RT DOBRE NADE: KINA MOJE MLADOSTI

Ovo je priča o kinima moje i mladosti moje generacije, o dalekim dragim filmovima u nekadašnjih osam riječkih kinematografa, u kojima smo odlazeći prvi put u paru najprije stidljivo nadlakticama dodirivali jednako tako ustreptale nadlaktice naših prvih simpatija. Tek potom uslijedilo bi nježno držanje rukama, a da se nismo usudili pogledati se. O „filmskim poljupcima“, čak i u blagoslovljenoj tami i tišini, dugo se nismo se usuđivali ni pomisliti. A kako smo ih silno željeli. Poslije je život učinio svoje, godine su brzale… A kao da smo jučer hodočastili kultnim pretpremijerama na galeriji Kina „Partizan“, čekali u filama za ulaznice od još neotvorene blagajne do u nedogled, kupovali karte i od tapkaroša, „štrajkanje“ s kontrolnog iz gimnazijske matematike provodili na matinejama u Kinu „Garibarladi“, a na one u zametskoj „Slogi“ pješačili od Torette… Zato ponekad poželim i nemoguće, da barem jednog tjedna uskrsnu naša stara dobra riječka kina: “Sloga“, „Viševica“, „Beograd“, „Partizan“, JNA, „Garibaldi“, „Jadran“ i „Neboder“. Pogledao bih u njima svaki film koji bi se pojavio. Hvala našem Art kinu „Croatia“, u kojem je sve kao nekada, a opet tako suvremeno, ovdašnje, naše.

MOJ PRVI FILM ODGLEDAN U RIJECI – “Inspektor voli gužvu”

U Almanahu grada Sušaka objavljenom prije točno osamdeset godina, knjizi kakvu, usuđujem se reći, nitko danas ne bi bio u stanju iznjedriti, u kojoj se nalazi SVE što je o Sušaku u dalekoj godini 1938. trebalo znati, o institucijama i poduzećima, o doslovnom svim sudionicima javnog života, istaknutim pojedincima od profesora i liječnika do potkivača, imenom i prezimenom, i vlasnika baš svih kuća, od elitnih vila na Pećinama do prizemnica na rubu Sušaka i uokolo, među čelnicima Opće javne banovinske bolnice „Kralja Aleksandra I“ na čelu s upravnikom dr. Andrijom Carom nalazi se i ime i prezime šefa primariusa (tako piše) Odsjeka za bolesti uha, nosa i grla  – dr. Jakova Bakotića. Uglednog ću liječnika upoznati dvadeset godina poslije, 1958. godine, kao – pacijent. Još kao malenom pučkoškolcu pobolijevale su mi uši, često mi je od kroničnih upala srednjeg uha curilo iz ušiju, a kako umiju uši boljeti, bolje da nikada ne osjetite. Ljeti je to potencirano mojim svakodnevnim neumornim skakanjem u more pa je jedan od crikveničkih liječnika opće prakse rekao mom ocu: “Marko, kad dođe ljeto šalji maloga negdje u planinu, da mora i ne vidi!“.

NAJDRAŽI FILMSKI KAUBOJ MOG DJETINJSTVA – Audie Murphy na fotografiji kakvu je slao svojim obožavateljima diljem svijeta pa je nekoliko primjeraka stiglo i u Crikvenicu i Rijeku.

Ali, tko bi meni oteo more i u ovim djedovskim godinama, a kamoli u djetinjstvu? Tražeći mišljenje više roditelji su me odveli do dr. Bakotića, koji je i tada bio u Sušačkoj bolnici, ali imao i privatnu ordinaciju na Pećinama. Na jednom od tih pregleda preporučio je operaciju trećeg krajnika, za kojeg ja kao dječak do tada nisam ni čuo, a za operaciju „običnih“ krajnika jesam. Djecu su onda prije operacije krajnika tješili da će poslije operacije morati jesti dosta sladoleda. Morati? Kada se to jedenje sladoleda u dječjem rječniku vezalo uz glagol morati? Dogovoreno je da dr. Bakotić operaciju mog trećeg krajnika obavi u Sušačkoj bolnici. A propos, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća u ordinaciji dr.Bakotića na Pećinama ordinirali su zubari i moji pajdaši Vlado Brusić i Zoran Dimitrijević, sin riječnog dopisnika „Politike“ u novinarskim krugovima zvanog čika Rade. Meni je neke zube popravljao Vlado Brusić, inače kolekcionar pištolja, pravi pozitivni mangup, ženo i životoljubac. Za frendove je prije „vrtanja“ zuba uvijek imao poseban medikament protiv bolova – jaku bodulsku rakiju! I Vlado i Zoran, nošeni vrtlozima svojih sudbina, nisu dočekali iskusničke godine.

