Damir Kreilach: Veza s “Rijekom” i njezinim navijačima je jaka i neprikosnovena!
Kao i svake godine, Damir je i ove stigao s obitelji u rodnu Hrvatsku na odmor te je rado, nakon tri godine, ponovno dao intervju i za HNK Rijeka.
Rijeka – “Kapetane, trebamo te!”, “Damire, vrati se kući.”, “Ljudino, čekamo te u Rijeci!”, samo su neki od otvorenih i javnih poziva riječkih navijača igraču i čovjeku koji je u svojoj karijeri do sada zaigrao za “samo” tri kluba, ali tri kluba na koje je ostavio neizbrisiv trag. Neizbrisivo zvuči kao klišej, no u slučaju uskoro tridesettrogodišnjeg Damira Kreilacha, veznjaka u američkom “Real Salt Lakeu” ta riječ definitivno još uvijek drži svoje puno i pozitivno značenje. Kao i svake godine, Damir je i ove stigao s obitelji u rodnu Hrvatsku na odmor te je rado, nakon tri godine, ponovno dao intervju i za HNK Rijeka. O snazi njegovih razmišljanja, o aktivnom praćenju riječkog i hrvatskog nogometa, o vrijednosti koju svojom pojavom Kreilach doslovno isijava oko sebe u mjeri da ga sva tri kluba, ali i više od toga, da ga na tisuće navijača svih triju klubova ne puštaju “od sebe” i godinama nakon što je igrao u nekima od njih, o aktualnom trenutku u njegovoj profesionalnoj karijeri kao i o pozivu koji je uputio i obrazložio publici i navijačima HNK Rijeka, pročitajte u nastavku.
Damire, prošao si tri različita nogometna podneblja, tri različita kluba, a donio si im uvijek isti rezultat: u profesionalnom i u ljudskom smislu – plijeniš pažnju i doživljavaš ovacije. U čemu je tvoja tajna?
Prije svega krenuo bih s “Rijekom” u koju sam stigao iz “Opatije”. Kroz taj neki put i prve nogometne korake, turnire, prva odricanja i utakmice, shvatio sam koliko mi nogomet znači. U “Rijeci” sam počeo misliti da bi to moglo biti za moj život to – nogomet. Međutim, bez rada, reda i discipline ništa se od moje karijere ne bi dogodilo. Što se tiče rezultata i uspjeha ne mogu se žaliti. U svakom sam trenutku pokušavao dati sve od sebe jer to je najviše fer i prema sebi i drugima, a onda je lakše i za dalje. Hoću reći, bilo da ti karijera ide uzlaznom ili silaznom putanjom – ti znaš da si dao sve od sebe. Kod mene je, hvala Bogu, bilo tako da sam uspio. Kad sam došao u Berlin ili u Salt Lake City, jedna od prvih stvari adaptacije bilo je i usvajanje jezika, a onda ovako kako sam rekao – davanje cijelog sebe momčadi, cjelokupan pristup i na terenu i izvan terena, strast i rad.
Kako se osjećaš kada shvatiš da si opet uspio zadiviti? “Union Berlin” ti je i godinama nakon posvetio Damir – day, “Rijeku” i navijače koji te i danas prizivaju je suvišno komentirati, a i u Americi te “ima” sve više. Naglašena je tvoja srčanost u igri.
– Pa nogomet je takva igra da te nekad “uzme”, a ako si u tome pošten prema sebi i drugima, ako se zalažeš za momčad i za navijače onda to može ispasti jako pozitivna priča. Pogotovo se to odnosi na navijače, njih ne možeš prevariti, oni stvarno vide kvalitetu igrača na terenu i izvan terena. Osim toga, odgojen sam da te red, rad i disciplina vode prema ostvarenjima, išao sam tim putem, a navijači su to prepoznali, hvala Bogu, u sva tri kluba. E to je onda pravi šlag na tortu, još veći doseg uspjeha. Mislim i da je nogomet došao na takve grane da je bez srčanosti koju spominjete stvarno teško bilo što napraviti jer su razlike u kvaliteti između momčadi postale toliko male da, uz kvalitetu, baš taj fajt na terenu mora izaći na vidjelo. Kamo sreće da ti Bog podari sve u jednom – i talent, i osjećaj za red i disciplinu, i srčanost..
Često se u medijima ističe tvoj rani dolazak iz tada ratom pogođenog Vukovara. Odlaziš li u rodni grad?
