Šesnaest godina nakon što se kamen zvan izgradnja riječkoga zimskog bazena počeo kotrljati, Riječani su zakoračili u nov objekt na Školjiću. Nevjerne Tome imale su na informaciju kojom se najavilo otvaranje bazena svojih pet minuta, vadeći iz džepa argument neshvatljivo duge izgradnje nevelika objekta. Ali još su većih pet minuta imali oni koji sve te godine nisu posustajali optimističkim duhom, negdje u sebi potajno vjerujući – možda se ipak kreće!

Otkuda preokret u priči o izgradnji zimskog bazena koji je doveo do konca radova i otvaranja objekta? Ključna novost odigrala se u režiji Saveza za fizičku kulturu Grada Rijeke, koji je izgradnju i dovršenje bazena stavio na popis vlastitih prioritetnih zadataka, financirajući ono što je trebalo, pored ostalog, sredstvima Sportske prognoze. Račun se u trenutku otvaranja objekta popeo na 200 milijuna dinara, koliko je bilo sveukupno potrošeno za vrijeme graditeljske trakavice (istina, u tih se 16 godina efektivno gradilo samo četiri godine, sve ostalo su bili prazni hodovi).

Zimski bazen na Školjiću svečano je otvorio vrata 20. travnja 1963., bila je subota. Opis bazena u slavljeničkom trenutku nije mogao izbjeći nešto skromnije dimenzije, 25 x 12,5 metara, s dubinom vode od 1,80 do 3,80 metara, ali je ponosno isticao kako je to jedini bazen u državi s potpuno samostalnim pogonom, što će reći izvorom toplinske energije. Bazen je mogao primiti 900 prostornih metara vode, a njegove crpke mogle su ga napuniti za tada uzornih 14 sati i 20 minuta. Suvremena kotlovnica bila je u stanju istovremeno podmirivati potrebe bazena i parnoga javnog kupališta, a njena toplinska energija mogla se ujedno koristiti za grijanje dvorane, te svih ostalih bazenskih i kupališnih prostorija. Dakle, kotlovnica je grijala objekt u cijelosti. Gledalište je podignuto s obje strane bazena (s tribinama, galerijama i ložom), mogavši na sjedećim mjestima primiti oko 400 gledatelja.

Koliko se njih našlo na tribinama kada su se u bazenu istoga dana pojavili državni reprezentativci, najbolje jugoslavenske plivačice i plivači, da bi odmjeravali snage u više disciplina? Fotografije s otvorenja svjedoče kako je objekt bio dupkom pun, što se moglo zahvaliti atraktivnosti dvostrukog događaja, otvorenja dugo željenog objekta i poštovanja vrijednih prvih korisnika. Natjecatelji su zahvalili publici za dolazak na najbolji način. Nakon Mitinga nada, koji je pokazao što mogu mladi, u oglednom su natjecanju nastupili koju godinu stariji sportaši. Heroj najuzbudljivije utrke bio je član Primorja Mihovil Dorčić Mićo, u tom trenutku vodeće ime jugoslavenskog plivanja, koji je na 100 metara leđno stigao do cilja za 1,052.2 minute, što je bilo šest desetinki sekunde brže od državnog rekorda.

Ali, avaj, bazen nije bio takvih dimenzija da bi u njemu ostvareni rezultati mogli biti službeno priznati…

Prvi direktor zimskog bazena, Nikola Grego, znao je kako su u bazenu dobrodošli najbolje državne plivačice i plivači, pored ostalog kao znak kvalitete borilišta. Istovremeno je znao da su kao korisnici objekta važni i njegovi sugrađani, naročito oni kojima su sport i rekreacija ponajprije pitanje tjelesne kulture, posebno zdravlja. Čim je završio dvodnevni svečani program, bazen je počeo funkcionirati kao objekt otvorenih vrata od 7 do 22 sata, u dvije smjene, bivajući na raspolaganju školama, poduzećima, sportskim organizacijama i svom ostalom građanstvu. Grupe i pojedinci mogli su zakupiti sate kupanja ili plivanja, što je pokazivalo namjeru da financiranje objekta društvenim novcem bude što manje, odnosno da se objekt čim više financira samostalnim radom. Održivost poslovanja i tada je bila jedan od ciljeva gradskih otaca.

Nekoliko dana potom, 25. travnja, vrata je otvorilo i javno kupalište uz bazen. Dogodilo se to nakon višemjesečnih obnoviteljskih zahvata, na koje su potaknuli ponovni učestali kvarovi starih instalacija. Kotlovi za zagrijavanje vode imali su u radnoj dokumentaciji ništa manje nego 60 godina funkcioniranja i signalizirali su kako ne misle još dugo. Stvar je riješena dobivanjem tople vode iz uređaja novog bazena. Spajanje pogona javnog kupališta s bazenskim uređajima bilo je djelo radnika Tvornice parnih kotlova iz Zagreba. Povećanom količinom tople vode opskrbljivalo se osam kupališnih kada i deset tuševa, kojim su se građani mogli služiti svakim danom osim nedjelje.

Čim su gradske plivačke snage dobile svoj zimski objekt, posljedično su stigli bolji natjecateljski rezultati. Mladi članovi Primorja izborili su se 1964. za povratak u prvu jugoslavensku ligu, seniori su 1965. trijumfirali na prvom zimskom državnom prvenstvu, a “pravi” državni naslov stigao je u njihove ruke 1968. godine. Za razliku od plivača, vaterpolistima dimenzije bazena nisu odgovarale, pa su nastavili koristiti Gradsko kupalište na Delti.

Dokad su Riječani koristili usluge bazena i kupališta? Godine 1972. otvoren je bazen Kantrida,. Od tog trenutka kreće padanje školjićkog bazena na marginu, sve do zatvaranja 1984. godine.

Zaviriti u njega danas uzbudljiv je trenutak, i to ne samo zbog silno dugog razdoblja proteklog od trenutka kada su Riječani imali priliku posljednji put zaplivati u školjićkom objektu, nego i zbog uistinu slikovita ugođaja koji pukne pred očima posjetitelja već nekoliko metara od ulaza u objekt. Arhitektonski modernizam tipičan za vrijeme kada je bazen otvoren još uvijek uspješno (kud ćeš bolje formulacije) drži vodu, nudeći oku niz vizualno zahvalnih rakursa, ali je ostalo – jao i pomagaj. Dobar dio interijera zrači raspadanjem koje priziva u misli madmaxovsku kataklizmu. Osobno, nalazim u tomu neku vrstu specifične atraktivnosti. Molim da mi se to ne uzme za zlo, opravdajte me činjenicom kako sam s vremenom razvio senzibilitet za tipično riječka industrijskobaštinska nagnuća, pa mi je ugođaj propadanja postao dijelom osobnog DNK.

Kupalište se odbilo pridružiti bazenskom scenariju. Ono je nastavilo radi u 21. stoljeću. Njegove usuge na dan koristi 30-40 građana, mahom riječkih podstanara i sličnih, kojima je uporaba vlastite kupaonice još uvijek sanak pusti.

Takav status quo nije bezgraničnih mogućnosti. Prije ili poslije, stvari će poteći u smjeru situacije ground zero ili suprotno od nje. Objekt ima 2400 četvornih metara površine, čije dovođenje u pristojno stanje nije jednostavan zahvat. Rekonstrukcijske zamisli iz 2007. govore o radovima na tri etaže, ponovnom funkcioniranju postojećeg bazena i izgradnji malog bazena za rehabilitacijske potrebe, s pratećim sadržajima poput wellnessa, hidroterapije i fizikalne terapije. Stvar nije odmakla od idejnog rješenja.

Gledajući ovih dana spot Gorana Bareta sniman u bazenu na Školjiću, bome i znajući za brojne naraštaje riječkih klinaca koji za nj nisu ni čuli, a kamoli se u njemu smočili, pitam se – hoće li bazen ikad ponovo otvoriti vrata? Svaka čast spotovima, ali nije sve u njima.

Štorija o zimskom bazenu na Školjiću je početkom pedesetih dobila novo uzbudljivo poglavlje.

Kada su građevinski strojevi stigli prosinca 1952. na Školjić, činilo se kako je priča o izgradnji riječkoga zimskog bazena konačno ušla u svoju ključnu, završnu fazu. Toga dana počela je gradnja temelja budućeg bazena.

Istovrsne signale odašiljala je činjenica kako o poslu skrbi te godine formiran Odbor za gradnju plivačkog bazena u Rijeci. Odbor je pripremio ugovor o izvođenju radova s Vojno-građevnim poduzećem Primorje, a projektantsko rješenje potpisao je Rijekaprojekt. Da je stvar krenula doista u pravom smjeru, dodatno je signalizirao podatak kako je vjetar u jedra projektu odlučio zapuhati dio gradskih poduzeća, pomažući izgradnju donacijama.

Zimske temperature nisu omele radnike da se prihvate posla ubrzanim ritmom, sve da bi Riječani čim prije dobili priliku proplivati u novom zimskom sportsko-rekreaktivnom objektu. Graditeljima su u tomu odlučili pomoći članovi Plivačkog kluba, dobrovoljno radeći na raščišćavanju terena, odnošenju materijala i sličnim poslovima.

Kako je ono što su pomagali graditi izgledalo na projektnom nacrtu? Objekt je nicao u nastavku postojećih građevina, točnije iza gradskog kupališta i trolejbusne trafostanice, izravno naslonjen na južnu stranu zgrade kupališta, u kojoj su se građani koristili malim bazenom i kadom. Novi zimski bazen zauzimao je najveći dio tlocrtne površine građevine u kojoj je planiran, bivajući dug 25 i širok 12,5 metara, a uz njega je predviđeno gledalište za 800 navijačkih duša. Premda nije bio olimpijskih dimenzija, smatralo se kako je adekvatan za treniranje plivača i vaterpolista u gradu poput Rijeke, koja je 1952. brojala 100 tisuća stanovnika.