INSPEKTOR VOLI GUŽVU

“POSLJEDNJI TANGO U PARIZU” VIDIO SAM U BEČU
Ako ne računam suvremena naša uokolna inozemstva, od Ljubljane do Skoplja, u životu sam, da samome sebi ne povjerujem , samo jednom gledao film u inozemstvu, prije ravno četrdeset i pet godina u carskom Beču. Bio sam na ugodnom jednotjednom službenom putu u Brnu, posjetivši mimo plana i Bratislavu, zarad starog prijatelja Jozefa Jaderka, a onda prvi put u životu posjetio Beč. Na tlo Beča stao sam doduše presjedajući iz vlaka Beč-Ljubljana, za vlak prema Brnu. Umjesto da posljednji dan provedem u Brnu odlučio sam ga provesti u austrijskoj prijestolnici. Naručio sam taxi već za dva ujutro i odvezao se do brnskog kolodvora, sjeo u vlak za Beč i častio se jednodnevnim gradom Marije Terezije, Franje Josipa , valcera, Schoenbrunna, Pratera… Prater me, doduše, razočarao. S Riesenrada sam vidio panoramu Beča, a sve ostalo bilo je ne esterajhersko nego pravo balkansko vašarište. Gađanje krpenjačama posloženih limenki, nuđenje ćevapčića, o groze li, isprženih u fritezi, grickanje nekakvih jelkica, izrezbarenih od sirove repe(!) , bacanje drvenih alki na grliće boca konfekcijskih vina i žestica (u nas odavno iščezlo, a zvano – „tko nabije, taj dobije“)… Objedovao sam, međutim, u pravoj bečkoj vrtnoj restoraciji, s ogradama od ukrštenih drvenih prečkica i bijelim šljunkom pod nogama. Iako nikada nisam bio obožavatelj pohanog mesa naručio sam pravi, izvrsni bečki odrezak, koji je prelazio preko rubova tanjura, a zalogaje zalijevao primjereno ohlađenim bijelim vinom „Mueller Thurgau““, kojem je i Austrija (uz Švicarsku, Njemačku, Češku, Slovačku i Mađarsku) jedna od domovina. Sacher tortom sam se sladio u slastičarnici istog imena, a onda , baš u Mariahilfer Strasse, u Kinu „Residenz“, večerajući najprije u ukusnom restorančiću tog lijepog kina – potom gledao Bertoluccijev „Posljednji tango u Parizu“, premijerno prikazan 15. prosinca prethodne 1972. godine u Rimu. O filmu, vjerujem znato valjda sve, iskusnik Marlon Brando, mlađahna Maria Schneider i Jean-Pierre Leaud igrali su sjajno (Bertolucci i Brando bili su nominirani za „Oscara“). „Žuljala“ me samo prokleta sinkronizacija. Brando je od početka do kraja filmske karijere imao onaj svoj tako prepoznatljiv glas da me govor neznanog glumca na njemačkom jeziku , kojim inače poprilično baratam , odvlačio od filma. Živjelo titlovanje!

Vratimo se, međutim, dr.Bakotiću sin mu, prof.dr.sc. Božidar Bakotić bio je ugledni profesor Međunarodnog javnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a u mladosti i vaterpolist riječkog „Primorja“. Nikada se , međutim, nisam upitao je li im moj gimnazijski vrhunski profesor latinskog (inače i francuskog) Ivan Bakotić bio rođak? Profesor Bakotić bijaše nam strog, katkad i pomalo cinik, ali smo naučili latinski, a i popravili – hrvatski, što nam je predvidio i poručio već na prvom satu. Nosio je ne šminkerska nego decentna odijela i podsjećao me na mog omiljenog filmskog glumca Humphreya Bogarta.  Prije operacije na Sušaku, kamo me iz Crikvenice odveo otac, proveli smo cijeli dan u Rijeci. U knjižari na Korzu kupio mi je knjigu o desetoj obljetnici nogometnog Kupa maršala Tita i odveo u Kino „Neboder“, gdje smo gledali film „Inspektor voli gužvu“ – samo da me opusti od misli na bolnicu i operaciju. Bio je to moje prvo gledanje filma u Rijeci. Sjećam li se dobro tog filma? Da budem iskren, baš i ne. Pamtim dobro zapravo samo jednu scenu u kojoj se inspektor uspinje skalama ne bi li ušao u leteći helikopter. Poslije ću pročitati da je režiser bio Jean Devaivre (izvorno Jean Justin de Vaivre), da je više filmova snimio u pedesetim prošlog stoljeća pa i „Inspektora koji voli gužvu“ (1957.), a da je u njegovom filmu „Sin Caroline Chere“ (1954.) glumila i dvadesetogodišnja Brigitte Bardot, koja je ovog 28.rujna navršila 84 godine, a odavna ostavila film, prepustivši se borbi za zaštitu životinja. Dr. Jakov Bakotić me, dakle, na neki način prvi „odveo“ u neko od ondašnjih osam riječkih kina, daleke godine 1958. Već dogodine, preselivši se s roditeljima u Rijeku, hodočastio sam svim riječkim kinima, od mog debitantskog kina „Neboder“ na istoku do zametske „Sloge“ na zapadu Rijeke.

