kraj mjeseca studenoga, a možda tek načeti prosinac, studeno je. Iz kuće Bačić na Sušaku majka uzima u naručje tek rođeno dijete, utopljuje ga i čvrsto stežući u naručju korača prema Trsatu, prema crkvi Gospe Trsatske. Klekne na ulazu, prekriži se i stavi dijete na oltar: »Majko Božja, uzela si mi već tri djeteta, umrla su sa samo nekoliko mjeseci, uzmi mi i ovoga Gina, sad, da se ne naviknem, ili mi ga sačuvaj, molim te Majko Božja!«. Molila je i molila, molila, a onda, vjerujući dobroti Gospe Trsatske, spokojno krenula domu svome.

Svake godine kada je iz daleke Amerike, iz Westchestera, dvanaest milja udaljenog od Chicaga, dolazio u svoj rodni grad, voleći ga i kao Sušak i kao Rijeku, pamteći i kao Fiume, posljednji put kao gotovo osamdesetipetogodišnjak  Gino je odlazio na Trsat i zahvaljivao se Gospi Trsatskoj što ga je čuvala i sačuvala, objašnjavajući to samo jednom mišlju: »Ne vjerujem u čuda, vjerujem u Gospu.«. A između dalekog dana strepnje i straha, vjere i ufanja mame Anne, koja će u dobra spominjanja ući sa samo pedeset i šest godina, od 1954. počiva na Kozali, gdje će joj se sedamnaest godina poslije pridružiti suprug Piero, i sior Ginovih iskusničkih dana ljudski se prostro događanjima prebogat život gospodina Gina Gardassanicha.

Nogomet mu je odredio životne pute, a sudbina darovala čudesni mozaik uspomena. Od Sušaka i Rijeke do Zagreba i juniora »Građanskog«, u kojem mu je idol bio legendarni vratar Franjo Glaser, uzor i učitelj, savjetodavac; od prvog vratara riječkog »Kvarnera« u prvoj sezoni Prve nogometne lige Titove Jugoslavije (1946/47.) preko »Fiorentine«, »Marsale« i »Reggine« do »Slovaka Chicago« i  - reprezentacije SAD-a. Čak i u onoj slavnoj prijateljskoj utakmici 1950. u kojoj su »nepoznati Amerikanci« svladali slavnu Englesku (1:0)  na čelu sa sir Stanleyem Matthewssom. Na Trećem svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu 1950. godine Gino Gardassanich će biti jedini nogometaš rođen u Rijeci.

U međuvremenu i drugi svjetski rat i nesebično pomaganje zlosretnima, poraće, očinstvo i djedovstvo, sve jači zov rodnog kraja i gotovo svako ljeto u Rijeci, Opatiji, Mošćeničkoj Dragi, sa sestrom Soniom, koja je živjela u Rijeci, i Anitom, koja bi došla iz Njemačke, s prijateljima iz davnih dana i novim, jer život mora ići dalje.

