RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (4): LEGENDARNI GOL PERE RADAKOVIĆA

Prodirao sam po desnoj strani, pratila su me dva protivnička igrača, uspio sam se othrvati Schultzu i ubaciti loptu između ivice kaznenog prostora i jedanaesterca. Na nju je svom brzinom natrčao Pero Radaković i iz punog trka uputio strahovit volej udarac. Fahrian se izvio zrakom, ali je u tim djelićima sekunde lopta već završila pod prečkom, u mreži. Svi smo Peri poletjeli u zagrljaj – spominjao se Milan Galić.

DEVETNAEST PUTA U A-REPREZENTACIJI JUGOSLAVIJE – Pero Radaković

Iako nije bio najsnažniji, najstrašniji potres koji je ikad pogodio čovječanstvo dogodio se 3. siječnja 1556. godine u kineskoj pokrajini Shaanxi i odnio je 830 tisuća ljudskih života. Jedan od najrazornijih potresa u Europi dogodio se 1. studenog 1775. Godine. U manje od šest minuta portugalski grad Lisabon gotovo sravnjen sa zemljom, a život je pri tom izgubilo između 70 i 100 tisuća ljudi. Grad je pogodio i tsunami, a vatra  je gorjela sljedećih pet dana i u potpunosti je uništila ono što je potresom bilo pošteđeno. Poslije toga je izgrađen Lisabon kakvog danas znamo. Od groznog lisabonskog intenziviralo proučavanje potresa.

Baš u Lisabonu 10.lipnja 1956. godine FIFA je odlučivala o domaćinstvu Sedmog svjetskog nogometnog prvenstva, što će biti održano 1962. godine.  Kandidati za organizaciju svjetskog prvenstva bili su Argentina, Čile i SR Njemačka (zvana i Zapadnom) koja je neposredno prije odlučivanja –  odustala. Rezultati su bili iznenađujući, Čile je dobila 32 glasa, a Argentina 11 glasova.

U kvalifikacijama je sudjelovalo 56 nacionalnih reprezentacija, a u 92 kvalifikacijske utakmice postignuto je 325 golova. Samo 14 reprezentacija osiguralo je sudjelovanje na završnom turniru, a domaćin Čile i Brazil, prvak s prethodnog SP u Švedskoj ušli su na turnir bez kvalifikacija.

TIPIČNA POZA FOTO DIME, DIME LEKIĆA – Pero Radaković u dresu Rijeke zateže špigete na kopačkama.

Onda se 22. svibnja dogodio najjači potres zabilježen u ljudskoj povijesti u gradu Valdiviji u Čileu.  Potres je bio jačine 9,5 po Richteru i odnio je oko šest tisuća života. Tisuće su ranjene, a dva milijuna ljudi ostalo je bez doma… Epicentar ovog smrtonosnog potresa bio je nekih 570 km južno od čileanskog glavnog grada Santiaga. Rascjep na tlu koji se dogodio kao posljedica potresa bio je dugačak čak 1000 kilometara. Potres takve snage uzrokovao je tsunamije u Čileu, Japanu, Filipinima i Novom Zelandu. Nakon potresa valovi na japanskom otoku Honshu bili su visoki pet metara te uništili 1.600 domova. Tsunami je uzrokovao smrt 61 osobe na Havajima, 138 mrtvih bilo je u Japanu, a 32 osobe izgubile su život na Filipinima. Tsunami je također zahvatio i zapadnu obalu Sjedinjenih Država, te prouzročio dodatnih pola milijarde dolara štete.

PRVI PUT U SENIORSKOJ MOMČADI RIJEKE – Novi list 1964.

Nogometni se svijet tada upitao hoće li Čile uopće smoći snage i novca za organizaciju Sedmog svjetskog prvenstva ili će dvije godine prije prvenstva odustati od domaćinstva. Čileanski su domaćini bili nepokolebljivi – Čile će organizirati prvenstvo. Tako je i bilo.

IZJAVA SEPA HERBERGERA DODATNI MOTIV

Na Sedmom svjetskom nogometnom prvenstvu u Čileu reprezentacija Jugoslavije napokon je razbila »njemački kompleks«. SR Njemačka je u dvama prethodnim četvrtfinalima, u Švicarskoj 1954. i Švedskoj 1958., slala Jugoslavene kući prije kraja prvenstva. Jedan od trija izbornika (uz Prvoslava-Bobu Mihajlovića, koji je igrao na SP 1950. i Huga Ruševljanina, novinara koji će 1968/69. biti na čelu stručnog štaba „Rijeke“), Ljubomir Lovrić, po ocu dalmatinskog podrijetla, nekada i sam reprezentativni vratar, a do mirovine ugledni sportski novinar, sjećao se godinama poslije Čilea koliko je jugoslavensku ekspediciju u Santiago de Chileu ogorčila izjava dugovječnog njemačkog selektora Seppa Herbergera: “SR Njemačka će sigurno i lako pobijediti Jugoslaviju!“. Svima je baš ta izjava bila motiv više, iako se poslije ispostavilo da to sportsmen Herberger i nije izjavio.