OSAM KINA OD SUŠAKA DO ZAMETA

Televizija se u pedesetim i šezdesetim prošloga stoljeća u nas tek počela boriti za pravo građanstva. U Rijeci i okolici oni zaista rijetki vlasnici televizora mogli su gledati samo program RAI-a, gledati tada najvažniji nam glazbeni festival u San Remu i poneku nogometnu utakmicu Serie A, najjače talianske nogometne lige u kojoj su prije drugog svjetskog rata igrali mnogi riječki asovi, Ezio Loik, Marcello Mihalich, Rudi Volk, braća Varglien, Strnica (Sternissa) i ini. Do stalnog programa TV Zagreba morali smo se još načekati. Zato su svakog poslijepodneva i večeri carevali riječki kinematografi, bile su to čarolije u tami naših junoških ljeta. Nama na Toretti iliti Turniću (iako taj pojam nije prostorno jednak današnjem Turniću, koji je odvna prekoračio preko međa stare Torette) najbliže je kino bilo na Zametu, zvalo se „Sloga“ i u dobra je spominjan ja otišlo još 1963. godine, a najudaljenija sušačka kina „Jadran“ i „Neboder“. Kino »Viševica« (ex »Parigi« i »Impero«) ugašeno je 1991., sada bezdušna bingo-dvorana, uz Studentski restoran „Index“. Kino »Beograd« (ex San Giorgio«), sada je ART kino »Croatia« i jedino je zadržalo izgled nekadašnjih dobrih kina, a i repertoar mu je takav. U naše vrijeme Kino »Partizan« (a izvorno Teatro »Fenice«, i sada službenog tog imena) više ne zna što ga čeka. Privatni ga vlasnik očito ne želi ni reanimirati. Do tradicija u Rijeci i inače se baš ne drži previše. Kino JNA (prije toga i poslije toga, ali sada bez kino-predstava – Filodrammatica) odavna nema kino-predstava, ali barem s vremena na vrijeme u lijepoj dvorani bude neka kazališna predstava, ponajviše u okviru Festivala malih scena. Kino ”Garibaldi” (ex »Centrale«) od devedesetih prošlog stoljeća zvano je »Kvarner«. I sada se naježim kada se sjetim da je poslije jedno vrijeme u njemu bila stalna izložba živih gmazova. Potom su tamo prodavane knjige s popustom. Kad smo se ponadali da ćemo u toj dragoj dvoranici godinama gledati predstave Off-teatara Velikog riječkog kazališta i to je iščeznulo poput jutarnje magle. Sada je u tom prostoru prodaja kozmetike, da već ime tvrtke i ne reklamiramo.

“SEDAM NEVJESTA ZA SEDMERO BRAĆE” – Mjuzikl u Kinu “Garibaldi”

Kino »Jadran« prije odlaska u dobra spominjanja bio je kino-dvorana s non-stop predstavama. A Kino »Neboder« (otvoreno 1955.) godinama je već Hrvatski kulturni dom, s moderno obnovljenim gledalištem koje je nekoliko godina uživalo u zaista vrhunskom kino-repertoaru, dijelom kinotečnom, a dijelom serijalima novih kinematografija i suvremenim najboljim djelima najboljih svjetskih redatelja. Sada više i nije kino, ali ugošćuje kazališne predstave na Festivalu malih scena izvan njega, a upriličuje i mnoge druge prigodne priredbe, među njima i suvremenog plesa, pa smo ovog rujna moja Gordana i ja uživali u lijepom plesu i naših unuka Ene i Tee. Pravo je kino, dakle, ostalo samo na Žabici, Art kino „Croatia“, a suvremene su dvorane i u Cinestaru u TWC-u između Pećina i Podvežice. ( U „Tower“ u kino idem zaista rijetko, iako je komfor u odnosu na nekadašnja kina neusporediv, odlična slika i ton, velik ekran. Ali, neka se nitko ne uvrijedi, meni to – ni to.).

GOSPON FULIR ZA SVA VREMENA – Relja Bašić, junak filma “Tko pjeva zlo ne misli” u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
OD „NERETVE“ DO „RALJA“
Najgledaniji film u povijesti riječkih kinematografa uvjerljivo je „Bitka na Neretvi“, koju je 1970.godine gledalo 79.004 gledatelja. Potom slijede: “Policijska akademija“(1985. – 60.333), „Sutjeska“(1973. – 50.514), „Tesna koža“(1983. – 47.141), „Ralje“(1976. – 45.167) itd. Uzimajući u obzir prikazivanje filmova u samostalnoj Hrvatskoj na čelu je film „Kralj lavova“ (1994. – 31.130), a od hrvatskih filmova najgledaniji je „Kako je počeo rat na mom otoku“ Vinka Brešana (1996. – više od 23.000 ). Začudo, po mnogim kritičarima najbolji hrvatski film svih vremena, „Tko pjeva zlo ne misli“, Kreše Golika – nije u vrhu riječke gledanosti.

Devetog kina, „Tuhobića“ u mojim riječkim pučkoškolskim i gimnazijskim godinama više nije bilo. Jedno vrijeme tamo je živjelo i djelovalo Amatersko kazalište „Viktor Car Emin“, u kojem je spiritus movens bio veliki redatelj Anđelko Štimac, istinski odanik teatra i kazališni znalac, koji je režirao i u zagrebačkom HNK-u i u Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“ u Rijeci. U „V.C.Eminu“ je vodio i poticao trojicu mladih lavova, od kojih će na kraju samo jedan zauvijek ostati u svijetu glume i zarana postati prvakom – Mustafa Nadarević-Mujica, inače, da ne povjeruju mlađi štioci moji, i izbacivač u kultnom plesnjaku „Husaru“. Drugi je bio Ivić Bralić, poslije dentist, a treći Igor Violić, poslije novinar, kći kojega je sada odlična naša glumica Nina Violić. Prijateljevao sam s Ivićem i Igorom, a Mustafu Nadarevića, iako sam i o njemu i o njegovoj vrhunskoj kazališnoj i filmskoj glumi mnogo puta pisao – nikada nisam upoznao. Grijeh mi na dušu. U ex-„Tuhobiću“ poslije je bilo okupljalište mladih, vrlo popularno i odlično posjećeno „Sijelo 18“, ali to je već neka druga priča.