Usporedno se nastavilo ulaganjima u parno kupalište. Radovi su potrajali od lipnja do konca rujna 1953., a obuhvatili su popravljanje uređaja kotlovnice, spremnika za toplu i hladnu vodu, nije zaboravljena ni djelomična zamjena cjevnih instalacija. Kupališni inventar je obogaćen, sve su prostorije oličene, u kabine postavljena električna zvona. Vodeći računa o socijalnoj dimenziji građana, podizanje kvalitete usluge nije donijelo povećanje cijena. Na parnu kupku u kupalištu Rječina muški dio stanovnika Rijeke mogao je doći nedjeljom, ženski dio ponedjeljkom, a kupati se u kadama moglo svaki dan.

No, dok su obnoviteljski zahvati u kupalištu završeni u roku, izgradnja zimskog bazena krenula je u suprotnom smjeru. Što se o radovima više govorilo, na gradilištu ih se manje vidjelo. Razlog? Procijenjena vrijednost projekta, sa svim građevinskim i obrtničkim radovima, iznosila je 65,242 milijuna dinara, a dokumenti o prikupljenim sredstvima pokazivali su prilično skromnije brojke. Posljedično, radovi su se počeli odugovlačiti, u sljedećem koraku i zastajati, da bi na koncu, 1956. godine, došlo do njihova prekidanja. Atmosferi oko izgradnje nisu išli na ruku ni podvojeni stavovi stručnih glava oko objekta: ono što je dio stručnjaka smatrao prednostima, drugi dio okvalificirao je manama. Hm, zvuči li nam to i danas poznato?

Zatišje na gradilištu potrajalo je do druge polovice 1957., kada se za projekt našao novi investitor, Narodni obor Općine Stari Grad, koji je sklopio dopunski ugovor s izvođačem o nastavku radova, vrijedan 32,322 milijuna dinara. To nije bila konačna brojka, s obzirom na naknadno izoliranje bazena, opločavanje keramičkim pločicama, plus nabavu i montiranje opreme za grijanje, vrijedno 34,470 milijuna, što je sveukupnu cijenu projekta povećavalo na 125 milijuna dinara. Zahvaljujući dopunskom ugovoru, prolaznici Školjićem primijetili su jeseni 1957. svježe postavljenu drvenu ogradu oko objekta, znak da se iza nje nešto iznova počelo raditi. U studenom su mogli vidjeti i kostur krovne konstrukcije zimskog bazena. Da su zakoračili na gradilište, suočili bi se s bukom crpki za otklanjanje izviruće vode, što su tutnjale upravo na mjestu predviđenom za postavljanje armiranobetonske konstrukcije bazenskog dna. Prema ugovoru, radovi su trebali biti završeni svibnja 1958. godine.

Trebali su, ali nisu. Financiranje radova u tom je trenutku već bilo u rukama Fonda za kreditiranje stambene izgradnje, pa je Fond odbio isplaćivati sredstva za izgradnju bazena poslije roka. U radove je dotad utrošeno 21,870 milijuna dinara, sveukupno gotovo 80 milijuna. Sav taj novac doveo je samo do još jedne epizode već viđene priče – novog zastoja. Na takvo su se ozračje nadovezali prigovori zbog drvene konstrukcije podignutog krova. Voda se u  bazenu trebala grijati na 22 stupnja Celzija, što bi značilo isparavanje, time i kondenziranje vodene pare na krovu, zbog čega bi njegovo drvo ubrzano propadalo. Razlog odabranoj drvenoj konstrukciji bio je manjak čeličnih profila na domaćem tržištu u trenutku projektiranja objekta, a moguće da je u „drvenom” izboru svoje odigrao također novac, tragom podatka da bi čelična konstrukcija značila poslupljenje objekta za 30 milijuna dinara.

Bilo je i onih koji su smatrali kako je u bazen utrošeno mnogo više betona i željeza nego što je trebalo biti, drugi su nalazili slabost u tomu što konstrukcija objekta nije monolitna, odnosno u saznanju da je bazenska kada zapravo posebna građevina s posebnim temeljima, pridruživale su se primjedbe na način kojim je rješeno eventualno prodiranje vode iz Rječine za visokog vodostaja… Za nešto što košta 125 milijuna, moglo se čuti, riječki su građani mogli dobiti plivački bazen mnogo veći od onoga školjićkog.

Gradsko vijeće donijelo je 1958. odluku da se odobri upotreba bazena, usprkos nezavršenosti radova. Objekt je već bio pod krovom, a za puštanje građana unutra smatralo se dovoljnim završiti dio unutrašnjih radova i opremiti bazen uređajima za grijanje.

No, umjesto rješenja koje bi priču već jednom završilo, na sceni su se pojavili samo novi upitnici. U dosluhu s glasovitim g. Murphyjem i njegovom logikom o zakompliciranju baš svega što se može zakomplicirati, režiju dramskog komada tada je preuzeo Fond za kreditiranje stambene izgradnje, čitajući jedan od novih državnih zakona, onaj o nekreditiranju objekata bez građevinske dozvole. U Fondu su znali kako se bazen počelo graditi prije pojave takva zakona, time ujedno za dvojbu trebaju li se njegove odredbe primjenjivati u takvim slučajevima, ali… Što je posebno zanimljivo, prema tvrdnjama nekih gradskih glava, objekt je imao građevinsku dozvolu, samo što je nitko nije mogao pronaći, negdje se zagubila. Narodni odbor općine Stari Grad mogao je riješiti pitanje dozvole, ali u Fondu su dodatno inzistirali na definiranju kompletnog projekta, što je bilo suprotno od dodatašnje prakse.

Učinak? Gradski klinci, koji su između trčanja za loptom i objeda s roditeljima, odnekud načuli informaciju o službenom prijedlogu da se otvorenje zimskog bazena spoji s odlukom o uvođenju škole plivanja kao obveznog školskog predmeta, mogli su na još jedno zastajanje radova na Školjiću samo zbunjeno slijegati ramenima.

Kada nešto ne ide, onda zbilja ne ide…

MORSKI TRAMVAJ: ZIMSKI BAZEN NA ŠKOLJIĆU

Nisam imao sreću susresti se s Darijem Ottavianijem na vrhuncu njegovih glazbenih snaga, zbog generacijskih razlika. Pa ipak, naše mi je upoznavanje otprije desetak godina smjesta dalo do znanja kako imam pred sobom osobu vrijednu iznimna poštovanja. Brzo smo kliknuli. Ottaviani nije samo ključna osobnost prvog Yu rock benda, Uragana, nego i čovjek koji je taj bend vodio sjajno definirajući sve bendovske strateške ciljeve.

Dario Ottaviani

A to su visoki izvođački profesionalni standardi, plus održavanje dječačke strasti zbog koje se zaljubio u rock, a sve to unatoč stalnim mijenama rocka kao žanra kroz svih 10 godina djelovanja Uragana. Ottaviani je kontinuirano držao energetski priključak sa svjetskim vjetrovima, na najbolji mogući način, znajući da stalna samo rockerska mijena jest. Rock najviše volim u situacijama kada spaja strast i pamet, a Ottaviani je činio baš to. Mislim da su Uragani upravo zahvaljujući njemu postali apsolutno prihvaćeni od ovdašnje publike.

Uragani su najuspješniji riječki bend svoje dekade, a u tomu nema slučajnosti, kad imate Darija u redovima. Ostat će zapisan kao jedno od ključnih imena ovdašnje pop kulture, onaj koji postavlja temelje i utire putove, pionir u najplemenitijem značenju te riječi. A znamo da takvi ne odlaze. Osobno, možda sam generacijski okasnio na početak priče o njemu i Uraganima, ali se tješim da sam stigao na vrijeme prepoznati njenu važnost i veličinu. I da, silno mi nedostaju naša inkognito lovranska druženja…

Goran Bare ima novi spot. Gledam ga, sniman je u Rijeci, u zimskom bazenu na Školjiću, pa se prisjetih kako mi to mjesto nije nepoznato. Bare je očekivano sjajan, ali bazen, takav kakav je danas, jednako je dobar, tj. loš, baš onakakv kakav za spot za Baretovu pjesmu treba biti.

U njega zbog plivanja nije kročio nitko već silnim godinama. Zimski bazen na Školjiću tužno je, zaboravljeno mjesto, koje ne očekujemo u najužem gradskom središtu. Ne pišem ovo da bih ikomu prigovorio zbog toga zaborava, ta i sam sam ga potpuno izgurao iz osobnoh sjećanja na debelu marginu.

Prvi, vrijeme je pokazalo i posljednji put, brčkao sam se u bazenu na Školjiću, ako me pamćenje ne vara, zimi 1971/72. godine. Netko iz dječačke ekipe na Grpcima dao je prijedlog da se sljedeći dan kolektivno zaputimo na bazen, a činjenica kako smo bili žestoko u hladnom dijelu godine samo je pružila zamisli notu dodatne privlačnosti, iz moje perspektive i uzbudljive ekskluzivnosti. Svaki dječji upitnik o kupanju u doba temeperatura oko nule odagnan je stavom – pa zimski bazen i jest za to, za kupanje u doba niskih temperatura. To što je na dogovoreni dan pao snijeg, možda ne prevelik, ali ipak dovoljan da zabijeli Grpce, nije nas omelo u naumu. Ako bi to kojemu roditelju možda i palo na pamet, onoga jutra kada je trebalo krenuti na bazen nije ga bilo kući, tada je već odrađivao svoje u nekom od riječkih poduzeća. Bili su (vjerojatno) zimski praznici, mi sami doma i − tko nas je mogao zaustaviti?

Jednom se bućnuti u bazen na Školjiću uistinu nije previše, ali se pokazalo  dovoljno da mi se ureže u memoriju. Otkuda bazen uopće u gradskom tkivu?