PERAD I JAJA ZA OPATIJU

Jednoga blagoslovljenog dana i večeri u mirnoj Mošćeničkoj Dragi  moj dragi subesjednik, sior Gino Gardassanich, mr. Gino Gard, istinski gospodin u pravom smislu tih riječi, iskreno je magnetoskop svog života: »Otkud potječe prezime Gardassanich? Nemam pojma! Gardassanicha ima svuda, a kad sam igrao nikoga nisam upoznao da je Gardassanich. Jedne godine  došla jedna gospođa iz Catanije ovđe, u Matulji, sa sinom i kaže: »Ja sam isto Gardassanich.«. Nona se ne sjećam, pošto moj otac je bio oko petnajst godina kad je umro njegov otac, a nisam upoznao ni nonu. Mama je djevojački bila Hübner, nikada nisam doznao da li je bila njemačkog porijekla, i od mamine strane nisam znao nonića i nonu. Ja sam se rodio u Sušaku, u kući Bačić, još stoji ta kuća gore, ali su se moji roditelji onda preselili u Rijeku, Piazza Regina Elena, iznad slastičarne »Piva«. Tata je imao trgovinu peradi i jaja, uvijek smo to nosili u Opatiju, pošto je ona uvek bila turistička, i meso smo nosili iz Jugoslavije preko granice, tata je poznavao neke ljude. Perad i jaja smo kupovali po Lici i Kordunu, tata je imao i svoj kamion, ostala su mi u pamćenju imena mjesta Otočac i Primišlje.“. NAJSTARIJI SUDIONIK SVJETSKOG NOGOMETNOG PRVENSTVA U BRAZILU 1950. - Inž. Srđan Mrkušić, vratar Jugoslavije, u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
STRIJELJANJE SRĐANA MRKUŠIĆA
"U Brazil sam došao s punih trideset i pet godina, a Brazilci mnogo prije i sazrijevaju i stare od nas, djevojke su već u trinaestoj godini zrele žene, muškarci na pragu tridesete već stariji, pasošem sam morao dokazivati da zaista imam toliko godina. Prije početka prvenstva gledamo utakmicu između njihova dva kluba. Desno krilo igra odlično, ali kako dobije loptu publika mu zviždi. Pitamo: » Zašto mu zvižde?«. Netko od naših pratilaca nam objasni: »Ima već dvadeset i devet godina, star je...«. Onda mi moji suigrači kažu: »Mrko, pa tebe bi sa trideset i pet godina ovdje strijeljali!«. Ha, ha, ha...". Ovo mi je ispričao inž. Srđan Mrkušić, najstariji nogometaš Svjetskog prvenstva u Brazilu 1950.

ŠKOLSKE KOLEGE TUĐMAN I GARDASSANICHI

Između dvaju svjetskih ratova najslavniji riječki nogometaši, poslije asovi najboljih talijanskih klubova i reprezentacije (Lik, Volk, Mihalich, braća Varglien...) nogomet počeli igrati po pjacama, pjacetama i đardinima rodnog grada. Gino Gardassanich je nogomet počeo igrati u Zagrebu: “Otac  me poslao u građansku školu. Bio sam u istom razredu s Franjom Tuđmanom. Kakav je bio učenik? Nešto bi odmah zapamtio, znao napamet, a za neke predmete nije baš bio, bi me gurao rukom da prepiše od mene, crna mi je ruka bila, crna. Kad je postao predsednik sam mu pisao onaj put, ma nisam dobio odgovor, je možda imao puno posla...

Živio sam kod tete, po ocu, Paromlinska ulica broj 39. U Zagrebu sam onaj put gledao »Građanskoga«, bio je Urch na golu, a poslije su uzeli Glasera – kojega sam ja kao junior »Građanskog« obožavao i imitirao. Glaser je bio moj idol, branio je izvanredno, nosio je kapu pa sam i ja kao golman počeo nositi kapu. U svijetu je bio dobar Talijan Olivieri, on nije se bacao, on je letio, i Planička iz Čehoslovačke, ali onaj puta je najslavniji bio Zamora, za mene najveći golman na svijetu. Bio sam sretan kada sam ga u starim godinama sreo: Ne govorim španjolski, ali sam imao čovjeka koji znade, i kažem: »Gospodin Zamora! Vi ste najveća golmanska uspomena koju ja imam.«. Bilo mu je drago. Najbolji riječki golman onaj put? Za sve je to Raicovic, koji je zaista bio vrlo dobar, ali ljudi su zaboravili Puhara, koji je poslije nekoliko sezona branio odličnu »Concordiju« iz Zagreba, a na golu beogradskog BSK-a 1938./39. bio jugoslavenski prvak.

SUIGRAČ BOBEKA I BRAĆE ČAJKOVSKI

U Zagrebu sam tada Bobeka upoznao, mi smo iste godine rođeni, dvadeset i treće, mi smo zajedno igrali nogomet tamo, bilo je, znaš, malo igralište, jedan mali trg, Svačićev trg, mislim, ispred »Esplanade«. Ja sam bio golman, a igrali su: Bobek, Pleše, braća Čajkovski, svi... A igrali smo i preko mosta na polju, na livadi. Sve sam ih znao, a poslije su postali veliki igrači. Bobeka sam zadnji puta vidio kada je kao trener doveo jednu Poljsku momčad u Chicago, u Chicagu živi puno Poljaka, pa mi kaže: »O, Gardassanich! Šta radiš ti ovde?«. Ovako je ostao, a onda me zagrlio i poljubio. Tri dana smo se družili, lijepe uspomene.

