Istražili smo od čega žive riječki umjetnici: Mogu li se financirati samo od svog umjetničkog rada?
Riječke bi umjetnike, barem one iz ovog članka, mogli opisati kao poduzetne, radišne, kulere i ljude koji žive od onoga što vole. Naravno, nije sve idealno i neki od njih rade više poslova kako bi mogli pristojno zarađivati.
Rijeka – „Težak je život umjetnika“, poznata je stara izreka koja pokazuje kako se oduvijek gledalo na ljude koji se bave umjetnošću. Kada bismo pitali većinu ljudi kako bi opisala život umjetnika, mnogi bi rekli kako teško žive, sa slikom u glavi starijeg čovjeka u ofucanom mantilu, sa šeširom na glavi i cigaretom među zubima. Uz njega bi, po mogućnosti, bila i boca nekog alkoholnog pića, dok bi ispisivao stihove u svoju staru bilježnicu ili možda slikao pejzaž pred sobom.
Mirna Sišul
I nije neistina da takvi umjetnici postoje, međutim riječke bi umjetnike, barem one iz ovog članka, mogli opisati kao poduzetne, radišne, kulere i ljude koji žive od onoga što vole. Naravno, nije sve idealno i neki od njih rade više poslova kako bi mogli pristojno zarađivati.
Igor Eškinja, nagrađivani riječki vizualni umjetnik poznat i u inozemstvu, radi na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci kao nastavnik i tvrdi kako od tog rada živi.
– Inače, iz osobnog iskustva mogu reći da muzeji i galerije u Rijeci i općenito u Hrvatskoj, nemaju običaj plaćati autore za osmišljavanje i rad na izložbama, a tržište za suvremenu umjetnost ne postoji. Kada govorimo o suvremenoj umjetnosti ključno je odrediti o kojem tipu prakse se radi jer postoje ljudi koji u lokalnom kontekstu prodaju i žive od svog rada, ali u velikom broju slučajeva, to nije praksa koja je relevantna na muzejskom nivou. Jednostavno rečeno, estetika koju muzeji izdvajaju kao relevantnu za vrijeme u kojem živimo je u velikom raskoraku sa ukusom pojedinaca i umjetničkim radovima koje nalazimo u privatnim prostorima, ističe Eškinja.
S druge strane, Mirna Sišul, riječka akademska slikarica sa dugogodišnjom karijerom, živi isključivo od svog umjetničkog rada. Osim rada u ateljeu i prodaje originalnih slika, u njenoj se ponudi mogu naći mali i veliki art printevi, kišobrani, ženske tajice, reciklirani nakit, torbe, tapete, a prepuna je i novih zanimljivih ideja. Njeni proizvodi imaju već prepoznatljiv stil, povremeno održava izložbe i u inozemstvu, a prepoznata je u cijeloj Hrvatskoj i šire. Uz to, često sudjeluje u zanimljivim projektima poput onih KD Čistoće, od radionica do oslikavanja njihovih spremnika i kamiona.
Sanja Stevanović, poznatija kao Sanja Artivista, radi u Školi za primijenjenu umjetnost u Rijeci i od toga primarno zarađuje. Uz to, bavi se i prilično traženim poslom danas – tetoviranjem u kojemu izražava svoj prepoznatljivi talent. Također, Jadranka Lacković, umjetničkog imena ojoMAGico, bavi se crtanjem na drvenim kolutima, keramici, torbama, ogrlicama, a njeni su radovi ručno oslikani i unikatni. Napominje kako se ne voli ponavljati, točnije jednom nacrtano ne ponavlja. Ova akademska slikarica upravo od toga živi, a ArtMašina i razne radionice, kao i tečajevi su samo neki od dodatnih projekata kojima se bavi. Zahvaljujući Jadranki, zgrada IVEX-a postala je bogatija za veliki mural koji je oslikala u suradnji sa Vladimirom Tomićem, a taj je mural najavio Međunarodni festival murala, grafita i street arta.
Iva Pevalek
Riječka fotografkinja vjenčanja i obiteljskih fotografija Dalibora Bijelić, živi isključivo od svog umjetničkog rada, a pred svojim je fotoobjektivom imala i poznate osobe poput Damira Urbana i supruge Milice, brojne obične i neobične parove, male bebe i djecu, kao i one u pozamašnim godinama.
Nemali broj Riječanki bavi se i izradom nakita, a među njima je i Iva Pevalek, uspješna akademska umjetnica čiji je nakit izrađen od materijala poput aluminija, nehrđajućeg čelika, kože, gume i vune. Da se ovdje ne radi samo o hobiju govori i činjenica da je Iva vlasnica brojnih nagrada, svojim samostalnim izložbama slika sudjelovala je i u međunarodnim projektima, a prihode ostvaruje od svog umjetničkog rada.
Zaključak koji se nameće je taj da riječki umjetnici mogu dobro živjeti od svoga posla, no u slučajevima kada su svestrani i nije im problem raditi nekoliko poslova ili projekata istovremeno. Ono što žive to i rade, kao i obratno. No, nije li tako i dobrom dijelu stanovništva danas? „Tko radi, ne boji se gladi“, završit ćemo ovaj članak sa starom poslovicom, no je li tako uvijek, svugdje i svima, neka pitanje ostane otvoreno.