Odgovor vuče za rukav u svježe poraće, u 1947. godinu i odluku tadašnje vlasti o uključivanju izgradnje modernoga gradskog zimskog bazena u popis sportskih objekata predviđenih Petogodišnjim planom, čime je uvažena tada rado isticana činjenica kako Rijeka prednjači u jugoslavenskim sportskim krugovima upravo u plivanju. I, tragom te odluke, prema pitanju: ako je Rijeka imala tako značajnu ulogu u državnom plivanju, štoviše njeni plivači bilježili uspjehe na međudržavnim odmjeravanjima snaga, u uvjetima koji ograničavaju da njeni talenti treniraju godišnje jedva četiri mjeseca, kakve li se tek uspjehe moglo postići omogućujući riječkim plivačima trening tijekom cijele godine? Uvjete za plivanje, naglasilo se službeno, valja ujedno stvoriti školskoj i tvorničkoj omladini, što je put koji vodi prema otkrivanju talenata. Ocijenjeno je da bazen također ima važnost u širenju gradske turističke ponude, te pozitivno utječe na zdravstveno stanje stanovništva.

Da bi pripremni radovi krenuli što prije, početne korake prepustilo se Fiskulturnom društvu Primorje, pod čijom se kapom razvijao gradski plivački sport. Sredinom kolovoza 1947. oformljen je deveteročlani odbor kojemu je preuzeti brigu o predradnjama neophodnim za taj posao, predvođen uglednim Riječaninom, dr. Zdravkom Kučićem. Jedan od prvih upitnika suočavao je s dilemom − gdje izgraditi riječki zimski bazen?

Konzultirani stručnjaci ponudili su odgovor što je vodio put Delte, u neposredno susjedstvo tadašnjega Gradskog kupališta, točnije iza njega (gleda li se s mora), odnosno na lokaciju između zadnjega željezničkog kolosijeka i ušća Rječine s jedne strane, te morske obale s druge strane. Ta je vizija govorila o „malom fiskulturnom parku vodenih sportova” idealno smještenom uz otvoreno plivalište kod Gradskog kupališta. S njom se u paketu planiralo potpuno renoviranje i nadogradnju prostorija Veslačke sekcije Primorja, s „udobnim spremištem za sve veslačke čamce”, a spominjala se i mogućnost uređivanja igrališta za košarku i odbojku, kao dopunske aktivnosti vodenim sportovima.

Prema zamisli arhitekta Zdenka Kolacija, građevina je trebala imati betonsku konstrukciju s bazenom dugim 33 i širokim 18 metara, što je velična adekvatna za odigravanje vaterpolskih utakmica. Vodu, a riječ je o morskoj i slatkoj vodi, planiralo se grijati, za što se kanilo koristiti višak pare iz lokalnih tvornica. Tribine u glavnoj bazenskoj prostoriji trebale su primiti tisuću gledatelja. Južna stijena objekta bila je najvećim dijelom ostakljena, da bi plivalište bilo čim više osvijetljeno dnevnom svjetlošću.

Pišem prethodne rečenice koristeći formulacije „planiralo se”, „trebala je”, „kanilo se” i slične da bih potaknuo čitateljski naslućaj kako je priča o zimskom bazenu na Delti ostala samo na razini zamisli. Koraci koji su trebali donijeti realizaciju zalutali su bespućima onodobne riječke zbiljnosti, što je prioritete rangirala prema nekom svom promjenjivom viđenju, ostavljajući poklonike zimskih vodenih radosti na višegodišnjem čekanju. Nadareni plivači Primorja u međuvremenu su se morali zadovoljiti korištenjem gradskoga kupališta na Školjiću, koje se privremeno našlo pod njihovom upravom. Kvaka se nalazila u 13-metarskom bazenu kupališta, koji možda veličinom nije bilo ono što se željelo, ali je zimi omogućavao kakve-takve treninge.

Bilo je to ono isto parno kupalište za koje je oglas u Novom listu već 1945. podsjećao Riječane da mogu koristiti njegove usluge čim se poratno stanje u gradu koliko-toliko normaliziralo, a ljetna sezona posjećivanja plaža završila. Tada se ono još nazivalo Eneo, te nudilo građanima korištenje kada i tuševa. Cijena usluga je do 1946. iskazivana u lirama. Parno kupatilo radilo je nedeljom za muškarce, ponedjeljkom za žene, a parnu kupku valjalo je platiti 60 lira.

Primorje je upravljalo kupalištem do sredine 1952., kada je, zbog klupske nemogućnosti da pokrije izdatke, kupalište prešlo u ruke Gradske ustanove Čistoća. Kupalište je u tom trenutku bilo u lošem stanju, pokvarenih vodovodnih instalacija,  te kabina, ležaljki i namještaja koji su vapili za popravljanjem. Isto je vrijedilo za kotlovnicu. Čistoća je ljeta te godine postavila u kabine nove drvene podove, zrcala i male stolove, u novouređenu dvoranu za odmaranje stiglo je 12 novih ležaljki. U cijelosti je uređena kupališna čekaonica, te veći broj parnih kupki koje su se prethodno mogle koristiti samo djelomično. Nova situacija donijela je kupalištu i novi naziv − Rječina.

No, unatoč svom trudu kupališnog osoblja da objekt bude uredan i čist, skromne dimenzije bazena nisu se dale proširiti, a stalni plivački treninzi onemogućavali su građane u korištenju bazena.  Kako god bilo, zimski plivački bazen na Školjiću ostajao je slaba točka gradskog plivačkog sporta koja je nastavila vapiti za razrješenjem. Posljedice su ubrzo poprimile oblik višegodišnjega rezultatskog pada primorjaša. Bazen dužine 13 metara – ironično su ga nazivali „kadom”, sve unatoč tomu što se prava, manja, okrugla kada za zajedničko kupanje nalazila pored njega, kao drugi dio kupališnih usluga objekta – nije bio prikladan ni  običnim, rekreativno raspoloženim građanima, pa su gradski oci odlučili riješiti riječki zimskobazenski upitnik novim projektom.

Kako će pokazati nastavak ove kolumne, efikasnost im u tomu neće postati novostečena kvaliteta.

Ima gradova koji su tvrđave. Rijeka je u srednjem vijeku tipičan primjer, zaštićena bedemima. U kasnijim fazama životopisa porušila je vojni ovoj, ali – samo onaj površinski.

Podzemni fortifikacijski objekti i dalje su tu. Imaju oblik gdjekad višestruko povezane podzemne mreže, a gdjekad je riječ o objektima koji funkcioniraju nevezano s ostalima. Najvećim je dijelom riječ o objektima nastalim u doba Kraljevine Italije, dok je manji dio njih, poput objekata na sušačkoj strani grada, izgrađen u doba prve i druge Jugoslavije, a dio je nastao u doba Trećeg Reicha. Intenzivna izgradnja trajala je od 1935. do 1945., posebno od 1939. do 1942., a za državne ustanove od 1937. do 1940. godine.

Napušteni bunker ALpskog bedema

Izgradnju skloništa vodilo je Regionalno povjerenstvo za protuzračnu zaštitu (Comitato Provinciale Protezione Antiaerea).

Sudeći prema sačuvanim nacrtima – pri čemu ne treba isključiti mogućnost kako je dio njih ostao graditeljski nerealiziran, što još uvijek nije moguće provjeriti – sve važnije zgrade u Rijeci dobile su vlastite podzemne inverzne preslike u obliku nevidljivih dvorana i skloništa. Pritom su u prvom planu bile zgrade vojne i državne uprave, također važniji proizvodni pogoni. Takve podzemne objekte dobili su gradski municipij, glavna pošta, sudska palača, bolnica, benediktinski samostan, Tvornica papira, zgrada kolonije Kantrida (danas Dječja bolnica), škola Gelsi itd. Guvernerova palača iskoristila je željeznički tunel ispod njena parka, skloništa također pronalazimo na Kozali, Rujevici, Mlaki, u Ružićevoj ulici, dobili su ih sušačka Gimnazija, trsatsko svetiše. Znamo za četrdesetak takvih podzemnih građevina.

One su imale površinu do 700, negdje i 800 četvornih metara. U sklonište Tvornice papira moglo je ući 300 osoba, u sklonište benediktinskog samostana 220 osoba, a čini se kako je najviše moglo primiti sklonište uz Piazzu Verdi (današnji trg ispred HNK Ivana pl. Zajca), predviđeno za 2.100 osoba.

Od tih su objekata vrlo često vodili dalje podzemni prolazi, hodnici i tuneli. Kao iznimka od skrivajućeg pravila, današnjim Riječanima turistički je dostupan tunel od Trga Grivica do talijanske osnovne škole na Dolcu, dug 330 metara, s dva odvojka, jednim što završava u zgradi bivšeg municipija, a drugim što vodi u istražni zatvor. Školska zgrada na Dolcu nije povezana slučajno, u njoj je djelovalo zapovjedništvo protuzračne obrane za područje Kvarnera. Jedan od tunela vodi od trsatskog svetišta do gradine. Ima tunela i prolaza koji ne ostaju u gradskim okvirima pa hitaju od riječkog podzemlja do točaka na periferiji, omogućavajući potpuno nevidljivu komunikaciju grada s okruženjem. U riječkom podzemlju nalazi se 80-90 tunela. Ima situacija kada se oni susreću, ukrštavaju, čineći prava tunelska raskrižja, gdjekad široka u tolikoj mjeri da se u njima može okupljati veći broj osoba.

Vojnika ili civila? U ratnim okolnostima, pa i u mirnodopskim, znano je tko ima prednost. U slučaju potrebe, skloništa za civile mogu se učas transformirati u logističke točke za vojne operacije obrambeno-napadačke prirode.

I u toj se ulozi više nego dobro nadovezuju na drugi dio riječkoga podzemnog fortifikacijskog sustava. Kada se u Rijeci dvadesetih i tridesetih godina kuju planovi o pretvaranju u talijanski grad-utvrdu isturen prema slavenskom svijetu, dijelom grada neće postati samo silni kilometri vojnih komunikacija pod gradom nego i u kamen ukopan lanac fortifikacija uz grad i nad gradom.

Danas se pojedini tuneli koriste u komercijalne svrhe…

Alpski bedem (Vallo Alpino), kako su ga nazvali talijanski vojni think tankovi, pojavio se na rubu Rijeke u obliku većeg broja snažno naoružanih i dijelom povezanih podzemnih utvrda koje su morale zaustaviti napade što su se očekivali kad-tad. Rijeka nije smjela pasti i za to se valjalo potruditi. Podzemne utvrde, tuneli, skladišta oružja i opreme, prolazi i bunkeri započeli su se intenzivno graditi na širem gradskom području 1931. Iskopi su krenuli na terenima Klane, Studene, Šapjana i Gumanca, zahvatili su i teritorij Ilirske Bistrice. Broj utvrđenih točaka popeo se do početka Drugog svjetskog rata na više od tisuću.