(Kada sam posljednji put u Beogradu razgovarao s Bobekom, prijateljstvom s kojim se ponosim, o njegovu 85. rođendanu, dobrom sam Štefu spomenuo Gardassanicha. Obradovao se i rekao mi. “Ama da, kako da ga se ne sećam! Kada ga prvi put sretneš ima da ga poljubiš u moje ime.“ – op.a.)

FRANJO GLASER UZOR, IDOL I UČITELJ

Gino je uvijek želio čuvati nogometna vrata: “Ja nikada nisam igrao, uvek sam želio biti golman, samo sam mislio na Glasera. Kad smo bili na treningu »Građanskog« ja sam se bacao levo, desno, a on bi me gledao i trenirao, bacao mi loptu, davao savjete. Zato poslije nikada kod slobodnog udarca nisam postavljao živi zid. To sam od Glasera naučio, on nikada nije postavljao živi zid. Ako napraviš zid on će ti pucat loptu preko i ako pogodi – ti ne možeš ništa. Ako nema zida – on ne zna gde da puca, a ti vidiš sve. Još sam nešto naučio od Glasera, uvek gledaj u oči igrača i položaj tela, levo, desno, kako puca. I još nešto, šesnajsterac je moj, tu sam ja gospodar! I nisam se uvijek bacao, znao sam braniti i nogama. A jednom na treningu pucao mi je reprezentativac Svetozar Đanić, posle su ga već 1941. ustaše streljale kao antifašista (iako je bio prvotimac »Građanskog« i čak odigrao prvu utakmicu reprezentacije NDH – op.a.), pucao je tako jako da mi je iščašio ruku. I znaš 'ko mi je namjestio ruku? Kapetan »Građanskog« Mirko Kokotović.

Trener u »Građanskom« tada je bio slavni Mađar Bukovy. Ponovo sam ga vidio posle rata, kad sam već živio u Americi, bio sam u »Esplanadi« sa ocem u kavani i, vidim – Bukovy dolazi. Ima cigaretu u ustima, priđe i ovako spusti na mene prst: »Gardassanich?«. Odgovorim: »Jest, gospodin Bukovy!«. Kaže: »O, ti si bio veliki golman!«. On se sećao mene, bilo mi je tako drago, neću to nikad zaboraviti.“.

INTERNACIJA U VIGIEVANO

Kad sam u Zagrebu svršio četiri godine građanske škole upisao sam se u Trgovačku akademiju, četrdesete. Ali, počelo je sve više politike, približavao se i kod nas rat i ja sam se vratio kući, vlakom. To nikad neću zaboraviti, vlak je bio prazan, možda sam ja bio jedini putnik za Rijeku.

Prije rata ja sam igrao u »Orijentu« sa Sušaka, jednom smo tukli »Fiumanu« u Rijeci. Dobar igrač u »Orijentu« je bio Smojver, braća Fosser, bili su svi dobri, ha, ha, ha, pošto smo igrali samo tu oko Sušaka, nije bilo velikih putovanja, i sve smo pobeđivali, »Crikvenicu«, »Zamet«, »Jelu«, iako je bila jako dobra, obadva brata Čohar... Onda su nas Talijani evakuirali od Rijeke, bojali su se da će Jugoslavija prodrijeti u Rijeku, a pošto smo bili svi Jugoslaveni onaj puta – internirali su nas u Vigievano. Ne u concentration camp, ali u neku školu tamo i stavili su željezne krevete, bilo je nas pedeset obitelji. Ali, bili smo slobodni da idemo okolo, ja sam trenirao u »Vigievanu«, a »Vigievano« je htio da igram za njih, da se ne vratim doma, ali ja nisam hteo, ja sam se hteo vratit doma.“