SEDAM NEVJESTA ZA SEDMERO BRAĆE

Kao osnovci u riječka smo kina, naravno, najprije odlazili samo na prve poslijepodnevne predstave. Bilo je to , kao što smo govorili od četiri do šest, od 16 do 18 sati. Prije drugog svjetskog vrata bi zagrebačke frajle znale reći: “Čujte, milostiva, pa ne bum val’da išla v’ kino kad ideju sluškinje i soldati – kao da su u najmanju ruku bile plemkinje, iako im je japa morti bil pošteni zagorski selak. Kad smo se u osmom razredu Osnovne škole „Podmurvice“ nas četvero iz razreda dogovorili da u nedjelju odemo zajedno u kino, bio nam je to događaj nad događajima. Valja znati da vikenda u sadašnjem pojmu onda nije bilo, sve su subote bile radne pa je i škola radila subotom. Kopa, Lajka, Gordana i ja, ni sam ne znam zašto, odabrali smo američki mjuzikl „Sedam nevjesta za sedmero braće“ u Kinu ”Garibaldi“, svima nama i ponaosobno dragom malom kinu. Filmić je taj bio pitak, zabavan, nikada baš slavan, ali gledljiv, u što sam se uvjerio prije desetak godina, gledajući ga na malom ekranu. Svi smo se dotjerali za odlazak , a poslije kina otišli i u prekoputnu slastičarnu (koje također odavna nema), u kojoj su najjeftiniji kolači bili „berlineri“. Kopa je u dobra spominjanja otišao prije nekoliko godina, bio je mio i dobar čovjek, u mladosti i rukometaš „Rijeke“. Lajka je godinama udovica, njen je Pope bio čovjek mnogih znanja i iskustava, dijelom i čovjek novinarstva, što bi rekli njegovi Dalmatinci, u dobre i s Miljenkom Smojom.

ZABRANJENO ZA ONE ISPOD 16 GODINA – Brigitte Bardot i Charles Boyer u “Parižanki”

Kopa se zvao Hrvoje Kopajtić, a Lajka je prije braka bila Silvana Hlaj. Gordana i ja tada smo bili u statusu „prvih simpatija“, poslije nas je život razdvajao i spajao, a ove smo godine navršili četrdeset i šest bračnih godina.

Kino „Garibaldi“ je poslije nama riječkim gimnazijalcima ponekad služilo i kao ugodno sklonište kada bismo „štrajkali“, najčešće zbog kontrolnog iz matematike – u objema smjenama. Imalo je, naime, uvijek matineje, prijepodnevne predstave. Mislili smo da nas tu profesori ne mogu pronaći, zaboravljajući da su i profesori nekada bili – učenici. Da se nekom od troje naših razrednika u četirima godinama baš prohtjelo, pojavio bi se pet minuta prije kraja predstave pred kinom i – sve nas zatekao.

MEĆI KAPUT – DOBI’ĆEŠ RUKAV

Kino „Viševica“ bilo je najomiljenije mladim radnicima-samcima, došljacima, koji su spavali u kojekakvim podstanarstvima u vazda nekako mračnoj Vodovodnoj ulici, po Starom gradu i rubovima sve mnogoljudnije Rijeke, a mnogi se hranili u restoranu „Torpedo“, bolje rečeno menzi, tamo pored željezničke pruge i zgrade Sindikata.

„CRNE VEČERI“ U „TEATRU FENICE“
Prva filmska predstava putujućeg kinematografa u Rijeci prikazana u rujnu 1896.godine, a u kući Adamić na Fiumari početkom travnja 1906. godine pokretne slike prikazuje kinematograf »Edison«, prvi stalni riječki i uopće prvi stalni kinematograf na tlu Hrvatske. U kolovozu iste te daleke 1906. godine u Teatru »Fenice« putujući je kinematograf, pak, priređivao i »crne večeri«, programe samo za muškarce, koji, međutim, po »Novom listu« Frana Supila, najstarijem hrvatskom dnevniku, prvi broj kojega je izašao 1900. godine – bijahu prevara. »Novi list« bio je konkretan: »Sinoć je bila u kinu Fenice zadnja predstava – »crna predstava«, gospođice isključene; samo za muške! Navalilo je preko 2000 ljudi uz pohlepu da vide ko zna kakove pikanterije. No, pošto su slike bile prilično »pristojne«, to se je masa vrlo razdražila, pak piskanju i vikanju nije bilo ni kraja ni konca. Publika, kao što se to obično događa kod ovakovih »crnih večeri«, razočarana je izišla iz kazališta. Čim se načulo da će staro »Adamićevo kazalište« u Rijeci biti srušeno i da će u roku od tri godine biti izgrađeno novo Komunalno kazalište (u kojem je i sada Hrvatsko narodno kazalište Ivana plemenitoga Zajca), poslovna gospođa Caterina Ricotti odlučila je izgraditi Teatro »Fenice«, dograđujući ga i rušeći, mijenjajući da bi sadašnjem, zapravo višedesetljetnom izgledu, svečano bilo otvoreno 2. svibnja 1914. godine, kada je bilo jedno od najmodernijih kazališta u Srednjoj Evropi. U gledalištu je bilo mjesta za 1958 posjetitelja, točnije 1.258 sjedećih i 700 stajaćih(!) mjesta, raspoređenih u parteru, na balkonu, u bočnim ložama i na galeriji. »Teatro Fenice« svih se desetljeća održavalo kao pučki teatar, ali i kino, u kojem će 16. veljače 1930.godine i Riječani napokon gledati i s l u š a t i film, Ala Jolsona u prvom zvučnom filmu »Pjevač jazza«, dvije pol godine nakon premijere na Broadwayu… U svježem, pak, poraću drugoga svjetskoga rata u »Teatru Fenice« predstave su davali glumci novoosnovane Talijanske drame da bi ubrzo bilo pretvoreno u kinematografsku dvoranu »Partizan«, a osamostaljenjem Hrvatske opet se vratilo starom kompromisnom imenu – Kino »Teatro Fenice«. Nažalost, odavna u njemu nije bilo ni filmske ni kazališne predstava.
O tempora, o mores!