DRAŽAN JERKOVIĆ u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
SPASITELJ „DR O“
Zanimljivo je da su neposredno poslije svjetskog prvenstva u Čileu mogli poginuti svi jugoslavenski reprezentativci. Dražan Jerković mnogo godina poslije toga otkrio mi je malu tajnu:
– Iz Čilea smo se trebali vratiti 13. lipnja, ali u avionskoj kompaniji nisu bili dovoljno precizni. Zaborav’li su na nas i ponudili nam da na njihov trošak ostanemo u Čileu do 23. lipnja. Pokojni dr. Aca Obradović ne bi bio »Doktor O« da odjednom, »iz rukava« ni pronašal karte za raniji povratak. Doduše ne direktno nego prek New Yorka. Od novih informacija naježila nam se kosa na glavi! Onaj nama namijenjeni avion – srušil se kod Guadalupe. Preživelih ni bilo.

JERKOVIĆ POJEO SVOJE NOKTE

Prvi hrvatski izbornik (jednom i jugoslavenski)  Dražan Jerković, jedan od šestorice najboljih strijelaca Svjetskog prvenstva u Čileu, do kraja života nije zaboravio svoje i suigrača mu promašaje:

CVIJIN PERO RADAKOVIĆ U LISTU LA VOCE DEL POPOLO – Šesti prosinac 1964.

– Ne zna se tko je bil više ljut, Galić ili ja – pričao mi jednom Draža u svom stanu na Ksaveru. Najprije sam ja pojeo nokte od jada. U prvih petnaest minuta dobim loptu negdje blizu jedanaesterca. Odlučim – punim zamahom, visoko, jako! Fahrian je osjet’l kaj sam naum’l, protegnul se i odb’l. A da sam sam spust’l, poveli bismo… Gale je bil još ljući. Triput je izb’l pred gol, ne doslovce, jer je pred njimjoš bil bedem tijela, koje je Herberger planiral godinama. I, Galić nikako da je smjesti u mrežu. Lopta se stalno od nekog odbijala. A i Skoblar se ugledal na Galića….

GALIĆ I RADAKOVIĆ NISU GUBILI NADE

… A vrijeme je sve brže teklo, doteklo do 86. minute. Što nisu uradili vrsni napadači i strijelci, Jerković, Galić i Skoblar, uradio je Riječanin Petar-Pero Radaković, vrsni vezist, „četvorka“, half iliti pomagač, graditelj igre koji je i zabijao golove.

U BIJELOM DRESU – Pero Radaković

Plavokosom bljedolikom riječkom pomagaču, koji je cijelo vrijeme u tandemu sa Šekularcem gradio jugoslavensku igru, bila je to dvanaesta utakmica u A-reprezentaciji, a poslije će odigrati još sedam.

Debitirao je kao i njegov klupski suigrač Vladimir Lukarić 18.lipnja prethodne, 1961.godine, protiv Maroka (3:1), a posljednju će, devetnaestu, utakmicu u reprezentaciji odigrati  27. rujna 1964. protiv Austrije u Beču (2:3).

Prethodno je pogotke postigao Protiv Južne Koreje i Indonezije… Maloljudni su, iako vatreni, navijači Jugoslavije već mislili da je sve gotovo, najoprezniji se već bojali  kakvog zlehudog iznenadnog njemačkog protunapada. Kapetan Milan Galić (po Jošku Skoblaru tada najbolji jugoslavenski igrač) i toga dana izvanredni pomagač Pero Radaković mislili su, osjećali, slutili drugačije.