POMOĆ UHAPŠENIM SUGRAĐANIMA

Sior Gino u ratu nije išao u vojsku, radio je i igrao nogomet, branio sam za »Magazzini Generali«, »Silurficio Whitehead«. Poslije kapitulacije Italije, pod Nijemcima je radio za Todt, a bio je i tumač jer je govorio njemački, talijanski i hrvatski. I pomagao Riječanima koliko god je mogao: “Pošto su onaj put bili ulovili Ettore Mazzieri, celu momčad, slušaj, oni su hteli: »Idemo u šumu!«, to znači u partizane, ali su ih ulovili i hteli su ih odmah streljati. Iako sam znao kamo su hteli ja sam rekao Nijemcima: »Ovi ljudi, to su radnici, oni nemaju veze s partizanima!«. Završili su  u logoru u Njemačkoj, ali su na kraju ostali živi. Nisu mi to nikad zaboravili. Borisa Kramarsicha (poslije i velikog menadžera Mate Parlova, najboljeg hrvatskog boksača svih vremena – op.a.) sam vidio prvi dan kada se vratio iz njemačkog logora. Loše obučen, prljav, broj na leđima. RIJEČANIN NA VRATIMA SAD-a - Gino Gardassanich u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Kažem: »Boris!«. Vikao je: »No toccar mi, non toccar mi...«. Odemo u njegov stan, kažem:»Buon giorno, signora!«, a Borisova mama kaže: »O Gino, sei tu.«. Sina nije ni prepoznala, koliko je Boris bio ispaćen. Ona nije znala ni da li je živ, da li je mrtav. A Boris, kada je sebe vidio u ogledalu – pao je onesviješten. Onda je uzeo maštel i išo se prvo kupat prije nego što je zagrlio mamu... Dobri Boris... Boris i ja smo veliki prijatelji bili, drago mi je da si me, eto, upoznao s njegovim sinom Igorom (novinarem u listu „La Voce del Popolo“- op.a.), zaplakao sam od radosti i od tuge što više Boris nije živ. Ovde su fašisti i nacisti svašta radili, a kad su se povlačili prema Trstu, da se predaju Englezima, naši su im ljudi davali hrane. To je bilo strašno vreme, ali sam došo do zaključka da naš narod će te psovati, ali ima dušu i će ti pomoć, ja sam mislio da će se osvetiti naši, ali nisu: »Ostavite oružje i odite!«.

Odmah poslije oslobođenja Gardassanich je branio za  »Silurficio Whitehead«, reprezentaciju Rijeke i »Magazzini Generali«, a onda je osnovan »Kvarner« s kojim je poslije dviju kvalifikacijskih utakmica protiv »Operai Pula«(1:2 i 4:1) ušao u Prvu jugoslavensku ligu. Sior Gino se sjećao:“ Prvu prvoligašku utakmicu protiv zagrebačke »Lokomotive« branio je Mario Ravnić, a sledećih šest utakmica ja, sve dok u novembru nisam otišao u Firencu. Sećam se, smo išli igrati u Split protiv »Hajduka«, Jozo Matošić je bio naš trener i igrač, a kad smo došli u Split saznao je da mu je majka jako bolesna. On nije igrao, a ja kažem: »Ragazzi, giocheremo per Jozo!«. U »Kvarneru« svi smo bili prijatelji. Svi! Svi smo se poznavali, rasli smo zajedno, O.K. neko je igrao u „Romsa“, neko u „Kantrida“, neko, ali smo se znali, samo je došao Jozo.... Nori? Je, sjećam se je bio kao Tarzan imao široke leđa, bio jak atleta. Onaj put smo igrali u Srbiji, ovaj mu dođe ozgora na leđa i bacio ga na teren, Nori se digne i nosi ga i trči dalje i – dao je gol. Ha, ha, ha... POČASNA ISKAZNICA GINA GARDA