Planeri riječke obrane naglašavali su važnost činjenice da se grad teritorijalno nalazi na izvanredno izloženoj točki, spojen s ostatkom Italije samo uskim obalnim koridorom, pa se nepovoljan položaj mora neutralizirati podjednako izvanrednom obranom.

Na uzvišenjima uz Rijeku krenulo se izgradnjom niza utvrđenja koja su bila kombinacija podzemnih logističkih i nadzemnih borbenih objekata. Na liniji dugoj nekoliko kilometara predvidjelo se izgradnju osam snažnih uporišta s ukupno 12 podzemnih utvrda s preko 70 borbenih blokova, tj. bunkera. Utvrde nisu građene šablonski, prilagođavajući teren sebi, nego suprotno, prilagođavajući se terenu, pa su koristile mogućnost vizualnog utapanja u okolinu (čitaj: maskiranja).

U unutrašnjost utvrda vodio je hodnik ili stubište, a dio utvrda imao je vrata koja su se zatvarala hermetički, onemogućavajući ulaženje otrovnih plinova, također ventilator s filtrima. U glavnom dijelu utvrde nalazilo se spremište streljiva, namirnica i vode, te zapovjedno mjesto s telefonskom komunikacijom prema osmatračnicama, također oklopljenim i naoružanim. Iznad tla virila je teška čelična oklopna kupola s puškarnicom, jednom ili više, iz koje su vojnici pucali teškim strojnicama. Kupole su imale betonsku oblogu pokrivenu kamenjem i bilo ih je nemoguće primijetiti. Utvrde na uzvišenjima Katarina i Pulac imale su protutenkovske topove i kupole teške po 40 tona, što ih je činilo najtežim oklopnim točkama duž cijelog Alpskog bedema.

Dok su planeri planirali, život je pisao svoje, pa se izgradnja Alpskog bedema nije realizirala u cijelosti. Rat je bio brži. Travnja 1941. bila su od devet planiranih potpuno završena dva uporišta sa po četiri utvrde, što je značilo 27 bunkera. U cijelosti završena i opremljena bila su samo podzemna uporišta na uzvišenju Katarina, dakle Katarina A i Katarina B. Svaka od tih utvrda uključivala je dvije manje utvrde, s nizom bunkera, osmatračnica, spremišta, skloništa, kuhinja i sanitarnih točaka. Iz njih se neprijatelja gledalo kroz cijevi topova kalibra 75 mm (mogli su dobaciti 10 kilometara), te većeg broja teških strojnica i puškostrojnica. Iz oba uporišta moglo je ukupno vojno djelovati 300 vojnika. Na Velom vrhu izgrađena je utvrda Monte Lesco, ali nije opremljena oružjem.

Nije bitno drukčije u vezi s fortifikacijama na sušačkoj strani grada, gdje je jugoslavenska vojska podigla tek nekoliko manjih bunkera, ali je zato talijanska strana predviđala izgradnju utvrđenja na području Trsata, na brdu sv. Križ iznad Vežice te na području Martinšćice. Trsatske dvije betonske utvrde s podzemnim dijelovima trebale su biti dobro opremljene oružjem, uključujući topničko, ali su ostale u početnim fazama izgradnje. Dvije utvrde na brdu Sv. Križ za nadziranje željezničke pruge i ceste u Draškoj dolini odmakle su izgradnjom, ali ni one nisu završene. Bunkeri što su nadzirali cestu i akvatorij u Martinšćici, u prijevodu istočni prilaz Sušaku, opremljeni su teškim strojnicama i protutenkovskim topom.

Na sve su se nadovezale njemačke aktivnosti nakon kapitulacije Italije. Njemačke utvrde bile su drukčije, a riječ je o topničkim armiranobetonskim bunkerima, obično u grupama od tri, sa zasebnim zapovjednim mjestom. Takvi su objekti izgrađeni na Urinju, u središtu Sušaka, na Turniću i drugdje. Godine 1945. sustav utvrda ostao je netaknut. Nijemci su ga koristili za otpor partizanskim snagama i nisu ga stigli uništiti.

A to znači kako je on i danas tu. To je ratni stroj pod našim nogama, golem, nepoznat, nevidljiv.

         Bauk tamnih lica kruži Hrvatskom. To je bauk emigranata ili imigranata, kako god vam se hoće. Zašto tako reagiramo na njih, na izbjeglice i prognanike, mi koji smo ne tako davno, devedesetih, bili u povelikom broju to isto, dapače čudili se Europi zašto ne učini nešto humano za nas – a bio je rat, udarali su po nama, po civilnim ciljevima, po našoj djeci i ženama, pa je valjalo bježati iz ratnih zona – ne znam. Ili možda znam, ali odgovor je tako loš za nas, da ga je možda bolje prešutjeti. Doduše, dok se šuti, neutralni izvjestitelji javljaju kako nas policija na granicama nasiljem sramoti…

Slušajući takve učestale vijesti, sjetih se kako jučer nismo bili takvi. Sjetih se omladinskog kluba Palach i glava poput onih koje su bile dijelom interijera od samih početaka Palacha, tamnoputih fizionomija studenata iz arapskih i afričkih država koji su visokoškolsko obrazovanje potražili u Rijeci. U ta smo ih  vremena nazivali studentima iz nama prijateljskih nesvrstanih zemalja.

Da su riječki „nesvrstani“ dio atmosfere u Kružnoj od samoga početka u neku je ruku logično, s obzirom da su u trenutku otvaranja kluba 1966. bili već pet godina jednako tako dio riječkoga sveučilišnog života. To znači kako nisu oni ušli u biografiju kluba, nego je klub ušao u njihovu riječku biografiju.

Prvih nekoliko stranih studenata pojavilo se u gradu na Rječini 1961. godine. Oni su bili prethodnica većeg broja stranih mladih duša željnih ovdašnjeg znanja: već sljedeće godine najavljivao se, u okviru studentske razmjene, dolazak u Rijeku još 30 studenata iz raznih dijelova crnog kontinenta. Palach u takvu razvoju događaja nije ostajao po strani. Njegova su vrata bila otvorena za sve, pa i za ovdašnje „nesvrstane“ studente. Koliko su bila  otvorena, dobro svjedoči podatak o osnivanju Međunarodnoga studentskog kluba prijateljstva, sa zadaćom okupljanja stranih riječkih studenata, što je u praksi značilo iz Sirije, Konga, Sudana… Klub je osnovan na tragu aktivnosti Predsjedništva Saveza studenata Rijeke, a financiranje njegovih aktivnosti preuzeli su Savez studenata Jugoslavije i Predsjedništvo Saveza studenata Rijeke. Osnivačka skupština održana je 22. veljače 1969. u Palachu.

U radu Kluba sudjelovali su i naši dečki i cure.

Očekivanja se nisu ograničavala na bavljenje političkim i sličnim pitanjima. Muhamed Hanadi, sirijski student medicine, izjavio je tada u jednom novinskom članku: „Do osnivanja kluba osjećali smo se prilično izolirani. Sada živimo s riječkim studentima kao u jednoj porodici. Problemi koji nas tište uglavnom su povezani sa stanovima i stanodavcima, jer nam obično zaračunavaju više nego domaćim studentima. Nisam naišao na slučaj diskriminacije uslijed toga što su neki od nas druge boje. Kroz šest mjeseci nastojimo savladati jezik, a tek tada možemo pratiti predavanja, jedan bolje, drugi lošije, već prema tome koliko je uspio savladati jezik.“ Njegov kolega s istog fakulteta, Johny Ekalena iz Konga: „Velika su nastojanja da nam se omogući, bar nama stipendistima jugoslavenske vlade, normalan studij i s time u vezi stanovanje. Međutim riječki Dom studenata je tako skučen da se ovdje ne možemo smjestiti. Hranimo se u studentskoj menzi isto tako dobro kao domaći studenti. Nama je glavna struka to da što bolje naučimo.“

Na svu sreću, našlo se vremena i za aktivnosti izvan struke, aktivnosti sportske, kulturne i slične.

Kako se u valjda nijednoj priči ne može bez ruke zakona, zavirimo i u način reguliranja boravka stranih studenata u tadašnjoj državi. Pitanje njihova privremenog boravka riješeno je tako da su nestipendisti dobivali dozvolu boravka na temelju dokaza o stalnim izvorima sredstava za život i potvrde o upisu u visokoškolsku ustanovu. Takva su se pravila igre u praksi striktno poštivala uglavnom samo u trenutku izdavanja prve jednogodišnje vize. Kasnija kontrola ponešto je slabila, pa se dozvola dobivala samo na temelju indeksa. Posljedica? Oni koji nisu studirali redovito ili su ostali bez stalnih izvora prihoda, boravili su u nas neograničeno, zapošljavali se putem Studentskog servisa ili Omladinske zadruge i slično. Sljedeća posljedica? Neki od njih znali su biti na popisu studenata ovog ili onog fakulteta samo formalno, možda i zauzimali mjesto nekomu drugom.

Jesu li svi ti ili barem neki studenti bili članovi Međunarodnoga studentskog kluba prijateljstva? Ne, Klub se 1973. godine ugasio. Izbor Palacha za sjedište stvaralo je prostorne probleme, vjerojatno objema stranama. Teškoće su se javljale i u formiranju Upravnog odbora, tragom nastojanja stranih studenata da zastupljenost u njemu ovisi o stranačkoj pripadnosti, za razliku od Saveza studenata Rijeke koji je inzistirao na nacionalnoj pripadnosti, što je na koncu i prihvaćeno. No, premda su članovi Kluba pokazali zanimanje za njegov rad, štoviše, kaže se u dokumentu, „još uvijek inzistiraju na njegovu otvorenju“, priča je bila završena. Strani studenti mogli su nakon 1973. ući u Palach i bez filozofije „klub u klubu“, dakle kao svi ostali gradski akademski građani, što je pak potrajalo dok je bilo Jugoslavije i njezine sklonosti pokretu nesvrstanih.