PERINA POBJEDA U ČILEU RADOST POBJEDNIKA – Asistent za pogodak Milan Galić (10), Vladica Kovačević (18), Vlatko Marković i Joško Skoblar (11)

SVI SU GRLILI PERU

Milan Galić, inače ratno siroče, domsko dijete, ali odličan učenik, a poslije nogometne karijere, krajem osamdesetih godina  prošlog stoljeća, ugledni pravnik u Nogometnom savezu Jugoslavije, prije dvadesetak  godina sjećao se:

– Prodirao sam po desnoj strani. Pratila su me dva protivnička igrača, uspio sam se othrvati Schultzu i ubaciti loptu između ivice kaznenog prostora i jedanaesterca. Na nju je svom brzinom natrčao Pero Radaković i iz punog trka uputio strahovit volej udarac. Fahrian se izvio zrakom, ali je u tim djelićima sekunde lopta već završila pod prečkom, u mreži. Svi smo Peri poletjeli u zagrljaj…

UZALUDNI LET VRATARA FAHRIANA – Perin projektil je već u mreži, Vladica Kovačević nijemi svjedok – prije vulkana radosti.

(A samo nekoliko trenutaka prije toga Radaković je ozlijedio glavu u sudaru sa Szymaniakom pa je nastavio igrati s bijelim ovojem, »čalmom« oko glave.)

Na kraju je na semaforu pisalo: Jugoslavija-SR Njemačka 1:0(0:0). Slavili su: Šoškić, Durković, Jusufi, Radaković, Marković (u slobodnoj Hrvatskoj najdugovječniji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza), Popović, Kovačević, Šekularac, Jerković, Galić i Skoblar (poslije i igrač i trener „Rijeke“, s kojim su „bijeli“ porazili na Kantridi najslavnijeg među slavnima, madridskog „Reala“ 3:1). Pero Radaković, jedan od najboljih u toj jedanaestorici bio je prvi rođeni Riječanin (Sušačanin) i igrač „Rijeke“ koji je igrao na svjetskom prvenstvu.  Uz Peru, od te jedanaestorice slavnih u dobra su spominjanja otišli Durković, Marković, Kovačević, Jerković i Galić.

Fotografija tog Perinog pogotka, odlučujućeg, ali i izvanredno lijepog, atraktivnog, obišla je očas svijet, nalazi se u svim nogometnim enciklopedijama, na svim mogućim jezicima.

BRAZIL OBRANIO TITULU – JUGOSLAVIJA ČETVRTA

ONI SU U ČILEU POBIJEDILI NJEMAČKU – Stoje slijeva JERKOVIĆ, RADAKOVIĆ, MARKOVIĆ, ŠOŠKIĆ, DURKOVIĆ I POPOVIĆ. Čuče KOVAČEVIĆ, ŠEKULARAC, GALIĆ, SKOBLAR i JUSUFI

Reprezentaciju Jugoslavije počeli su iste noći uz selekciju Brazila smatrati najvećim kandidatom za naslov prvaka. Ali, u polufinalnoj utakmici Jugoslaviju je uvjerljivo porazila reprezentacija Čehoslovače (3:1), a u borbi za treće mjesto domaćin Čile (1:0). Ostala je vječita tuga što nije učinjeno više, a moglo se, iako i četvrto mjesto nije bilo za bacanje.

U finalu je Brazil uvjerljivo nadigrao i pobijedio Čehoslovačku (3:1) i po drugi put zaredom postao svjetski prvak. Osim utakmice (u 3. skupini) s Čehoslovačkom koja je završena bez golova(0:0) Brazil je u ostalih pet susreta pobijedio sve svoje protivnike. Veliki Pele ozlijeđen je već u drugoj utakmici, a umjesto njega do kraja je igrao Amarildo. Kuriozum je bio da je to bila jedina zamjena u redovima Brazila, prvaci su postali igrajući samo s dvanaest igrača: Gilmar, Djalma Santos, Mauro, Zozimo, Nilton Santos – Zito, Didi, Zagalo – Garrincha, Vav, Pele (Amarildo).

RADOST POBJEDE NAD CRVENOM ZVEZDOM NA KANTRIDI – Mlađo Vranković i Pero Radaković umorni radosni na kraju utakmice, iza njih Anđelo Milevoj i raširenih ruku strijelac Nedeljko Vukoje
„MLAĐO, DRŽI ME!“
Godinu dana poslije Čilea, na prijateljskoj utakmici protiv »Nuernberga«, kojega je »Rijeka« pobijedila rezultatom 2:1, a Radaković bio najbolji igrač, organizator svih riječkih napada, Mladen Vranković Mlađo, zvan i Pauk, Perin dugogodišnji suigrač i prijatelj još iz golobradih juniorskih dana u jednom se trenutku utakmice silno zabrinuo. Mlađo taj trenutak nikada nije zaboravio:
– »Nuernberg« je bio u napadu, Pero je pokušao zadržati protivničkog napadača, ali je sustao i doviknuo mi: »Mladene, drži me!«. Prihvatio sam ga i izveo izvan igrališta, dotrčao je maser Bobi (Otmarich), prišao je i liječnik i Pero se za nekoliko minuta vratio u igru. Rekao mi je da je osjetio bol u srcu. Pero tada tome nije pridavao neki značaj, ali to je bio prvi znak njegove bolesti.