MARSALA I PIVO

Zašto je sior Gino ubrzo otišao iz Rijeke? Prijatelj njegov Eliani javio mu je da ga traži »Fiorentina«, jer im je prvi golman otišao u »Veneziju«. Kupili su novog golmana, ali su na prvoj utakmici ljudi počeli fućkati protiv njega i on se vratio kući: “Onda su gledali mene ovdje, a ja to nisam znao, došli su po mene i ja sam otišao. Mama je bila protiv, je rekla ne, a tata je rekao: »Da!«. Ja sam išao legalno, nisam bežao preko granice, do Trsta u kamionu sa ribama. Ali, vidiš, onda je bilo da igrač iz Rijeke ne može potpisati više nego samo jednu godinu, jer ja bi inače – optirao. »Fiorentina« je tada bila u Serie A, ali ja nisam branio nijednu prvenstvenu utakmicu pa sam otišao u »Marsalu« i u sezoni 1947/48. u Serie C branio 26 utakmica, a sledeće sezone u »Reggini«, isto Serie C 10 utakmica. Pitaš me Mišo jesam li u Marsali pio marsalu? Ne, ja zapravo nikada nisam pio, i sada ne pijem, volim samo čašu pivo ovde popiti, »Ožujsko«. Bolje je nego bilo koje amerikansko pivo. Čašu vina koji puta, ovako. A pušio nisam nikada.“

DESET SEZONA U „SLOVA CHICAGU“

Sior Gino se nije dugo zadržao u Italiji: “U Italiji je dole bila američka vojska i stalno su me pitali: »Oćeš igrati u Ameriku?«. U ljetu, u augustu  četrdeset devete otišao sam u Ameriku i igrao za »Slovak Chicago« branio punih deset sezona. St. Louis je bio centar nogometa u Americi, tamo su hteli napraviti reprezentaciju i svako je, Chicago, New York i drugi slao tri, četiri najbolja igrača, i ja sam otišao. Pošto već su znali da sam dobar golman mene su odmah izabrali. Ali, ja onaj put nisam bio – Amerikanac! Ja sam imao još italijanski pasoš. Ipak sve je rešeno i ja sam išao na Svetsko prvenstvo u Brazil 1950.

Prije prvenstva igrali smo u New Yorku s reprezentacijom Engleske, koja se pripremala u USA. Mi smo tukli 1:0! To je bila senzacija za svet! Ja sam odlično branio, imam kući sve slike iz novina. Tada sam upoznao njihovo desno krilo, najbolji igrač, yes, Stanley Matthews, je meni došo: »You ar verry good!«. To mi je bio najveći kompliment u životu, rekao sam:»Thanke you, mister Matthews!«. On mi je odgovorio: »No mister Matthews – Matthews!«. Skoro nije htio ići na Svjetsko prvenstvo, kaže: »Ja se sramim, kad mi izgubimo ovde sa Amerikom!«.

URUGVAJ PRVAK – RIO JE PLAKAO

Krenimo i mi na Četvrto svjetsko nogometno prvenstvo, odigrano u Brazilu 1950.godine. Čemerne godine drugog svjetskog rata, najkrvavijeg u povijesti, odnijele su i dva svjetska prvenstva. U terminu četvrtog svjetskog prvenstva,  godine 1942., još je  bjesnio rat, a kada je krajem 1945, kapitulacijom Japana, napokon završio  nije bilo dovoljno vremena za odigravanje kvalifikacijskih utakmica, koje bi prethodile svjetskom prvenstvu 1946. Zato je četvrto svjetsko prvenstvo odigrano tek 1950. u Brazilu. Tog su  puta sve  evropske zemlje putovale avionom, osim Italije, koja je pod dojmom strašne tragedije na Supergi, gdje je prethodne godine u avionskoj nesreći poginula cijela momčad „Torina«, peterostrukog uzastopnog prvaka Italije i jezgra reprezentacije (među njima i Riječanin Ezio Loik), na zahtjev igrača – putovalo se brodom.

Završnicu SP-a u Brazilu činio je turnir »četvorice velikana«, Brazila, Španjolske, Švedske i Urugvaja. Brazil je pobijedio Španjolsku 6:1, Švedsku 7:1,  Urugvaj Švedsku  3:2, a sa Španjolskom igrao samo 2:2. Zemlja sambe i kave unaprijed je slavila naslov svjetskog prvaka, jer joj je za to bio dovoljan i neriješen rezultat s Urugvajem. Na kladionicama je odnos između Brazila i Urugvaja svođen na 1000:1. Friaca je već u 3. minuti doveo Brazil u vodstvo, u 22.minuti izjednačio je Schiaffino, urugvajski vratar Maspoli i središnji branič Varela krotili su sve domaćinove napade, a u sredini terena carevao je sjajni Andrade - sinovac svjetskog prvaka Andradea iz 1930.! Na kraju je istinskim urugvajskim junakom postao strijelac Ghiggia, koji je u 79. minuti svladao Barbosu.