Danas pak na sve strane oko nas dominira strah od tamnih lica, neurotične reakcije pune predrasuda, dapače pune govora mržnje prema različitima, kao da i oni nisu ljudi poput nas. Naravno da nisu isto jučerašnji studenti i današnje izbjeglice iz ratnih zona, pa ni ovdašnji tretman ne može biti istovjetan, ali to nema nikakve veze s pumpanjem opće klime prema odobravanju nasilja prema civilima, što je necivilizirana krajnost. Jučer smo sami vapili da nam se pomogne, a danas smo postali bezosjećajni za one kojima treba pomoć.

Tamni prijatelji iz Palacha, oprostite nam. Nebo ionako neće, nismo zaslužili.

Oko Rijeke nije da nema planina, samim tim i vrhova koji mame stopalo, ali znamo već ljudsku psihologiju: sve što je dalje i više, u jednu riječ nedohvatnije, djeluje privlačnije. Trava nije zelenija samo u tuđem dvorištu, nego i na daljem vrhu. Pa čak i ako je tamo zapravo nema.

Opravdanje za taj osjećaj u ovom je slučaju ipak prihvatljivo. Ta riječ je o najvišem vrhu Afrike, s kojim se okoriječki visovi doista ne mogu uspoređivati.  Sa svojih 5.895 metara, Kilimandžaro je kralj i tu nema zbora.

Riječani na Kilimandžaru? Dogodilo se to 11. prosinca 1959. godine, kada je na ugasli afrički vulkan s vječnom ledenom kapom stigla ekspedicija koju je činila grupa planinara iz Planinarskog kluba Platak. Tim je predvodio klupski predsjednik Stanko Vičić, a u njemu su bili liječnik Niko  Novaković, Ernest Tomšić, inž. Ivo Gropuzzo, Stanko Simčić, svi iz Rijeke, plus Edvin Rakoš iz Zagreba. Njima valja dodati nosače i vodiča. Opis njihove avanture istovremeno je s današnjeg aspekta i uzbudljiv i pomalo smiješan, pri čemu se to drugo ponajprije odnosi na tehničke okolnosti, točnije opremu i zaštitna sredstva koja su im u to doba bila na raspolaganju. No, u onomu ključnom – odmjeravanju snaga čovjeka i planine – teško da može biti ikakvih pomaka. Ne mogu se bitno promijeniti ni jedno ni drugo, pa sve ostaje na rješavanju dvojbe – hoće li netko i tko će prvi popustiti.

A ponekad nije stvar samo u relaciji čovjek – planina. Pored spomenutih, u riječkoj ekspediciji krenuli su Uroš Menegelo Dinčić, Svetozar Rađenović, Stanislav Silić i Alojz Ožanić. Plan je bio da cijeli tim krene svojim kamionom preko Kenije, ali im to lokalne vlasti nisu dopustile, pa su spomenuta četvorica morala ostati u Addis Abebi, zbog povećanih troškova nepredviđenog letenja zrakoplovom što je valjalo platiti za one planinare koji su nastavili put.

Uspon na vrh crnog kontinenta nije bio nimalo lak. Petnaest dana prije početka penjanja planinarima je bilo strogo zabranjeno pušenje. Prema vrhu se krenulo 7. prosinca iz sela Marango, s vodičem Dandijem Jonathanom i četiri nosača, koji su hodali bosi i nosili po 20-ak kg opreme. Kroz prašumu su se probijali dan i pol, „gdje se ne zna odakle vreba opasnost“. Na četiri tisuće metara dočekao ih je teren prekriven stijenama i vulkanskim pepelom, a nosači su napustili ekspediciju. Planinari su tu već imali na sebi posebnu odjeću, vjetrovke iznutra obložene slojem guščjeg perja debelim deset centimetara i dvostruke, specijalno krojene hlače. Da bi se zaštitili od ultraljubičastog zračenja, lica su namazali debelim slojem vazelina. Kako je pokazalo naknadni pogled na njihove nosove i uši, s ne baš velikim uspjehom. Oči su zaštitili vrlo tamnim naočalama.

Da bi se moglo spavati u posljednjem logoru, postavljenom na od četiri tisuće metara, gdje je zrak vrlo razrijeđen, valjalo je uzeti tablete za spavanje. Svaki pokret tijela na toj visini, učinjen tijekom sna ili u budnom stanju, uzrokuje malaksalost i silno otežava disanje. Bilo je onih koji su zbog visinske bolesti učestalo povraćali, bilo je također povremenih gubljenja svijesti. To je primoralo planinare na usporavanje tempa, umjesto prvotnih 150 koraka, nakon kojih bi slijedio odmor od deset minuta, pred sam vrh se moglo napredovati samo za deset koraka, pa desetominutni odmor. A što bi tek bilo da svemu u Rijeci nije prethodilo godinu i pol ozbiljnih priprema za uspon?

Nakon četiri dana penjanja, 11. prosinca u 11 sati i 20 minuta, na vrh šutljivog vulkana postavljene su dvije zastave, prva i veća državna, dakle jugoslavenska, te druga i mala, s oznakom Planinarskog kluba Platak. Vazelinskim licima razvukao se izraz sreće. „Plakali smo kao djeca, grlili smo se i ljubili,“, kazat će kasnije Stanko Vičić. „Na vrhu, nešto niže od mjesta gdje smo postavili našu zastavu, našli smo japansku zastavu…“ Prema planinarskom običaju, zastavu koju su tamo zatekli skinuli su i položili u aluminijski sanduk, te ga ukopali u blizini vrha. U drugi istovjetan sanduk stavili su spomen-knjigu s upisanim tekstom: „Prva ekspedicija jugoslavenskih planinara, sastavljena od članova Planinarskog društva Platak, osvojila je Kilimandžaro 11. decembra 1958. godine. Planinari Titove Jugoslavije“. Politički kolorit vremena ostavimo danas po strani, on je manje bitan od događaja o kojemu pišemo.

Odlično vrijeme koje ih je pratilo putem počelo se mijenjati i nakon pola sata boravka na vrhu, valjalo je natrag. Kilimandžaro je odlučio ispratiti posjetitelje snježnom mećavom, što je ubrzalo povratak, unatoč tomu što pravila kažu kako se spuštanje mora odvijati polako, da bi se ljudi postupno navikavali na povećan tlak. Na 4.000 metara nekima je iznova pozlilo. Snijeg se počeo pretvarati u kišu. Na 3.700 metara vodič je stao pred nekom poljanom, nabrao cvijeća i napravio šest vjenčića za glave planinara. Ti će vjenčići potom postati najdraži suvenir s puta u nekim riječkim stanovima.

Mala proslava silaska priređena je u hotelu Kibo u selu Merango. Mještanima je bilo neobično što se vratilo šest planinara, točno onoliko koliko ih je krenulo prema vrhu. Statistike su govorile kako najviši vrh Afrike uspijeva osvojiti jedna od 130 ekspedicija, počesto uz ljudske žrtve. Na svahili jeziku riječ kilimandžaro znači zao duh. A našim dečkima-srećkovićima vrhunac nevolje s tim zlim duhom značilo je trošenje tri aspirina, nekoliko vrećica praška za spavanje i povratak u podnožje planine osobno lakšima za po šest-sedam kilograma.

Pomisli li tkogod kako je popeti se na planinu bilo teško, a vratiti se kući lako, na krivom je putu. Zaslugom afričke kolonijalne vlasti, nova, posebna avantura tek je slijedila. Čim je ekspedicija stigla 25. prosinca iz područja Kilimandžara u etiopsku luku Assab i krenulo se organizirati povratak, u prvom dijelu puta brodom Leone 4. siječnja do luke Aden, gdje ih je čekao drugi brod, lučke su vlasti zabranile ulazak osmorici našijenaca na Leone. Službenom se razlogu nije moglo previše progovoriti, spominjani su trošnost broda i pomanjkanje opreme za spašavanje. Dva su se člana ekspedicije uspjela ukrcati na brod i zaploviti uzburkanim morem prema Adenu. Preostala osmorica krenula su za njima 6. siječnja i to zrakoplovom tvrtke Ethiopian Airline, s vizama što ih je izdalo britansko veleposlanstvo u Addis Abebi. Dolazak u Aden donio je još jedno iznenađenje: tamošnji predstavnici britanske vlasti nisu im dopustili izlazak iz zračne luke, što je posljedično donijelo – povratak u Assab. To je značilo ostati  bez novca i opreme, koja je već bila na brodu s druga dva člana tima.

Pomoć s neba stigla je u obliku susretljivih radnika splitske tvrtke Pomgrad, koji je tamo gradila luku. Putnici su se tada na otvorenom moru prebacili s maone na jedan naš brod koji se zatekao u tamošnjim vodama. Poslani su brzojavi riječkoj Jugoliniji, a odgovor iz Rijeke koji je spominjao prolazak broda Vis pored Assaba stigao je sat nakon što je Vis prošao. Ona druga dvojica planinara nalazila su se u tom trenutku upravo na Visu. Pomgrad je iznova intervenirao, i tu u jugoslavenskom veleposlanstvu u Addis Abebi, pa je osmoricu na koncu ukrcao brod Pirot. Bili su već bez novca, hrane, u posuđenoj tropskoj odjeći. A Vis je pak na  putu prema Rijeci upao u trodnevnu oluju…

Hm, koja je brzo zaboravljena kada su riječki planinari pokazali  sugrađanima vlastiti dokumentarni film s prizorima afričke avanture i brojne fotografije. Učinili su to u novim klupskim prostorijama na Korzu Narodne revolucije 2. Primio ih je potom predsjednik općine Rijeka, Edo Jardas, kojemu je posebno bio zanimljiv podatak kako je ekipa u jednom trenutku postala gost etiopske policije. „Dovoljno je bilo reći Pomgrad i sva su vam vrata tamo otvorena“, objasnili su mu dečki. Da, gospodarsko-politički tempi passati…

Gdje su danas zastave što su ih riječki planinari ostavili na Kilimandžaru? Vjerojatno u muzeju u mjestu Moshi, gdje su nakon nekog vremena završavale sve zastave, sanduci i knjige sa zapisima odvažnika koji su se popeli na najvišu točku Afrike. Ako navratite slučajno tamo, potražite ih, sigurno će se razveseliti vidjevši riječko, makar i nepoznato lice.