– Dan sjećanja na Vukovar obilježavam svake godine odlaskom u Vukovar, kada god mi to nogometne obveze dopuštaju. Iako sam bio beba od godine i pol dana kada je moja obitelj prognana i stigla u Opatiju, posljedica je svakako bilo. No, iz toga smo izašli jači nego ikada, a respekt prema Vukovaru i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara bit će dio mene do kraja života. Ove godine smo obitelj i ja zbog play-offa MLS-a ostali u Americi tijekom studenog, ali u Vukovar svejedno odlazim baš ovih dana. Također, mislim da je obilježavanje žrtve Vukovara jedno, a drugo je da se mora pozitivno ići dalje, u budućnost. Zadnjih 5 godina Vukovar djeluje bolje i siguran sam da će moj rodni grad biti dobro, doći će na staro, predratno.
Kako bi opisao svoj dojam američkog u odnosu na europski nogomet?
– Pa uvijek kada pokušavam približiti snagu MLS-a (američka Major League Soccer) to ide teško jer normalno da se ljudi ne bude u 03, 04 ujutro da bi gledali američki nogomet, nisam to radio ni ja prije Amerike. No, uvijek koristim priliku da naglasim koliko je ta liga zanimljiva i kako se brzo razvija. Uvjeti su zadivljujući, od super opremljenih trening centara pa do strasti za nogometom i kod igrača i kod navijača. I to govorimo o stvarno dobrom nogometu kojeg igra tek oko 20 do 30 posto Amerikanaca, ostalo su sve stranci iz zemalja Južne Amerike ili Europe koji su nogomet, baš kao i ja, počeli igrati na ulicama svojih gradova. Ono u što sam siguran je da će Major League Soccer sigurno rasti i jačati dalje, po meni neće proći još dugo, možda 5, 6 godina da se probiju u vrh svjetskog nogometa i u 5 najboljih svjetskih nogometnih liga. Kada pogledamo američku reprezentaciju – to su sve odlični igrači, ima ih iz najboljih europskih klubova poput Chelsea, Juventusa, Barcelone…Očekujem da će reprezentacija Amerike iznenaditi na Svjetskom prvenstvu u Kataru, a posebno na Svjetskom prvenstvu 2026. u USA, Mexicu i Canadi. Amerikanci imaju tu strast i odličnu radnu etiku te ne sumnjam da će i od svog nogometa također napraviti jednu veliku i pozitivnu priču, iako je ona i do sada takva. Da bih vam približio, primjerice, utakmice MLS-a prati od 20, 30 tisuća ljudi na stadionu pa do vrtoglavih 60 – 70 tisuća kada su u pitanju klubovi poput “Atlante United”.
Kada smo kod desetaka i desetaka tisuća navijača na utakmici – na jednoj od posljednjih koja je zatresla sve svjetske medije bila je utakmica “Real Salt Lakea” protiv “Kansas Cityja” kada je u 95. minuti, upravo tvojim golom, izboren željeni prolazak u play-off.
– Prije svega to je bila jedna specifična priča i zadnje kolo regularnog dijela sezone. Mi smo s bilo kakvom pobjedom mogli osigurati play – off, ali doveli smo se u nelagodnu situaciju, recimo da smo zabrljali par kola prije te utakmice. Međutim, kada znaš kvalitetu svoje momčadi, kada se trudiš i treniraš sve je moguće. Moram reći da smo kroz cijelu sezonu dolazili pred zidove i svaki put bismo ih probili. Uvjeren sam da je to do vjere i mentaliteta jer mentalitet je glavna crta svake momčadi. U Kansas Cityju nije bilo lako, naš je plan bio prvih 60 minuta držati dobar blok, onemogućavati protivnika da kreira šanse, a zadnjih 15 minuta utakmice planirali smo ići na all in kad god bi se stvorile šanse. I desila onda tako i ta 95. minuta, a nakon tog gola za moju momčad – sve je povijest…izbacili smo već dva favorita.
Kako je omladinski nogomet u Hrvatskoj i Europi postao sve značajniji, zanima nas kakvo je stanje s mladim igračima u Americi?
Omladinski nogomet u Americi je apsolutni prioritet svakog kluba. Za svakog vlasnika kluba, nogometna akademija je glavni projekt, baza planiranja i djelovanja. A, da Amerikanci imaju perfektne planove i strategije kako napraviti dobre igrače uz golemi profesionalni rad govori i činjenica da su transferi mladih američkih igrača u Europu, pogotovo u talijansku Serie A sve češći.
Sam si završio “Rijekinu” nogometnu školu. Što bi mogao poručiti dečkima koji se nalaze na zadnjim stepenicama prije seniorske?
Moram ponoviti, talent je 30 posto, red, rad i disciplina je preostalih 70 %. Imam potrebu reći da je normalno da te nekad nogometni put jednostavno ne vodi kako si zamislio, ali ako daš baš cijelog sebe i ako vjeruješ u sebe, do svoga cilja možda možeš stići i okolnim putem. Uvijek vrijedi probati.