Trojica brazilskih navijača podlegla su srčanom udaru, više ih je teže ranjeno, trener Flavio Costa sačuvao je glavu pravcatim bijegom u Portugal.

Te je noći plakao Rio de Janeiro, a slavio Urugvaj: Maspoli, M. Gonzales, Tejera, Gambetta, Varela, Rodriguez Andrade, Ghiggia, Perez, Miguez, Schiaffino, Moran. Na finalu na Maracani s plaćenom ulaznicom bila su  172.772 gledatelja! Najmanji je posjet bio na susretu Švicarska-Meksiko (3.102 gledatelja), na 22 utakmice mundijala bilo je cca milijun gledatelja – trostruko više nego na prethodnim svjetskim prvenstvima. Ukupan je prihod iznosio cca dva milijuna dolara iliti 36,483,601, 20 kruzerosa.

A momčad prvenstva po ukusima stručnjaka? Williams (Engleska), HORVAT (Jugoslavija), Juvenal (Brazil), Bauer (Brazil), Varela (Urugvaj), Dickinson (Engleska), Ghiggia (Urugvaj), Zizinho (Brazil), Ademir (Brazil), Manion (Engleska) i Finney (Engleska). Na 22 prvenstvene utakmice postignuto je 88 golova, što je bio visok prosjek golova – četiri po utakmici. Prvi strijelac prvenstva bio je Brazilac Ademir sa 9 golova, ali je to domaćinima bila premala, a možda i nikakva utjeha.

GINO NA KLUPI – A BORGHI SLABO BRANI

A u Brazilu je reprezentacija SAD-a ponovila senzaciju – opet je pobijedila Engleze, 1:0, golom Gaetjensa. Ali, samo Engleze, koji su prvi put igrali na svjetskom prvenstvu i – nisu se proslavili, ispali su, pobijedivši samo Čile (2:0), a izgubivši i od Španjolske (0:1), Ali, su ispali i  igrači SAD-a, izgubivši ostale dvije utakmice, od Čilea (2:5) i Španjolske (1:3). Sior Gino je žalio što nijednom nije nastupio, a posebno što nije branio protiv Španjolaca : „Protiv Španije  je slabo branio Borghi, ali onda nisu mogli promeniti igrača. Da jesu ja bih ušao u igru, a ovako sam bio samo rezerva iako sam bio u odličnoj formi.  Ne, Jugoslaviju nisam gledao, a igrali su Bobek i braća Čajkovski, ali sam bio u hotelu u kojem je bila Italija i – sve igrače sam poznavao. Kažem im:»Ragazzi, cosa fatte, chi siete?«. Iznenadili su se: »Cosa fai qui?«. Jer, ja tada službeno nisam više bio Gardassanich nego Gard.

Na službenim utakmicama za reprezentaciju USA branio sam šest puta. U USA nisam živio samo od nogometa, znaš, onaj put nisu plaćali nogometaše kako danas plaćaju, ja sam radio. Prije sam znao talijanski, njemački i hrvatski, u Americi sam naučio i engleski. Francuski? Ne, samo sam znao kazati: »Mon amour!«, ha, ha, ha. Kad sam prestao igrati nekoliko godina sam bio trener »Slovaka«, menadžer... Ušao sam u Hall of Fame, Dvoranu slavnih američkog nogometa, imam doživotna iskaznicu za besplatno gledanje nogometnih utakmica u SAD-u. nogomet je odredio moj život...“ .