Je li radio sve što svira? Pitanje prepuštam teoretičarima medija, bome i praktičarima. Naravno, ono se odnosi na programe silnih radijskih kuća oko nas, uključujući Radio Rijeku, koja ga je vlastitim sloganom  potaknula.

Radio Rijeka svira od samih svojih početaka neposredno po koncu Drugog svjetskog rata, tj. od vremena naših baka i djedova, kada se u studijima radijskih kuća glazba vrlo često proizvodila izravno, uživo, a ne puštala s diskografskih izdanja. Činjenica da je u gradu bilo dobrih glazbenika, štoviše voljnih doći u Radio Rijeku i pokazati svoje umijeće kolektivno muzicirajući izravno u eter, sa svim prednostima i manama takve situacije, riječkom je radiju itekako išla u prilog.

Uključivanje gradskih glazbenika u program Radio Rijeke naoko nije djelovalo kao pretjerano značajna programska pojedinost, ali samo naoko – njihovu pojava u eteru može se smatrati metaforički i doslovce glasnim signalom prvih saniranja ratom uzrokovanih ožiljaka, postajući time nekom vrstom razdjelnice koja razdvaja stresno, bolno jučer od opuštenijega, vedrijeg danas. To će opuštenije danas postupno voditi prema sve većem udjelu glazbenih trenutaka u programima Radio Rijeke i ostalih domaćih postaja. Dakako, sve je pritom pitanje programskog balansa, naravno i uredničkog ukusa, kao što je pitanje balansa i mnogo toga ostalog u našim životima, balansa čije važnosti postanemo svjesni tek kada ga negdje putem pogubimo. A pogubimo ga prije ili poslije, veli drug Murphy, glasoviti zakonodovac.

Gramoteka Radio Rijeke, dakle odjel gramofonskih ploča, danas bismo kazali srce Glazbene redakcije, u neposrednom poraću je slabo popunjena. Posljedično, u eter se nastojalo što češće puštati glazbu izvedenu uživo pred mikrofonom studija u Voloskom ili, nešto kasnije, u novim sjedištima na Kozali i Korzu, s potpisom riječkih izvođača, s naglaskom na one što su bili voljni  udružiti se u glazbene kolektive. Njih je Radio Rijeka vrlo brzo počela organizirati u vlastitom okrilju, zbog toga ih smatrajući kućnim izvođačima. Žanrovskih predrasuda pritom se nije imalo, u eter se puštalo klasičnu, zabavnu i narodnu glazbu, uz implicitan urednički stav kako se glazba dijeli samo na dva ključna žanra – dobru i lošu.

Prve poratne godine pripale su orkestru što ga je počeo 1946. godine voditi ovdašnji glazbenik Celeste Zrelc, upamćen kao neumoran pokretač brojnih lokalnih glazbenih ansambala. Od iste godine u eteru se moglo čuti i prve solističke vokalne snage riječke radijske kuće, Guerina Smailu i Bruna Petralija. Smaila je brzo potražio potvrdu vlastitih sposobnosti preko granice, u Italiji, dok je Petrali ostao u gradu, postavši jedna od dugogodišnjih zabavnoglazbenih pjevačkih vedeta, na riječkom radiju uskoro u društvu Rajke Vali, Ive Robića, Radojke Delić, Zvonimira Krljuša, Gite Šerman, Ljubice Regent i drugih.

Priča o ansamblima Radio Rijeke je po utrnuću Zrelcova orkestra otvorila novo poglavlje pojavom Komornog orkestra i Plesnog kvarteta Radiostanice 1949. godine, za čiji su rad stečeni uvjeti selidbom Radio Rijeke u prostorije Guvernerove palače, u to doba Doma kulture Vid Švalba. Sljedeća je godina donijela osnivanje Narodnog orkestra i Muškog vokalnog kvarteta/ Muškog vokalnog kvinteta, Malog zbora (vjerojatno izvedenice Komornog orkestra), također Ženskog vokalnog dua (koji su činile Adelma Cabocassa i Vera Kosijer). Radijskim orkestrom dirigirao je Alessandro Peterin, iste dužnosti se nakon njega prihvatio Branimir Sakač (ujedno radi kao dirigent Malog zbora, te kao glazbeni savjetnik Radija) i Ferdo Pomykalo, Plesni Kvartet i Plesni kvintet vodio je isprva Ladislav Mold, potom Dragutin Hušman, neke pak ansamble vodili su Paolo Janković i Šandor Fike (potonji je često zadužen i za klavirsku pratnju ostalih izvođača).

Članstvo svih tih ansambala imalo je u upisan u životopise prethodni staž u nekim drugim kolektivima te vrste, što im, blago rečeno, nije odmagalo. Tako je Komorni orkestar uglavnom okupljao članove riječkog Opernog orkestra, Mali zbor (vjerojatno drugi naziv za Komorni zbor) uključivao je članove Zbora Jedinstvo, a Narodni orkestar i zbor članove nastavničkog orkestra Vojno-muzičke škole, dok je među radijskim solistima bilo prvaka gradske operne kuće, poput Branka Medanića, Franje Godeca i Vere Kosijer.

Po svemu sudeći, djelovanje radijskih glazbenih ansambala primljeno je u okruženju više nego dobro, što uvjerljivo kazuje činjenica da se za njima 1951. godine dokotrljala prava interna izvođačka lavina. U njoj su našli mjesto: Gudački komorni  kvartet, Muški vokalni oktet, Ženski vokalni oktet, Mješoviti zbor, Komorni orkestar i Komorni zbor, Veliki plesni orkestar, Tamburaški orkestar, Narodni orkestar, Zabavni orkestar, Revijski orkestar, Dječji zbor (Pionirski ansambl), Ženski vokalni kvartet, Ženski vokalni duo, Muški vokalni duo, s njima i brojni vokalni solisti.

Po selidbi Radio Rijeke te godine u prostorije na Korzu, ansambli vježbaju u njenom novom velikom studiju. Novi je studio činilo nekoliko zasebno uređenih prostorija: veliki studio za orkestralne i ostale emisije u kojima sudjeluje više osoba, solistički studio, studio za hrvatske voditelje, studio za talijanske voditelje, sobe za režisere, također tehnički odjeli, prepoznatljivi po mnoštvu kablova, prekidača obojenih svjetiljki i sličnom. Da se glazbena sastavnica radija smatrala itekako važnom, svjedoči podatak o nekoliko urednika toga dijela programa, odnosno o radnim mjestima glavnoga glazbenog urednika (te godine Veljko Milošić), urednika ozbiljne glazbe (Nada Kocijan), urednika popularno-zabavne glazbe (Vera Kosijer), urednika zabavne glazbe (Neva Kordić), urednika narodne glazbe (Šandor Fike), glazbenoga notnog arhivara (Karlo Božić), tu su također gramotekari, glazbeni režiseri, inspicijenti i manipulanti. Njima valja dodati desetak vanjskih suradnika muzikologa, istraživača, zborovođa i slične čeljadi.

Do konca pedesetih će glazbene družine Radio Rijeke biti u kontinuiranoj kadrovskoj magmi, stalno se mijenjajući, derivirajući kao ansambli iz oblika u oblik, uz povremene dotoke članske svježe vode koji će blagotvorno djelovati na kretanje u krugu istih glazbenika. To znači kako će se pod kapom Radio Rijeke pedesetih pojaviti i kolektivi poput Seksteta Gertner, Narodne družine Bane Milenkovića, Kvarteta Kelle, Seksteta Sorokin, Sastava Šandora Fikea, Plavog trija, Plesnog seksteta ABC (studijskog sastava u kojemu su ključnim imenima Aco Petrović na klaviru i Čarli Pavlić na trubi), također Velikog orkestra Ace Petrovića (osnovanog po utrnuću Plesnog seksteta ABC 1958.). Popis ne treba smatrati konačnim. Je li tim glazbenicima značilo što im je matična kuća 1. veljače 1957. odustala od emitiranja programa na valnoj dužini od 212,4 metra (takvu su koristile ujedno radiopostaje Maribor, Novi Sad, Dubrovnik i Priština), te se počela javljati na dužini od 202 metra?

Članova prvih glazbenih ansambala Radio Rijeke danas uglavnom nema među živima, vjerojatno nema ni jučerašnjih gramotekara, notnih arhivara i slične sve egzotičnije bratije. Da ih ima, kakvim bi sve zanimljivim sjećanjima mogli začiniti pisanu povijest svoje jučerašnje medijske kuće? I ne samo oni, isto pitanje vrijedi za društvo koje je u svojim rukama držalo inicijalnu, malu pulsku radiopostaju i nastojalo da njen slabašni glas postane snažniji? Zašto rijetke riječke radijske pionire koji su još tu ne pozvati u studio i pružiti im priliku za još poneki uzbudljiv radijski trenutak, zašto ih ne snimiti i pohraniti njihove riječi u neki novi arhiv, kao dragocjenu informaciju sljedećim generacijama, pristiglu iz prve borbene linije za Radio Rijeku u neposrednom poraću posljednjega svjetskog rata?

Tko zna kakvim bi nas sve osobnim iskustvima mogli darovati, iskustvima koja se u radnom okružuju nerijetko znaju pokazati važnijim od periodično redovitih tehnoloških (r)evolucija i uvijek novih/“novih“ organizacijskih pretumbavanja? Svi znamo da ima nota koje su evergri

Unatoč imenu koje je sadržavalo brojku sedam, riječka rock-grupa rođena je u znaku brojke šest. Objašnjenje nije zakučasto, dapače: Sedmice su rođene u šestom desetljeću prošlog stoljeća, u njemu su načinile i prve javne korake. Jedan od dokaza? Nastup 9. studenog 1969. u kinodvorani Partizan, u sklopu humanitarne priredbe riječkih glazbenika za stradalnike od potresa u Banja Luci, s popisom izvođača koji je uključivao sastave Kristali, Rondo i Horizonti, duet sestara Eterović, pjevače Rolanda Šustera, Sašu Sablića, Ivicu Ujevića, Marijana Stakorića, Radojku Šverko, dvojac Neda & Miljenko etc.