Neki tvoji kolege su se, osim profesionalno, u svijetu nogometa istaknuli i kao osobite ličnosti. Kako si ti došao do toga da si, osim vrhunskog nogometa, publici u Rijeci, Berlinu i Salt Lake Cityju pružio i toliko pozitivnih reakcija na sebe?
– Ne znam, ali možda je odgovor u tome da vjerujem kako za nogomet, kao i za život općenito, treba znati i truditi se – ostati skroman. Do zvijezda je mukotrpan put, a znamo i da tko visoko leti – nisko pada. Zato je, po mome mišljenju, najveća i najbolja vrlina skromnost, znati ostati prizemljen, cijeniti svakoga čovjeka. Osobno nikada nisam radio razliku između ljudi ili pristupao drugačije npr. spremačici u klubu u odnosu na predsjednika kluba. Uostalom, kako bih i mogao ako su svi oni tu podređeni nama da kao momčad i kao pojedinci ostvarujemo svoje ciljeve? Zato, skromnost vidim kao najbolju točku razvoja svakoga čovjeka, neovisno jeli sportaš ili nije, a tako se nastojim ponašati i sam.
Da s dalekog kontinenta pratiš “Rijeku” to znamo, ali i Rijeka (grad i navijači) prate tebe. Veza je neupitna. Imponira li ti otvoreno pozivanje navijača “natrag doma”?
– Veza s “Rijekom” i s našim navijačima mi stvarno znači jako puno. Ta je veza jaka i neprikosnovena. Kada god se to spominje u medijima ili na mrežama onda znam da sam u “Rijekinom” dresu odigrao dobre utakmice, da sam se na travnjaku, izvan njega ponašao onako kako navijači “Rijeke”, ali i klub to zaslužuju. Svi trenuci koje sam doživio kroz tih 14 godina u “Rijeci” meni su nešto posebno.
Vjerujemo da sve skupa zanima vidiš li se profesionalno opet ovdje, kako kažu navijači – kod kuće, u “Rijeci”?
– Da, jednom bih volio stići ponovno u “Rijeku”, naravno – ako me klub bude htio. Pritom mi nije važno hoću li se vratiti kao igrač, trener ili savjetnik, samo se iskreno nadam da ću to ostvariti, no moram biti pošten pa reći da bih takvu priliku iskoristio samo ako bih mogao konkurirati sa svojom formom, fizičkom spremom ili stručnošću. Nikako ne bih dolazio na “staru slavu” i eto – nekom mladom igraču zato oduzeo mjesto. Došao bih da pomognem mlađoj generaciji, a ne da se šlepam. No, kako je ionako teško danas planirati život, tako i ja ostavljam mogućnosti po tom pitanju otvorenima. U “Real Salt Lakeu” imam ugovor još godinu dana, za dalje postoji opcija, a i moje mi tijelo govori da s nogometom neću još stati. Imam 33 godine i osjećam se odlično, hvala Bogu prošao sam dosad i bez većih ozljeda. Primjer na koji se oslanja cijeli svijet, pa tako i ja, je svakako Luka Modrić koji svim nogometašima može biti dovoljan uzor što se sve uz mukotrpan rad može postići u ovome poslu.
“Rijeka” se izrazito “vrti” po vrhu ljestvice u ovoj sezoni. Kako vidiš nastavak?
– Prvo, usponi i padovi su normalni, kako u životu, tako i u nogometu. Sezonu kakvu “Rijeka” ima do sada smatram fascinantnom, samim time što je glavni konkurent za naslov prvaka govori u prilog njene kvalitete. Isto tako, mislim da je sreća u nesreći da je “Rijeka” ispala iz Europe jer je zbog toga jako dobro napravljen prijelazni rok. Sada se vide i rezultati tog posla – igrači daju sličnu kvalitetu, imaju dubinu, mogu si dopustiti rotacije na dva fronta i mislim da je realno očekivati da bismo mogli ponoviti 2017. i uzeti dvostruku krunu sljedeće godine. Uz sinergiju s “Armadom” i ostalim navijačima, mislim da je to ostvarivo, već samo izbaciti “Dinamo” za polufinale s onakvim rezultatom govori dovoljno o ovosezonskoj “Rijeci”.
Tvoji pratitelji i navijači često svojim javnim komentarima traže od izbornika Zlatka Dalića da te pozove za Hrvatsku reprezentaciju. Jesi li razočaran što već nisi pozvan?
– Oko toga mogu samo reći kako smatram da je izbornik Dalić sa svojim stožerom toliko stručan da sigurno sve poteze radi perfektno jer opet se plasirati na Svjetsko prvenstvo je velika stvar. Što se mene tiče, kao i većina nogometaša kada obuje kopačke na noge, i ja sanjam zaigrati za nacionalnu reprezentaciju, obući dres zemlje u kojoj sam rođen. No, da se ne bi krivo protumačio moj komentar, bez obzira na to i na činjenicu da trenutno igram zasigurno svoju najbolju profesionalnu godinu, nije mi cilj gurati se u reprezentaciju, još manje gurati se preko medija. Svjestan sam i hvala Bogu da imamo toliko dobrih i kvalitetnih igrača da izbornik Dalić sigurno i više nego zna i vodi računa o tome koji mu je igrač u kojem trenutku potreban.
U jednoj si svojoj objavi na službenoj FB stranici stavio fotografiju članova momčadi “Real Salt Lakea” uz natpis – Mentality. Mentalitet je u nogometu izrazito važan pa nas zanima kakav bi po tvome mišljenju morao biti mentalni sklop jedne uspješne nogometne momčadi?
– Pa pozitivan mentalitet i energija koja onda dolazi iz njega su bez konkurencije. Ako momčad ima svega nekoliko pojedinaca koji imaju taj neki proaktivan i pozitivan pristup, oni onda imaju i snagu prenijeti ga, zahvatiti njime i ostale igrače. Što više se ta energija širi dalje, to bolje, pogotovo za krizne situacije u kojima je presudno da momčad povjeruje da se i najteža utakmica može okrenuti na dobro. Što više suigrača imaš s pozitivnim stavom, cijela momčad će biti bolja. Treba biti svjestan da nogomet, baš kao i život – nije med i mlijeko, da nam se uvijek nekako vrati što zaslužimo svojim načinom rada, načinom na koji živimo nogomet, život. I zato treba uvijek raditi, treba se uvijek truditi, svojim pristupom i razmišljanjima činiti sve što možemo da bi nam se onda i vratilo što bolje.
Kako si doživio koronakrizu?
– Pa, nažalost puno je ljudi nastradalo i kroz tu spoznaju sam dodatno učvrstio stav da su mi moja obitelj i moji ljudi, uz zdravlje ujedno i najvažniji. Također, mislim da smo svi naučili i ponešto o tome kako je život jedan i kako ga treba znati živjeti punim plućima na jedan pravilan način. Npr. provođenje vremena u prirodi, umjesto u kafićima, naučili da postoje i druge mogućnosti izvan dotadašnjih rutina ili loših navika, itd. Bilo je puno pouka koje smo mogli prihvatiti.
Za kraj, što bi poželio povodom Božića i Nove godine svim navijačicama i navijačima “Rijeke” te ostalim sugrađanima?
– Svim Fiumankama i Fiumanima, svim navijačicama i navijačima želim sretan Božić i Novu godinu uz puno, na prvom mjestu, zdravlja, a onda i svega ostaloga. “Rijeci”, pak, želim osvajanje još jedne dvostruke krune jer to nije nemoguće. Nažalost, zbog posla u Americi, na “Rijekinim” utakmicama nisam prisutan koliko bih to volio – biti ovdje i bodriti sa stadiona, ali moram reći kako mislim da dečki zaslužuju što više navijača iza leđa. Zaslužuju pun stadion! Ako tribine mogu biti pune kada se igra Europa, onda one mogu biti pune i kada se igra nacionalno prvenstvo, a pogotovo jer se klub voli i kroz dobro i kroz loše, neovisno jeli u pitanju jedan ili deset poraza. S obzirom na to da je “Rijeka” u ovom trenutku u borbi za naslov prvaka, siguran sam da bi i “Armadi” podrška ostalih navijača dobro došla jer se pokazalo već da su navijači “Rijeke” u pravom smislu riječi – njezin 12. igrač. Uvjeren sam zato da upravo navijači mogu ispratiti klub do ponavljanja sezone 2016./2017. pa ovu priliku koristim da to i učine – da povedu svoj klub! I to svi, od “Armade” do ostalih navijača, od simpatizera do djece. Jer, kvaliteta je tu, a dečki uz najvjernije 2 – 3 tisuće trebaju i preostale 4 tisuće grla na stadionu da se zapali ta atmosfera kao i 2017.! Stvarno mislim da su dečki to zavrijedili i da u ovim ključnim trenucima “Rijeka” mora imati glasne i pune tribine. Ja razumijem sve komplikacije do kojih nas je dovela pandemija, covid-putovnice i ostalo, ali ako voliš – onda voliš svim srcem i bodriš svoj klub, pogotovo na ovakvom, sjajnom putu kakav je moguć za “Rijeku” u narednim mjesecima!