Repertoar je u „Viševici“ bio kakav je bio, ali je samcima sve potrebno bilo na nekoliko desetaka metara. Poslije posla otišli bi u „Torpedo“ na ručak, poslije ručka u Kino „Viševicu“. Čekajući početak predstave okušali bi se u nadmetanju s nekim nazovi-ruletom iz kućne radinosti. Drveni je kolut bio izrezan ručnom pilom, a na njemu su nevještim rukopisom ispisana imena ondašnjih naših nogometnih prvoligaša: “Dinamo“, „Hajduk“, „Rijeka“, „Partizan“, „Crvena zvezda“, „Željezničar, „Vojvodina“…

Pored tih su imena , za koje bi u vrtnji zapinjalo „pero“ ruleta, a na kraju se negdje zaustavilo. Jedna je vrtnja bila , čini mi se, upola, ako ne i više, jeftinija od ulaznice za kino. I sada kao da čujem poruke vlasnika ruleta, duhovite i iskrene: “Meći kaput – dobi’ ćeš rukav!“, i. „Meći ako noćas nisi met’o!“. Metali su i jedni i drugi, a dobijao je – kako tko i kako kada. Rulet se, naime, nerijetko zaustavljao na onim malim međuprostorima između imena dvaju klubova. Slučajno?

Poslije kina odlazilo se u slastičarnu (dijelom na mjestu sadašnjeg „Indexa“), na orijentalne delicije – baklave, tulimbe i bozu, piće koje je nestalo iz svih slastičarni, a jednostavno je i osvježavajuće  i prirodno. Tempi passati… A propos, kad mi je jednom kao zagrebačkom studentu ponestalo novca (iako su mi redovito i na vrijeme roditelji slali za mjesečne troškove), posuđenim sam dinarima vlakom doputovao u Rijeku. Kući? Roditeljima se tada nisam ni javio. Ravno s kolodvora otišao sam u „Riječku banku“, podigao neke honorare  i otišao u „Torpedo“ na ručak pa ravno na vlak za Zagreb.

VREMENA TAPKAROŠA

Kino „Beograd“ imalo je uvijek odličan repertoar filmova. I to u godinama kada su za najbolje filmove, pogotovo u prvom danu prikazivanja, uvijek tražene – karte više. Iskren da budem, kada u ovim vremenima pred Art kinom  „Croatia“, kojem sam jedan od osnivača, prije premijernih filmova u malom predvorju i ispred zgrade ugledam raspričano mnogoljudlje, nalik nekim dalekim godinama, toplo mi je oko srca. I sada se bome vapi za kartom više, vapajima kakve su nekada rješavali – tapkaroši.

Iskren da budem, ne znam kako bi se to „zanimanje“ reklo valjanim hrvatskim rječnikom , ali se sjećam legendarnog tapkaroša, preprodavača karata pred Kinom „Beograd“ na prijelazu iz pedesetih u šezdesete prošlog stoljeća. Valjalo je tapkarošu stati u veliku filu, baš prvi ili među prvima, kupiti dvadesetak karata (ili i više), a onda ih u onim presudnim posljednjim minutama prije početka prikazivanja filma po višestruko višoj cijeni ponuditi onima koji su imali i novca i volje – kupiti ih.

PRIJATELJSKI RAZGOVORI – Veljko Bulajić, Mišo Cvijanović i Cvijina karikatura na dar velikom režiseru i prijatelju
SJEĆANJA VELJKA BULAJIĆA, REDATELJA KULTNE „BITKE NA NERETVI“, NAJGLEDANIJEG FILMA U POVIJESTI RIJEČKIH KINA
SENTI MONTENEGRINO
U moru mojih velikih intervjua, ispovjedaonica, veliki naš i svjetski filmski redatelj Veljko Bulajić spada u moje najdraže subesjednike. Upoznali smo se u našim iskusničkim godinama, meni je bila već šezdeset i jedna, a njemu sedamdeset i deveta, ali smo se očas sprijateljili. Napisao o Bulajiću samo dva velika teksta i oba mi se puta već sutradan, telefonski, zahvaljivao kao da je početnik, kome svaki intervju mnogo znači. Čujemo se s vremena na vrijeme, uvijek prijateljski. Gledao sam sve Bulajićeve igrane filmove, ali da sam vidio samo onu scenu u »Kozari« u kojoj djetešce opalim lišćem pokriva ubijenu majku i tepa joj: »Mama pava…«, i ne sluteći da je usnula zauvijek, znao bih da je veliki redatelj. Bulajićeva „Bitka na Neretvi“, snimljena 1969.godine, pobrala je mnoga visoka međunarodna priznanja, a bila je nominirana i za „Oskara“. I četrdeset i devet godina od premijernog riječkog prikazivanja najgledaniji je film u riječkim kinima svih vremena, 1970. godine vidjelo ga je točno 79.004 gledatelja i teško je da će ga u dogledno vrijeme itko stići. Rat je česta tema u Bulajićevim filmovima, ali nije odredio Veljkov filmski put. Jednom mi je pripovijedao:
– Rat mi je kao djetetu ostao u užasnom sjećanju. Možda sam i zbog toga snimio dosta filmova o ratu, ali je na mene ipak snažnije djelovao talijanski neorealizam. Imao sam tu sreću da poslije kratkih filmova »Kamen i more« (za koji sam prve kadrove snimao u Rijeci) i »Brod lutalica« na konkursu Ministarstva kulture Jugoslavije dobijem jednu malu stipendiju za Italiju – Centro sperimentale u Rimu. Preko mog možda najvećeg prijatelja, velikog novinara Frane Barbierija, počeo sam volontirati u filmu »Današnje djevojke« Luigija Zampe. Uslijedio je film »Večeras u osam« s Lindom Barnell, redatelja Giuseppea Amatta, vrhunskog zanatlije i eklektika, a poslije toga film »Krov« Vittorija De Sice«. Srećom, u Drugoj muškoj gimnaziji u Sarajevu učio sam talijanski, u Rim doš’o kao čovjek koji govori talijanski. Kod De Sice sam počeo kao volonter režije. Rek’o mi je na početku snimanja: »Senti, Montenegrino, senti, dev’ essere cinque, sei metri lontano di camera!«. I ja sam bio uvijek tih pet, šest metara daleko od kamere i dobro naćulio uši da čujem sve šta on govori kamermanu, šta glumcima, upijao to, a navečer ponešto i pribilježio. Prvi moj zadatak? Okrenuo mi se jedamput i rekao: »Vidiš onu kuću preko? Otiđi na treći kat te kuće, zamoli da na jednom od tri prozora nek’o izviri i da trese plahtu! Kadar mi treba da malo da oživi scenu. ‘Ja sam dao gas, otrčao gore, došao na treći kat: »Gospođo, molim vas tamo snima Vittorio De Sica…« A ona nema pojma o filmu: »Tko? Kakav De Sica? Možete otvoriti, ali ja vam neću mahati! Mašite vi.«. Mahao sam dok mi odozdo nisu dali znak da je kadar snimljen. To je bila moja prva suradnja sa De Sicom. Poslije sam bio i kod snimanja filma »Il bidone«. Imao sam sreću da prvo naučim zanat. Tada Jugoslavija nije imala redatelje od zanata, nego od ideja, a svak’ ima ideju, al’ i svak’ nema – zanat. Što sam tada naučio zanata o filmu, to i danas znam, Mišo, ništa više, ha, ha, ha… Svijet neorealizma rodio je moj prvi igrani film »Vlak bez voznog reda«. Kako mi je bilo prvi put gledati svoj film? I prvi i svaki put – nikad sretan, nikad zadovoljan. Uvijek gledam s mislima: »Zašto je to tako? Moglo je biti drugačije…« Francois Truffault je za »Cahier du cinema« Luisa Bunuela upitao: »Što su danas za vas vaši filmovi?«, a veliki je redatelj odgovorio: »Ja se sjećam samo emotivnih dijelova u mojim filmovima.« Tako i ja mislim. »Kozara« me nekako dovela do »Bitke na Neretvi«. Ljudi iz Titove najbliže okoline smatrali su da mu ne predam scenarij u kojem on, Tito, nije glavni lik. Oni su ga negdje pročitali i savjetovali mi da uopće ne idem kod Tita – dok ne prepravim scenarij. Ja sam, međutim, mislio da je za film sasvim dovoljno ono Titovo: »Svi ranjenici moraju ići s nama!« i čuvene naredbe: »Prozor mora pasti!« i »Rušite most!«. Sve drugo pripada običnom čovjeku, narodu. Otišao sam Titu i rekao: »Druže predsjedniče, vodi se diskusija da li da vi budete u filmu ili ne. Ja mislim da ne treba vaš lik u filmu jer će svi reći da pravim film – radi Tita! To bi bilo deplasirano. To ne bi bilo dobro ni za ideju filma, ni za film, ni za umjetnost.«. Razmišljao je, a onda me pogledao i odgovorio: »Bulajiću, istrajte u tome i nemojte ni slučajno nikome od mojih suradnika popustiti!«. Poslije premijere Tito je bio maksimalno korektan. U »Neretvi« sam imao sjajnu ekipu stranih glumaca. Ali, što veći glumac – sa njim je lakše raditi. Govorili su mi: »Pazi Veljko, najebao si na Welsu! Težak je karakter, prepotentan, stalno se petlja u scenario…«. A kad sam se našao s Orsonom Welsom i rekao mu: »Wels, hoćete li…« odmah me prekinuo: »Ti si režiser, kako me možeš oslovljavati sa vi? Ja ću igrati onako kako ti kažeš.«. Imao je jednu, dvije sugestije i bio jedan od najdiscipliniranijih glumaca. Yul Brynner, multimilijuner, slavan »oskarovac«, nikakve uvjete nije postavljao. Došao je svojim prestižnim Mercedesom-600, u kakvom se tada kod nas vozio samo Tito, imao auto sa spavaćom sobom, svoju poslugu, a kao glumac discipliniran, vrijedan. Kao veliki Sergej Bondarčuk i Curd Juergens, ili tada mladi Franco Nerro, pa Oleg Vidov, Silva Koscina… Hardy Krueger je za ulogu pukovnika Krenzera dobio njemačku državnu nagradu, a radio je bez ikakvih problema. A sve te glumce je dobavila »Kozara«. Mogli su potpisati ugovor s kim su željeli, ali su ipak pristupili »Neretvi«. Agencijama koproducenta Weinsteina i Ungera preporučili smo da svima glumcima prije razgovora kažu: »Imamo jedan scenarij, reditelj je taj i taj, tu je njegova kratka biografija, ali ‘ajmo prije pogledat jedan njegov film pa da se odlučimo.«. Kada su svi vidjeli »Kozaru« – smjesta su pristali, iako su svuda mogli i veće pare dobiti. Uostalom, sve njihove honorare platili su strani partneri.

Pojašnjenja radi, reći ću vam da je za ulaznice za onda silno željeni film „Div“, u kojem su igrali James Dean (u prvom dijelu, poslije je počinio samoubojstvo) i Elizabet Taylor, fila se od ulaza u Kino „Partizan“, desecima minuta prije otvaranja blagajne, produljila do nekadašnje mesnice preko puta riječkog nebodera! Ne možete danas ni zamisliti koliko je nekom ustreptalom zaljubljenom tetrijebu onda bilo važno odabranici srca pokazati karte prvog reda balkona za premijerni film čekan mjesecima.

Koliko te karte koštale da koštale. Tapkaroši su samo takve vrebali, čekali, znali ih prepoznati čim bi ih ugledali. Onaj ispred Kina „Beograd“ bio je majstor nad majstorima. I posao mu je cvjetao. Kada je pomama za kinima i filmovima počela jenjavati viđao sam ga kako po stupovima lijepi plakate za premijere Hrvatskog narodnog kazališta „Ivan Zajc“. Ime i prezime mu nikada nisam saznao, iako mi je i sada pred očima. Krupno kovrčave tamne kose, mršav i u licu i tijelu, malo hrapavijeg glasa, uvijek u šotovoće tonu i pogledima opreza ulijevo i udesno, da se kakav milicionar ili mupovac u civilu ne pojavi.

„ŽAOKA“, PONTECORVO I DANNYE KAYE

U Kinu „Beograd“ sam se jednom, prvi i posljednji put u mojih riječkih pedeset i devet godina – bez karte ušuljao u dvoranu. Moj pašanac Franco, šogor ili kunjado, kako vam drago, i ja jedne smo prijeratne kolovoške sparne večeri bili u Rijeci bez supruga. Švrljali smo Korzom, a onda i ne planirajući stigli do Kina „Beograd“ u kojem je reprizno prikazivan film „Žaoka“. Bilo je već 20.10 sati, film je počeo, a ulaz u kino otvoren. Dođemo do blagajne, a iza okna nikoga.

Vrtimo se i čekamo hoće li doći prodavačica karata ili se pojaviti parač karata na ulazu u dvoranu. Nigdje nikoga. Pogledamo se i korak po korak uspnemo na balkon. Zavalimo na sjedala u polupraznom gledalištu i predamo već viđenim i znanim majstorijama Paula Newmana i Roberta Redforda , navijajući da u velikoj prevari još jednom nasamare pohlepnog Roberta Shawa.  Gordana i ja često smo i rado u Art kinu „Croatia“, među istinskim riječkim odanicima filma, srećom svih generacija. Rekli bi šahisti:“Gens una sumus!“.

Repertoar je primjeren iskusnim filmskim sladokuscima, ali dijelom i sjećajući, edukacijski da i mlađi gledatelji upoznaju velika djela iz povijesti pokretnih slika. A premijer uz drage goste, redatelje, scenariste i glumce, ne samo u gledalištu već i u pričama osobnih iskustava, u razmjeni mišljenja s gledateljima. Dvaput sam i ja bio predstavljač i pripovjedač, jednom o filmu i stvaralaštvu velikog talijanskog redatelja Gilla Pontecorva, drugi put prije stare dobre komedije s Dannyjem Kayeom u glavnoj ulozi, pripovijedajući i o dalekim godinama u tako silno voljeli i kina i filmove.

BRIGITTE BARDOT POD PLAHTOM

PABLO PICASSO – “Bitka na Neretvi”, plakat velikog slikara
PICASSOV CRVENI PLAKAT – GRATIS
Plakat za film “Bitka na Neretvi” naslikao je veliki Pablo Picasso i to, na golemo iznenađenje redatelja Veljka Bulajića – gratis. Picasso je rekao da ne želi novac, ali je zauzvrat tražio sanduk najboljeg jugoslavenskog vina u kojem je bilo 12 boca. Ali, Picassova je odluka iznjedrena pet godina prije, godine 1964. u Monte Carlu, kada je dokumentarni film Veljka Bulajića „Skoplje 63“ osvojio Grand Prix „Zlatnu nimfu“ i nagradu kritike. Predsjednik žirija bio je francuski akademik Marcel Achard, koji je za vrijeme festivala stanovao kod svog prijatelja Picassa i pokazao mu kopiju Bulajićeva filma u njegovom studiju. Picasso je došao na završnu svečanost festivala i čestitao Veljku Bulajiću. Kada je poslije nekoliko godina Veljko Bulajić Picassovom agentu u Parizu predložio da ga zamoli da napravi plakat za film „Bitka na Neretvi“, Picasso je , pogledavši film, pristao i to uz dva uvjeta – da će uzeti dio iz svoje slike „Sabinjanke“ i zatražio samo da boja plakata – bude crvena.

U Kino JNA rijetko sam išao. Uspinjući se do kino-dvorane, udisali smo vonj konfekcijskih menija iz vojne kuhinje, a repertoar je, pogađate već, bio sveden gotovo isključivo na partizanske filmove iz starijih vremena, od kojih sam neke volio. Rijetko sam odlazio i u Kino „Jadran“, nekako mi se činio dalekim, a kao da i nije imao neki primamljiv repertoar filmova.

U Kino „Sloga“ na Zametu u mojim osnovačkim godinama mi s Torette išli u pravilu na nedjelje matineje, bilo nam je najbliže. Pješačili bismo i da je bilo trolejbusa za Zamet, koji je tek poslije uveden, jer smo dinara u džepovima uvijek imali premalo. U ćakuli smo i ne osjećajući došli do zametskog kina – Toretta, San Nicolo, Campo staccoli (na kojem je sada „Kaufland“), stara zametska placa  i eto nas na domak kinu. Termin matineje, 10 sati, bio je idealan da se potroši vrijeme do nedjeljnog ručka, a poslije ručka,  svake druge nedjelje, pravac – Kantrida: „Rije-ka“! „Rije-ka“! Milina božja…

Kad god se sjetim da sam se morao praviti starijim da bih u „Slogi“ pogledao „Parižanku“ sa starim šarmerom Charlesom Boyerom i prpošnom Brigitte Bardot , nasmiješim se ili i glasno nasmijem. Ta pitka komedijica, naime, bila je i plakatom na ulazu u kino – zabranjena za mlađe od šesnaest godina!

A jedino što je nas pubertetlije pri kraju osnovne škole zagolicalo u tom filmu bila je scena u kojoj su se ispod plahte nazirale obline Brigittine vrteće stražnjice. Prave golotinje ili nedajbože naznaka seksa – ni od korova. Druga su vremena bila… Poslije osnovačkih godina više nikada nisam bio u Kinu ”Sloga“.

KULTNE PRETPREMIJERE NA GALERIJI

Ali, sva ta kina, svi ti filmovi, sve te matineje, poslijepodnevne i večernje predstave, nisu bile ravne tada kultnim pretpremijerama u Kinu „Partizan“, prikazivanim u kasnim večernjim satima. Počinjale su baš nekako kada i policijski sat naših strogih očeva, dva sata prije ponoći.

Osim nedjeljom mi smo kao srednjoškolci, sve do maturantske školske godine, kući morali biti prije nego sadašnja riječka srednjoškolska mladost tek kreće u život, do prije dvadesetak godina posljednjom korijerom u noćnu Opatiju, a posljednjih dvaju desetljeća provodeći se u Rijeci. E, ali tko bi sutra ujutro smio doći u razred, a da nije bio na pretpremijeri? To bi bilo gore nego da prethodne noći pod dekom nije slušao pjesme s Radio Luxembourga. Makar na repertoaru bila i bogtepitaj koja verzija priče o dr. Jackyllu i mr. Hydeu, ili neki drugi film strave i užasa (naravno, neusporedivo blaži od horror filmova sadašnjice) poslije kojeg mi se, bome, nije bilo ugodno po uzbrdnim škuribandama uspinjati do stana na Belvederu. Od toga su neusporedivo neugodnija bila ona dva sata sjedenja na preuskim drvenim klupama galerije, do kojih smo nekada dospijevali i zahvaljujući – falš-kartama.

MAESTRO OD PANOA I PLAKATA – Vili Stipanov-Willy

Jer foliranje na način naših gimnazijskih prethodnika više nije palilo. Što su oni činili? Klapa od osam do deset pajdaša krenula bi kroz ulaz prema galeriji, a taj je bio sporedni, sasvim lijevo od glavnog ulaza, tamo uz „Plavi Jadran“, najčuveniji noćni bar u kojem su carevali strani pomorci i mlađahne i ocvale „ljepotice noći“. Dečki bi pored parača karata bezmalo projurili, pokazujući na posljednjeg od njih u fili, a taj bi mahao desnicom s kartama u ruci. Svi oni prije njega strelovito bi se uspeli skalama do galerije i porazmještali se raštrkano kojekuda.

ZGRADA PRVOG STALNOG KINA U RIJECI I NA TLU HRVATSKE – Fiumara

A posljednji? On bi mrtav-hladan paraču karata pružio – samo jednu, svoju kartu. Psovke paračeve nećemo spominjati, bila je to kombinacija fjumanskih i svih mogućih južnoslavenskih kletvi. Ponajviše od bijesa i nemoći. Smjesta pojuriti za pobjeglima bez ulaznice i ostaviti nečuvan ulaz sljedećim „švercerima“ nije bilo preporučljivo, a ići za vrijeme predstave od jednog do drugog gledatelja na galeriji i provjeravati ima li kartu – još manje. Erano i giorni…

To je , eto, priča o kinima moje i mladosti moje generacije, o dalekim dragim filmovima u nekadašnjih osam riječkih kinematografa, u kojima smo odlazeću prvi put u paru najprije stidljivo nadlakticama dodirivali jednako tako ustreptale nadlaktice naših prvih simpatija i ne usuđujući ih se pogledati. Tek potom uslijedilo je držanje za ruku, a o „filmskim poljupcima“, čak i u blagoslovljenoj tami i tišini nismo se usuđivali ni pomisliti. A kako smo ih silno željeli. Poslije je život učinio svoje, godine su brzale… A opet, nekada poželim i nemoguće, da barem jednog tjedna uskrsnu naša stara dobra riječka kina: “Sloga“, „Viševica“, „Beograd“, „Partizan“, JNA, „Garibaldi“, „Jadran“ i „Neboder“. Pogledao bih u njima svaki film koji bi se pojavio. Hvala našem Art kinu „Croatia“, u kojem je sve kao nekada, a opet tako suvremeno, ovdašnje, naše.

ART KINO CROATIA

 

 

 

 

 

 

 

 

error: Sadržaj je zaštićen !!