Grupa je bila svježe nastali kolektiv, njenu postavu činili su: Mustafa Kičić Kiko (orgulje), Ismet Džemaili (saksofon), Davor Predavec Šiljo (bas) i Andrija Fišćur (bubnjevi).

Takva raspodjela uloga neće potrajati, društvo se već sljedeće godine prometnulo u trio. Dogodit će se to nakon što redove sastava napusti Predavec, a njegovo mjesto preuzme Mirko Sertić, te izlaznu kartu iz momčadi nedugo potom zatraži Džemaili. Transformacija će se pokazati toliko uspješna da će se i naziv sastava – prvotno najvjerojatnije povezan s kockarsko-kartaškim miljeom – početi tumačiti u novom, trojnom ključu. Ilustracijom je toga ono što se dečkima uskoro dogodilo na brodu Barba Rude, restoran-baru stalno privezanom u riječkoj luci. Predvođeni Mirkom Sertićem – čiji je pogled u glazbeno-radnu knjižicu pokazivao prethodni staž u Uraganima (1962 – 1965), Primorcima (1965), Kockarima (1966 – 1968) i sastavu Micky’s (1969 – 1970) – na Barba Rudi su se pojavili Mustafa Kičić Kiko i Andrija Fišćur. Gledajući tri bezimena, mršuljava dečka, u potrazi za glazbenim poslom, Šime Ćoza, tadašnji upravitelj broda, nije se mogao suzdržati: „Pogledajte se, izgledate kao tri kuke!“ Treba li reći, u tim je kukama vidio brojku sedam iz naziva trija.

Usporedno s upošljavanjem imaginacije te vrste, ono što je Grupa 777 bila sposobna ponuditi slušateljstvu u prvom razdoblju svoga djelovanja prelazilo je i najmaštovitija očekivanja ovdašnjih poklonika pop-ugođaja.

Prvi „zbunjujući“ element bio je format trija. Za doba u kojem su domaći sastavi uobičajeno imalo šest-sedam članova, poprilično nestandardan. Kičić će s vremenom izjaviti kako su se priklonili takvu formatu dobrim dijelom zbog spoznaje da će u njemu na domaćim meridijanima biti rijetka pojava.

Drugo, čim bi na Barba Rudi okončao „službeni“ dio programa, koji je imao naglasak na nešto lakšoj glazbi, počesto zabavnjačkog predznaka, trio je pramac noću živahnog broda usmjeravao prema drukčijim vodama. Šansu je dobivala fuzijska glazba, točnije žanr koji u to doba nije njegovao nitko u liburnijskom dvorištu, a upitno je koliko je bio zastupljen i na širem domaćem prostoru: jazz-rock.

Odgovorni za taj „eksces“ bili su Mustafa Kičić i Mirko Sertić. Kičićev curriculum vitae uključivao je podatak o pohađanju sarajevske Muzičke akademije, gdje se bavio puhačkim instrumentima. Sertić je pak, stigavši svibnja 1970. iz Njemačke, ljeto radno proveo što kao basist u zagrebačkom Dixieland ansamblu, s kojim je nastupao u Selcu, što kao pojačanje trija Petra Moskaljova, bojeći jazz-notama ljetne noći u Umagu. Jednom uplovivši u tako definirane vode, ni Kičiću ni Sertiću se nije iz njih izlazilo, pa su njima zdušno inficirali i vlastitu družinu.

Kandidirajući se za titulu prve domaće jazz-rock momčadi, tri su „kuke“ imale u rukavu cijeli set obrada  rhythm and blues i soul standarda, bez vokala, u njima se tipično jazzerski prepuštajući improvizacijskim dionicama. Nije manjkalo ni jazz & jazzu bliskih tema, poput All Of Me, The Ballad Of Mack The Knife, The Falling Leaves itd. Scenarij iz Barba Rude u neku se ruku preslikavao na prostore izvan njega, s tim da su vremenski okvir od jedne programski razdijeljene večeri tu zamijenile programske razlike na relaciji ljetni – zimski dio godine. Naime, jazz-rock dio repertoara Sedmica najčešće je dolazio na svoje nakon odrađenog serijala ljetnih plesnjaka, tijekom kojeg se nastupalo u riječkom Neboderu, Rovinju, Opatiji, Zadru i ostalim obalnim mjestima. Sa Šusterom će  biti viđani i na Barba Rudi, nadovezujući se time na podatak da je Grupa 777 već nastupala s njim na istom brodu u fazi kada su je činili Kičić, Džemaili, Predavec i Fišćur. Kičić se pojavljivao na pozornici za orguljama marke Hammond (omiljenom instrumentu upravo Jimmyja Smitha), u čemu mu nije mogao parirati niti jedan klavijaturist u bližem okruženju.

Ljetni su plesnjaci podrazumijevali scenarij koji je bio uglavnom miks rockerskih i zabavnjačkih zvukova. Ali, zima je zato donosila odrješenije ruke (npr. u Caru Eminu siječnja 1970, gdje se podijelilo pozornicu sa Henricom III. i Šusterom). Štoviše, uključivala je povremene cjelovečernje punokrvne jazz i jazz-rock seanse članova sastava u manje formalnim kolaboracijama, poput onih u riječkom Domu JNA potkraj ožujka 1971. godine. Ritam-osovina Sertić i Fišćur izlazi pred publiku udružena s klavijaturistom Vasom Beloševićem, saksofonistom Josipom Forembacherom i vokalistom Stjepanom Džimijem Stanićem. Večer je nazvana Povratak jazzu, a pjesmarica je ponudila radove jazz klavijaturiste Jimmyja Smitha, R&B ekipe Booker T. & the M.G.’s i drugih. Da na Barba Rudi, kako rekosmo, nije sve bilo u ozračju suprotnom od rockerskih očekivanja, potvrdilo se i one večeri s početka 1972, kada je Sedmicama pristupio Vladimir Mihaljek Miha, menadžer nekoliko mjeseci prije toga osnovane grupe Time. Uvjerivši se kako dečki znaju svoj posao, Mihaljek poziva trio da se pridruži riječkom i zadarskom dijelu turneje njegovih pulena. To je značilo desetak nastupa kao predgrupa Timeu, počevši od svirke u kavani Neboder i domu Bazovica. S obzirom na repertoarno meandriranje terenom kojim su usporedno cvjetali jazz, rock i zabavnjački izdanci, uz otklone čas u jednom, čas u drugom smjeru, ovisno o publici koju se trenutačno imalo pred sobom, pojavljivanje Grupe 777 u kombinaciji s Timeom moglo je samo donijeti dobro snaženju rockerske sastavnice njezina imidža.

Još snažniji poticaj kolanju rockerskih krvnih zrnaca u organizmu Sedmica nije vezan niti uz riječko, niti zadarsko područje. Stvar je zakuhana podalje od mora, s pogledom na snijegom urešene Alpe, zahvaljujući trubi iz koje se začuo znak za zborno okupljanje ponajboljih ju-rock snaga s početka 70-ih. Naziv trubačeve melodije? Boom 72. Taj nenatjecateljski festival domaćih rock-izvođača, održan 21. i 22. travnja 1972. godine, priveo je na informativni glazbeni razgovor s publikom u ljubljansku halu Tivoli 15-tak imena, među kojima i dva riječka, Grupu 777, te Nedu & Miljenka i Darija.

Izašavši pred 15 tisuća raspoloženih mladih glava, Grupa 777 odlučila se za izvedbu teme Exodus, njihove jazz-rock inačice izraelske himne, u trajanju od 14 minuta. Na festivalskom dvostrukom LP-ju tema će biti objelodanjena kao snimak skraćen na pet i pol minuta, što riječke glazbene delegate s prvoga ljubljanskog ju rock-kongresa zasigurno nije razveselilo. Jer, moglo je i drukčije, što potvrđuje slučaj grupe Time, čija se izvedba teme Za koji život treba da se rodim našla na albumu u cijelosti, premda traje duže od 13 minuta.

Ipak, Grupu 777 bilo je teško obeshrabriti, pa se na istomu mjestu i u isto vrijeme pojavila i sljedeće godine. Boom 73 okupio je 20. i 21. travnja još veći broj sudionika, ukupno 22 izvođača. Grupa 777 predstavljena je na festivalskom albumu izvedbom teme Hej, zar ne čuješ ti, uratkom u čijem se prvom planu registriralo nešto manje jazza, a više rocka. Nosila je autorski potpis novog člana posade, Andreja Baše, koji je za orguljama zamijenio Kičića. To nije bila jedina novost Sedmica: na Boom 2 postava je stigla snažnija i brojčano i vizualno, zahvaljujući Iri Kraljić.

U takvoj postavi kreće potpuno novo razdoblje glazbenog životopisa sastava. Prvi signal toga donijela je pjesma Hej, zar ne čuješ ti, koja je postala špicom omladinske emisije Radio Zagreba. Ujesen je uslijedio još jači vjetar u leđa želji za većom javnom prisutnošću sastava, poziv u Jugoton.

Na sugestiju urednika Pere Gotovca i njegova suradnika Vojka Kundića, Sedmice odustaju od dotad građenoga zahtjevnijeg glazbenog profila i okreću pramac prema lakšim, komercijalnim pop-vodama. Duševne boli nastale tektonskim lomom vlastitog izvođačkog lika, ako ih je bilo, zaliječene su zlatnim nakladama prvih singlova Sul, i sul i bane, bane (Banane)/Pjesma koja donosi sreću, te Tko te voli više od mene/Potraži svoj dom, oba objavljena 1973. Na prijedlog Zdravka Juričića Vida (nekadašnjeg člana Dua s Kvarnera i kasnijega glazbenog menadžera), prvi je singl donio na A strani prepjev talijanske uspješnice, drugi je pak ponudio rad Andreja Baše, što će se pokazati prvom sekvencom predstojećeg uspješnog niza novostvorenog hitmejkera.

Jugotonova operacija prevođenja artističkih duša u jedne od vodećih uzdanica kompanijskih financijskih izvještaja pokazala se punim pogotkom.

I u nizanju dokaza uspješnosti te operacije nije bilo znakova posustajanja. Grupa 777 niže prva mjesta jugoslavenskih zabavnjačkih top-lista, s argumentima u obliku tri singla (1973) i prvim LP-jem (1974), slijede turneje po Jugoslaviji, SSSR-u, Istočnoj Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, SAD-u, te sudjelovanja na domaćim smotrama zabavnih nota. Počevši od 1974, na Splitskom se festivalu nastupalo zaredom 12 ljeta. Šifra pod kojom su se odvijali nastupi? Imala je samo „te tri slatke riječi“: hit, hit i hit. Osim Baše, te su hitove potpisivali Đorđe Novković, Nikica Kalogjera, Alfi Kabiljo, Ivica Krajač, Vilibald Čaklec, Zvonko Špišić.

Baša će u Sedmicama ostati do 1977. Tada odlučuje pokrenuti vlastiti tonski studio, zajedno s Vladom Stankovićem, ne raskidajući suradnju s dojučerašnjim kolektivom. Bio je to jedan od prvih privatnih glazbenih studija onodobne države, u kojem će nastaviti djelovati do danas, u okviru vlastite  snimateljsko-diskografske kuće. Grupa se u to doba reformulira, šireći postavu na šest članova. U razdoblju što je uslijedilo, u njoj će raditi: Andrija Fišćur (bubnjevi), Mustafa Kikić (klavijature), Ira Kraljić (vokal), Nevia Rigutto (vokal), Duško Novaković (gitara), Neda Radetić Devčić (vokal), Josip Forembacher (saksofon), Iljir Kajtazi (bubnjevi), Zlatko Jedrilinić (klavijature), Duško Mihec (gitara), Zvonimir Richter Mišo (bubnjevi), Milka Čakarun Lenac (vokal), Jozefina Jurišić (vokal), Dalida Banac (vokal), Miroslav Komadina (bubnjevi), Anton Tonči Morić (bubnjevi), Damir Kostešić (bas), Slavko Kesar Braco (bas). Osnivač Sertić nastupat će u Grupi do 1987., a potom se prihvatiti vođenja menadžerskih poslova, što će potrajati do utrnuća skupine 2000. godine.

Diskografska iskaznica Grupe 777 bilježi preko 300 skladbi, mnoštvo pojavljivanja na kompilacijskim, mahom festivalskim izdanjima, 13 vlastitih singlova, te četiri LP izdanja. To su albumi Grupa 777 (1974), Ti si moj hit (1983), Tko te voli više od mene (1984) i Pronađi me u zvijezdama (1986). Držeći se dosljedno imidža Sedmica, dva od njih dosegla su zlatne naklade.

Ivana Zajca na Kvarneru uvijek spominjemo kao Riječanina, s pravom, unatoč njegovim biografskim poglavljima kojima su pozornice bile Milano, Beč i Zagreb. To je razumljivo: kad su nam u ustima velikani, svatko od nas ponajprije nastoji s njima povezati sebe, odnosno svoj grad. Posebno u danima kada za to imamo dodatnog povoda, kao što je to ove godine u Rijeci, čiji HNK bilježi 65 godina odluke o stavljanju maestrova imena u naziv ustanove.

Ivan pl. Zajc

No, je li Rijeka jedino mjesto na Kvarneru koje je na ovaj ili onaj način bilo tijesno povezano sa Zajčevim imenom, pa je to posljedično i danas?

Odgovor na upitnik te vrste vodi na zapadnu stranu Kvarnerskog zaljeva, u Lovran. Preciznija odrednica? Kuća na adresi Maršala Tita 86.

Ivan Zajc na toj adresi nikad nije živio, ali je silnim godinama na njoj bio itekako prisutan, štoviše prisutniji negoli na mnogim drugim adresama s kojima ga znamo povezivati. Ključ zagonetke je njegova unuka Zdenka Zajc, koja se u lijepu kuću na lovranskoj obali preselila nedugo nakon Drugoga svjetskog rata, donijevši sa sobom dio vrijedne djedove ostavštine, poput starih portreta i dijela Zajčevih osobnih predmeta, ne računajući sjećanja na dane provedene sa slavnim djedom.

Zdenka je donijela sa sobom u Lovran Zajčev pianino, s kojim je u paketu došla i petrolejska svjetiljka, potom preinačena u električnu, s time ujedno dio namještaja koji se nazivalo sekreter, te goblenski izrađen zaslon za svijeću. Nit koja povezuje pianino sa spomenutim rasvjetnim tijelima skriva se u podatku kako je Zajc znao na glazbene zamisli počesto doći u noćnim satima, nakon čega je hitao da zabilježi glazbu koja je iznenadno okupirala njegov um. U stanu je također mjesto našao golemi crni ormar, visok do stropa, iza čijih je vrata unuka, kao najveće obiteljsko blago, pohranila manuskripte Zajčevih djela, ništa manje nego 1.202 manuskripta. To se blago najprije nalazilo kod Zdenkinih roditelja, da bi se potom skoro desetljećima nalazilo u njenim rukama.

Listanje Zajčevih glazbenih rukopisa pokazuje kako je linije što razdvajaju taktove povlačio slobodnim potezom olovkom, ne koristeći ravnalo. Proces je u pravilu slijedio obrazac u kojem bi maestro glazbenu ideju najprije odfućkao, potom je zabilježio, da bi s njome na koncu sjeo i za tipke. Neko vrijeme su to bile tipke povećega glasovira, smještenog u salonu stana kuće na zagrebačkom Gornjem gradu gdje su živjeli, ali kako se salon zimi teže zagrijavao (tamošnja je kopnena klima ipak nešto drugo u odnosu na lovransku mediteransku), Zajc je odlučio kupiti pianino, kojemu je u stanu bilo lakše naći toplije mjesto. Nakon Zajca, za pianinom je sjedila njegova unuka Zdenka, potom i njena unuka (Zajčeva prapraunuka) Marion Rubinić.

Na zidovima stana u Lovranu visili su portreti maestra Zajca, njegovih roditelja, Zajčeve supruge Riječanke Nataline, te Zajčeva sina, odnosno Zdenkinog oca Karmela. Što su ona govorila ukućanima? Lica uvijek potiču sjećanja, u ovom slučaju npr. sjećanja o golemoj Zajčevoj radnoj energiji, ujedno o obzirnom odnosu prema osobama s kojima je surađivao, bez opterećenosti maestrovim i tuđim mjestom u radnom procesu. To su mogli potvrditi učenici kojima je otvarao vrata u svijet klasične glazbe, suradnici u kazališnim kućama također. Do kazališta i natrag vozio se fijakerom, ali kada bi padala kiša, svoje je kočije znao ustupiti pjevačima, produžujući kući pješice. Vedre naravi, u jednoj od gornjogradskih gostionica ne jednom bi sjeo s pjevačima i pjevačicama.

U večernjim satima cijela se obitelj znala okupiti oko stola i zapjevati. Na kućnom repertoaru tada bi se često našla maestrova omiljena skladba Zorko moja od Lisinskog. Među tipične obiteljske sutuacije valja uvrstiti i one kada je djed unuci Zdenki pomagao u izradi domaćih zadaća iz talijanskog jezika, ispravljajući joj pogreške u pisanju.

Bilo jučer…

Obiteljske dragocjenosti koje su lovransku adresu povezale s Ivanom Zajcom nisu se na toj adresi trajno zadržale. Kada je obitelja ostavština stigla s vremenom u ruke Ivanove praunuke Mignon (kćerke Zdenke Zajc), potom i Marion Rubinić, obiteljski portreti i predmeti u vitrinama vezani uz djedov život našli su se preseljeni u Rijeku, u stan u Ulici Dolac, gdje su neko vrijeme istodobno živjela tri naraštaja Zajčevih potomaka: praunuka Mignon, prapraunuka Marion i praprapraunuka Elanor (kćerka Marion Rubinić).

Ni tu nije kraj priče o njihovom povijesnom blagu. Državni arhiv u Rijeci je 2000. godine otkupio dio ostavštine koja se svojedobno nalazila u Lovranu i danas je pohranjena u 16 kutija koje se čuvaju kao fond Ivana Zajca, s arhivskom oznakom HR-DARI 403 (RO 36). Ponajviše je u tim kutijama notnih zapisa, nalaze se u čak desetak kutija, a tomu valja dodati dva limena sanduka s obiteljskim fotografijama, diplomama, albumima, korespondencijom, raznim spisima, poveljama, notnim materijalom oca i sina Zajca, hemerotekom vezanom uz Zajčevo djelovanje itd. Ukupno je riječ o dva i pol dužna metra građe nastale u vremenskom rasponu od 1830-ih do 1970-ih u Rijeci, Beču i Zagrebu. Ovih dana u riječki je Državni arhiv stigao iz pazinskog arhiva Markus Leideck, arhivist kojemu je zadatak pomno srediti tu ostavštinu, točnije pripremiti ono što u Arhivu nazivaju analitički inventar fonda Ivana Zajca.

Sve to ne znači kako spomen na izravnu povezanost kuće u lovranskoj Maršala Tita 86 s Ivanom Zajcom valja prepustiti zaboravu. Ovdašnju kulturu ne čine samo filmski festivali i slični događaji, ma koliko bili dobrih programa i uzorno posjećeni, niti ovdašnji turizam čine samo svježe obnovljene hotelske fasade i punuda dobrih zalogaja, ma koliko bili na tragu probranih ukusa i mamili smiješak gostiju. Ovdašnju kulturu i turizam također čine umješno uobličene informacije o sponama velikog Zajca s lovranskom obalom, sponama najizravnijim što mogu biti, onim obiteljskim.

Zajc u Lovranu? Već vidim aktere ovdašnjega kulturnog marketinga kako im moždane vijuge tutnje od silnih okretaja…