Naslov najboljeg strijelca podijelilo je čak šest igrača: Garrincha (Brazil), Jerković (Jugoslavija), Vava (Brazil), Albert (Mađarska), Leonel Sanchez (Čile) i Ivanov (SSSR). Idealnu momčad prvenstva namjerno neću navesti, jer oficijelno najbolja i nije izabrana, a sve ostalo je – de gustibus… O ukusima se ne raspravlja.

SUZE NA TRSATSKOM GROBLJU

Pero Radaković je zauvijek ušao u nogometne anale. Nažalost, samo četiri godine poslije toga, na početku treninga na Kantridi iznenada mu je pozlilo. Suigrač njegov Đoko Mugoša hitno ga je automobilom povezao prema riječkoj bolnici, ali je još  na putu, na rukama uplakanog dobrodušnog masera Alfreda-Bobija Otmaricha, preminuo najbolji i najslavniji riječki nogometaš svih vremena. Sudbina je htjela da u legendu zapravo ode baš na njegovoj  Kantridi, na kojoj je kročio svoje prve prave nogometne korake.

Bilo mu je tek dvadeset i devet godina, tridesetu bi bio navršio tek 22. lipnja 1967. godine. U dresu »Rijeke« nastupio je 408 puta.  Na posljednji počinak na trsatskom groblju, 2. studenog 1966., ispratilo ga je gotovo petnaest tisuća sugrađana. Uz pogreb legendarnog liječnika dr. Zdravka Kučića Rijeka ni prije ni poslije nije upamtila tako mnogoljudan sprovod. Od voljenog Pere oprostili su se tadašnji predsjednik »Rijeke« Milorad Doričić, u ime Nogometnog saveza Jugoslavije, veliki čovjek sušačkog i riječkog  nogometa Milan Blažević, a u ime suigrača Nedjeljko Vukoje. Svima su zastajale riječi u grlu, tekle suze…

VLADO ŠEGOTA
NA DAN RADAKOVIĆEVOG GOLA OBJAVLJENI LAUREATI NAGRADE „DRAGO GERVAIS“
MARIO, MARIJA I VLADO
Baš 11. lipnja 1962. godine, na dan legendarnog gola Pere Radakovića Nijemcima na SP u Čileu, objelodanji su nagrađeni književnici Nagradama „Drago Gervais“. Bili su to Vladimir Šegota, novinar „Novog lista“ i književnik (poet i prozaist), Marija Vukušić- Končar, novinarka i pjesnikinja, i Mario Schiavato, strojoslagar u „Novom listu“ i književnik, omiljen i kao pisac za djecu. Volio sam ih i kao književnike i kao ljude, a Vladu Šegotu i danas smatram jednim od najboljih novinara u povijesti „Novog lista“, od Supila na ovamo. Mariju Končar uvijek rado viđam na Malim scenama, na Korzu. O svemu pričamo – bez ručnih kočnica.

DRAGUTIN BRALIĆ I RENATO TICH

Kako je Pero Radaković ušao u najdražu igru dječaka poraća najstrašnijeg od svih ratova, drugog svjetskog? Mlađem će čitatelju, štiocu, priča o tome biti čudnovata, gotovo nestvarna jer  je i u Rijeci nogomet odavna prestao biti najdražom igrom mulaca. Mobiteli, tableti, laptopi… Caruju.

U godinama onoga poraća, možda sve do sredine šezdesetih prošloga stoljeća, gotovo da i nije bilo parka i parkića, iole većeg trga ili i šire ulice od Trsata do Kantride, od Pećina do Zameta, na kojem mulci nisu od jutra do mraka igrali na miće goli, na male golove. Taj nogomet, tu stjecano znanje, umješnost, izdržljivost, nepredavanje bili su prvi filter za odlazak u pionire i juniore najboljih riječkih klubova, koji su se tada zvali »Kvarner« (od 1954. »Rijeka«), »Orijent«, »Torpedo«, »Lokomotiva«…

PONOS NASLJEDNIKA – Radakovićev sin Pero-junior i unuk Andrej na očevom najdražem igralištu na Kantridi

Ondašnji amaterski nogometni radnici odlazili su redovito na takve utakmice, na miće goli, do dvanajst, i uočavali ponajbolje, kakav je na Gimnazijskom trgu, pored Sušačke gimnazije bio  jedan  plavokosi, bljedoliki  dječak.

