KNJIŽEVNICI NAŠEG KRAJA (4) Janko Polić Kamov: Tko je bio pisac što nas svakodnevno promatra na Kontu

KNJIŽEVNICI NAŠEG KRAJA (4) Janko Polić Kamov: Tko je bio pisac što nas svakodnevno promatra na Kontu

Arhiva Torpedo media

Hrvatska književnost bila bi neizmjerno siromašnija bez poznatih autora, ali i književnih likova, iz našeg kraja. U želji da ih adekvatno predstavimo osobito najmlađim generacijama i tako uvedemo književne velikane i na “mrežu svih mreža” pokrenuli smo feljton u kojem ćemo predstaviti najslavnije predstavnike naše književnosti…

Sigurno ste prošli uz hotel Continental i vidjeli neobičan kip. Neobičan je po tome što je naslonjen na ogradu i promatra prolaznike. To je spomen na Janka Polića Kamova, hrvatskog pjesnika, pripovjedača, putopisca, kritičara. Mnogo je toga on bio, a živio je samo 24 godine. Rođen je nedaleko od mjesta na kojemu mu se nalazi kip, na Sušaku, a prema njemu je nazvana i duga riječka ulica koja nas vodi do Towera. Rođen je kao trinaesto dijete u uglednoj riječkoj obitelji, a smatrao se jako buntovnim tijekom cijeloga života. Izbačen je iz srednjih škola u Rijeci, Senju i Zagrebu, živio je avanturističkim načinom života, prosvjedovao je, bunio se i bio je protiv političkih vlasti i hrvatskog društva, a svoj je život završio ni više ni manje nego u Barceloni. Napisao je mnoga djela, od poezije, novela i drame do romana i eseja. Iako se zvao Janko Polić, nadodao si je pseudonim Kamov prema Kamu iz „Noine arke“. Osim pod imenom Kam, potpisivao se i kao Moimir Trsatski i Jean u svojim tekstovima i djelima. Iako je za svoga života uglavnom nailazio na zgražanje i neodobravanje, sada se smatra jednim od najvećih hrvatskih književnika. Nagrada za najbolje književno djelo koje se dodjeljuje posljednjih šest godina, nazvana je po njemu.

Iz novele „Brada“ Janka Polića Kamova:

Zato i samo zato obrijah bradu. Čudno me osjećanje obuze. Primih se podbratka, i pričinio mi se neobično nježnim, malenim i djetinjim. Pogledam se u zrcalo, kliknem, zbunim se, isplatim brijača i poletim svojoj kući. Svi kliktahu. Majka me poljubi – kao izgubljena sina; tetki oživješe oči i besvijesno me zagrli, a mala rođaka pljesne rukama, porumeni i pobježe vičući pomamno. Osjetim odmah da sam olakšao; uspravih se; zaredah skokom po ulicama, pogledah na prolaznike, i videći posmijeh na ženskim usnama, postadoh nekud obijestan, veseo, dijete. Ja sam se bio i poljupcu majčinom prepustio, kao čedo, zagrljaju tetkinom, kao dječak, pogledima djevojaka, kao mladić. Sada ti pogledi nijesu nikako mogli biti rug: ja sam to osjećao i znao. Tako prođoh dan lunjajući ulicama i kavanama. Dapače, osjetih najedamput volju i želju poljubaca, kao da me je onaj majčin i tetkin cjelov, pa onaj zaplamsali skok male rođake prenio u dječaštvo, kad se sve vragolije praštaju i osuđuju istom blagošću, prijetećim prstom i dobrodušnošću.

Dosad objavljeno u ovom feljtonu:

Vinko Šepić: Pisac za djecu rođen na Novu godinu prije točno 150 godina

Eugen Kumičić: Jedan od najvećih hrvatskih pisaca

Drago Gervais: U njegovo ime govorila su njegova djela

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!