FOTOREPORTAŽA Đir po ‘šporkom Starom gradu’: U potrazi za riječkim tiramolama
Foto Iva Matić
Dakle, iako se Stari grad može pohvaliti solidnim brojem tiramola, postavlja se pitanje jesu li se Riječani doista počeli pridržavati nove odluke. Balkoni uglavnom „zjape“ prazni, uz tek pokoju biljku ili cvijetak…
Rijeka – Nova Odluka o komunalnom redu iz Zakona o komunalnom gospodarstvu kojom se zabranjuje sušenje robe na otvorenom, tj. na zgradi izloženoj oku javnosti, zahvatila je i građane Rijeke. U Odluci o komunalnom redu piše: „Izričito se zabranjuje šarati, crtati ili na drugi način prljati i nagrđivati vanjske dijelove zgrade, a na prozorima i vratima, balkonima, ogradama i drugim dijelovima zgrade koji su okrenuti prema javno prometnoj površini nije dozvoljeno vješati ili izlagati rublje, posteljinu, sagove, krpe i druge predmete kojima se nagrđuje vanjski dio zgrade.“
Osim Rijeke, ova odluka odnosit će se i na stanovnike Pule, Osijeka, otoka Šolte i Mljeta, Kolana na Pagu i Kaštela. Kazne se kreću od 500 do 2.000 kuna, ali nije novac glavni razlog zašto je ovakva odluka uzburkala hrvatsku javnost. Većina građana smatra kako se ovakvim postupkom briše važan dio prepoznatljivosti primorskih gradova, nešto što je dugi niz godina bio zaštitni znak njihovih starijih dijelova. Fotografije tiramola česti su prizor u objavama na društvenim mrežama stranih i domaćih turista, a to onda predstavlja i dodatnu promociju za gradove koji znaju cijeniti svoju autentičnu atmosferu.
Prolaznik koji obrati pažnju i podigne pogled tijekom šetnje našim „šporkim starim gradom“, veliki broj tiramola može vidjeti u Kružnoj ulici, Ulici Šime Ljubića i malim trgovima, poput Trga Matije Vlačića Flaciusa. Stare fasade, „škure“ u raznim nijansama zelene boje i štipalicama prikvačena roba koja daje dozu ležernosti podsjeća ustvari na miris slobode i otvorenosti prema vanjskom svijetu, ono nešto što obilježava Rijeku kroz njenu povijest. Najviše se turista sa fotoaparatima zadržava upravo uz zgrade sa tiramolama, kao i one prekrivene grafitima. U Kružnoj se ulici, usprkos najvećem broju tiramola često može naći najmanji broj robe okrenute javnoj površini, tek pokoji ručnik.
Nastavljajući prema Ulici Šime Ljubića, pod Kaštelom i oko Trga Matije Vlačića Flaciusa u sunčanim se i vjetrovitim danima ipak osjeti blagi dašak Mediterana zahvaljujući većem broju odjeće, sagova, posteljine i krpa, no prolaznici se zaista moraju potruditi pronaći ih.
Dakle, iako se Stari grad može pohvaliti solidnim brojem tiramola, postavlja se pitanje jesu li se Riječani doista počeli pridržavati nove odluke. Balkoni uglavnom „zjape“ prazni, uz tek pokoju biljku ili cvijetak. Na zgradama oko Velike tržnice i Piramide također se može vidjeti nezamjetan broj zakonom zabranjenih predmeta okrenutih prema javnosti. Ovo je područje ipak malo slobodnije u odnosu na Stari grad što se tiče sušenja robe na otvorenome. Iako se Rijeka ne smatra mediteranskim, već industrijskim gradom koji svoju prepoznatljivost ne može zahvaliti tiramolama kao neki dalmatinski gradovi, one se ipak nalaze na zgradama.
Također, nemojmo zaboraviti da su tiramole zaštitnih znak talijanskih gradova poput Napulja i Firence, a Rijeka je od 1919. do 1943. godine bila pod talijanskom vlašću. Međutim, nakon istraživanja nameće se zaključak kako ih većina stanovnika ne koristi.
Otvara se pitanje je li tradicionalni način sušenja robe u Rijeci postao zastarjeli ili je za to ipak kriva novonastala odluka. Uz to, hoće li se u nekoj skoroj budućnosti zabraniti recimo i „mediteransko“ promatranje prolaznika sa vlastitog prozora i balkona ili će taj fenomen ostati dio naše kulturne baštine.