PEGULA JUGOSLAVIJE

A propos, reprezentacija Jugoslavije je sjajno startala, pobijedivši Švicarsku (3:0) i Meksiko (4:1), i vodila na ljestvici. Onda se dogodila pegula protiv domaćina, Jugoslavija je istrčala s deset igrača, jer se Rajko Mitić teže ozlijedio. Istrčavajući iz svlačionice, koja je bila ispod razine terena, udario je glavom o metalni krov i morao natrag na sanaciju rane i previjanje glave. Kad je dospio na teren već je bilo 1:0 za Brazil. Budući da mu to u sveopćoj psihozi nitko nije rekao, on je na poluvremenu tješio suigrače: “Što ste potišteni, igramo dobro, a rezultat je 0:0.“. Na kraju je Brazil pobijedio 2:0. Na kraju tog nezaboravnog razgovora sior Gino mi je rekao: “... Malo sam zapravo ovdje živio. Kao dijete četiri sam godine bio u školi u Zagrebu, otišao sam kao mladić u Italiju, posle u Ameriku, ali uvijek me ovde vuče, vuče, vuče... Imao sam operaciju na srcu, prije toga sam svaki dan trčao pet kilometara, igrao tenis, sada više šetam. A lani sam u Mošćeničkoj Dragi plivao i preporodio se...«.

DOSTOJAN VOLJENJA I POŠTOVANJA

Čestitali smo si poslije Božić i Novu godinu, dirljivo mi se zahvalio na objavljenom intervjuu, viđao sam se i sior Ginovom sestrom Soniom. U veljači 2010. sior Gino je otišao u dobra spominjanja. Kad god na Kozali obiđem grobove roditelja, strica i strine i moje bake Anke obiđem i dvije niše u kojim počivaju Sior Piero i siora Anna Gardassanich, roditelji jednog od najboljih riječkih nogometnih vratara i prvog golmana reprezentativca rođenog u Rijeci, poslije će to biti još samo Mauro Ravnić. Gledam izblijedjele fotografije i s nježnošću se spominjem, makar i kratkog, prijateljevanja s čovjekom dostojnim poštovanja i voljenja. Nikada neću zaboraviti sior Gina Gardassanicha.

________________

ONI SU RASPLAKALI RIO DE JANEIRO - Nogometaši Urugvaja, svjetski nogometni prvaci 1950.

MORE OTKAZA

Domaćin SP 1950: Brazil bio je oduševljen prijavama kandidata za odlazak na svjetsko prvenstvo, prijavile su se čak 33 zemlje. Ali, onda su zaredali otkazi. Deset zemalja je odustalo: Argentina, Belgija, Burma, Ekvador, Filipini, Indija i Peru, a ubrzo i Austrija, Turska (koja je u prvoj eliminacijskog utakmici pobijedila Siriju – a na idućoj nije nastupila) i Škotska, koja je izborila pravo na igranje u završnici, ali je odustala jer – nije bila prva u skupini. Dvije velike nogometne nacije nisu čak ni prijavile svoje reprezentacije – Mađarska i Čehoslovačka. Čehoslovački i mađarski stručnjaci mislili su da njihove reprezentacije nisu dovoljno jake za Svjetsko prvenstvo.

_________________

DVOBOJ STARIH DOBRIH PRIJATELJA - Oči u oči Stojan Osojnak i Gino Gardassanich, legendarni napadač protiov legendarnog vratara riječkog nogometa

NAJDRAŽI UNUKOV DAR

Sior Gino bio je oženjen Annom, Talijankom, umrla je prije njega. Bili su roditelji, a imali su i tri unuka. U vrijeme našeg razgovora u Mošćeničkoj Dragi najmlađi je unuk imao samo šest godina. Bio je već s roditeljima u Londonu, na Havajima, svuda. Sior Gino mi je onda ispričao divnu priču: “Za prošli svoj rođendan je pokazao na karti Rijeku i rekao: »Ja hoću da mi umjesto dara kupite ticket da moj nono ide u Rijeku! Nono želi da posjeti stari kraj, a nema novaca«. Ja to nisam znao. O.K. Dođe rođendan, on ide među sve one rođendanske pakete i izvuče jedan i kaže mi: »To dajem tebi, pošto ja tebe volim!«. Otvorim i vidim – avio-karta. Kaže: »Okreni!«. Ja okrenem, vidim moje ime. Ja sam se počeo plakati. To je za mene najveći dar bio...“.

U SLJEDEĆEM NASTAVKU: LEGENDARNI GOL PERE RADAKOVIĆA

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (1) – RUDI DOBRIJEVIĆ NIJE VIDIO MONTEVIDEO

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (2) – ”DUCE“ NARUČIO TITULU – POZZO „ZABORAVIO“ FJUMANA