Kažu da je baš iskusni amaterski nogometni radnik Dragutin-Dragić Bralić (zvan i Karl) sugerirao Renatu Tichu, rasnom novinaru i uredniku sportske rubrike lista »La Voce del Popolo«,  predložio da pogleda tog  dječaka i, ako mu se njegova igra svidi, odvede  »Kvarner«, kojemu je Vecchio, kako su svi zvali dobroga sior Renata, bio jedan od osnivača. I Dragić i Vecchio imali su nos…

Tich je poslije pripovijedao da je na jednoj od prvih oglednih utakmica juniora »Kvarnera«, koje je vodio nezaboravni učitelj Nikola Duković,  mali bjondi tako dobro igrao, postigao i tri pogotka za uvjerljivu pobjedu dječaka s Kantride i bio junak susreta, poslije kojega se obratio sior Renatu s molbom da mu posudi nekoliko dinara za fotografiranje radi registracije.

 

UPISAO RADAKOVIĆA U KVARNER – Renato Tich (desno) u društvu s Milanom Blaževićem

Tako je u svijet pravog, velikog nogometa ušao Petar Radaković, rođen je 22. veljače 1937.godine na Sušaku, kao petnaestogodišnjak je zaigrao u juniorima »Kvarnera«, a u prvoj momčadi od 1952. godine prije punoljetstva, kao sedamnaestogodišnjak.

U prvoj  momčadi »Rijeke« odigrao je više od četiristo  i osam utakmica i često, kao vezni igrač, bio strijelac. Za A-reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 19 utakmica i postigao tri gola, a za B-reprezentaciju je na dvjema utakmicama jednom bio strijelac.

KANTRIDA NIJE DOBILA IME PERE RADAKOVIĆA

… Perin sin Petar bio je također darovit nogometaš, dvadeset godina poslije očevog legendarnog pogotka u Čileu s omladincima »Rijeke« osvojio je Jugokup, u naraštaju,  koji je iznjedrio i reprezentativca Mladena Mladenovića, Rubčića, Škerjanca, braću Valenčić, ali do velike nogometne scene nikada nije dospio. Godinama je  uz redoviti posao, trenirao nižerangirane  klubove iz riječke okolice. Sin njegov Andrej bio je daroviti nogometni vratar, ali i dobar student. Po inžinjerskoj diplomi opredijelio se za svoj životni poziv u Brodogradilištu „3.maj“. Za kraj opet malo tuge. Pedeset i šest godina je od Perinog legendarnog gola u Čileu, nekoliko se desetljeća u „Rijeci“ i Rijeci, ozbiljno, ili i samo uz makjato i kapučino, priča da bi Stadion Kantrida trebao dobiti ime Pere Radakovića. I ne makne se od priče. Milanski San Siro diči se imenom Giuseppea Meazze, budimpeštanski bivši NEP imenom Ferenca Puskasa, stadion „Triestinea“ Nereom Roccom, beogradska Marakana Rajkom Mitićem… Pero je, usprkos muralu pored atletske dvorane na Kantridi, zaboravljen, nepravedno i neopravdano, svidjelo se to nekom ili ne. Ako ikada uskrsne Kantrida, koju srednjovječni i vremešniji, ali i mlađi navijači „Rijeke“ nikada neće ni zaboraviti ni preboljeti, bit će silan grijeh ne nadjenuti joj ime Pere Radakovića.

U SLJEDEĆEM NASTAVKU: ŠTRKLJA JE BIO MILJANOV PEDRO

ONI SU PRATILI CIJELU RADAKOVIĆEVU KARIJERU – Riječki sportski novinari, slijeva:VELJKO PODUJE, MILAN PEROVIĆ, ETTORE MAZZIERI i RENATO TICH. Karikatura Miše Cvijanovića-Cvije iz 1966.godine, objavljena u zagrebačkim “Sportskim novostima”.

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (1) – RUDI DOBRIJEVIĆ NIJE VIDIO MONTEVIDEO

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (2) – ”DUCE“ NARUČIO TITULU – POZZO „ZABORAVIO“ FJUMANA

RIJEČANI NA SVJETSKIM NOGOMETNIM PRVENSTVIMA (3) – RIJEČANIN GINO UKROTIO UDARCE SIR MATHEWSA

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }