KOMENTAR Problem s petokrakom i ‘Jugo jogom’ nije u tome što su provokativni, nego – dosadni
Foto Screenshot YT
Nasljeđe komunističkog pokreta živo je u praktički svim segmentima javnog života grada, što i nije čudno budući da se radi o najsvježijem „povijesnom sloju“ riječke prošlosti. Osim u jednom: gospodarstvu.
Projekt Europske prijestolnice kulture tijekom idućih dvanast mjeseci obuhvatit će stotine događanja u Rijeci, uključujući koncert robota koji sviraju prave instrumente i veliku izložbu jednog od najpoznatijih umjetnika u svjetskoj povijesti, Gustava Klimta. Pa ipak, najviše se u javnosti govorilo o svega nekoliko dijelova programa, redom onih (makar simbolički) povezanih s jugoslavenskom epohom povijesti grada: od Galeba preko petokrake na Riječkom neboderu do Jugo joge.
Ispada, doista, da kratica EPK znači „europsku prijestolnicu komunizma“, jer kad bismo prebrojili riječi ispisane u medijima i na društvenim mrežama, čini se kao da u programu Rijeka2020 otprilike 80 posto otpada na „jugokomunističke provokacije“. A ostatak, uglavnom, na Kožarićev „Stog sijena“.
Ako kod ovog potonjeg umjetnička vrijednost proizlazi prvenstveno iz reakcija javnosti i pobuđivanju neočekivano snažnih emocija kod ljudi koji su se našli uvrijeđenima na vrlo osobnoj razini, smatrajući da ih je Kožarić nazvao seljačinama, što je cilj onih prethodno nabrojanih?
– Izvan dohvata i uperen k nebu, „Samoobrambeni spomenik“ otvara pitanje pozivanja (ne)željenoga gosta u tkivo grada, defanzivnosti kao vječnog pratitelja napada i začaranog kruga koji takva dinamika stvara, navodi se u opisu rada Nemanje Cvijanovića, koji se sastoji u postavljanju crvene petokrake od armiranog betona i željezne konstrukcije ispunjene s 2.800 krhotina stakla na Riječki neboder.
Dakle, vrlo je jasno – cilj je provokacija i izazivanje reakcija, želja da se Riječanima poruči: „Gledajte kako ste netolerantni, nepomireni s vlastitom prošlošću“. U tom slučaju, djeluje da je cilj postignut: pokrenuta je rasprava na društvenim mrežama, čak i u Saboru, a od zadnjih 20 vijećnčkih pitanja upućenih riječkom gradonačelniku Vojku Obersnelu otprilike 19 ih se dotiče ove teme.
Međutim, jesam li ja jedini kojem se čini glupo potrošiti deset tisuća eura da bismo isprovocirali Zlatka Hasanbegovića? Ako su reakcije cilj, super – eto ih, stavimo kvačicu na projekt i krenimo na sljedeći. Nema potrebe niti da ga realiziramo, neće se dogoditi nikakva veća katarza od ove koja je uslijedila po njegovoj najavi.
Jer, tko pogleda komentare na društvenim mrežama, vidjet će da se radi uvijek o istoj šačici ljudi: dio njih vrijeđa umjetnika i rad, drugi dio brani i Cvijanovića i ponosnu partizansku priču. Sve da ih ima i tisuće (a nema, ima ih nekoliko desetaka), što je to u usporedbi sa 150 tisuća ljudi koji žive u gradu i neposrednoj okolici?
Da Riječani imaju problem sa svojim povijesnim naslijeđem, ne bi Komunistička partija i SDP kao njen izravni sljednik već 75 godina neprekinuto obnašao vlast. Da ih žulja zvijezda, ne bi pola ulica nosilo imena po partizanskim herojima, niti bi brodogradilišta slavila njihovu ostavštinu. Nasljeđe komunističkog pokreta živo je u praktički svim segmentima javnog života grada, što i nije čudno budući da se radi o najsvježijem „povijesnom sloju“ riječke prošlosti. Osim u jednom: gospodarstvu.
Od Brodomaterijala do Riječke banke, od Jugolinije do 3. maja – nekadašnji simboli gospodarskog rasta danas ili ne postoje ili su u vrlo teškom stanju. S jugoslavenskim komunizmom smo se pomirili, no razorna snaga hrvatskog kapitalizma puno teže se liječi. A upravo kapitalizam definira teme koje su važne većini građana i koji se ne upuštaju u raspravu oko petokraka – puno su im važnija pitanja ranih mjesta i mjesta u vrtiću od mjesta na kojem će biti postavljen simbol jednog režima koji je danas „passé“ u svakom pogledu.
Umjetnost koja želi biti relevantna trebala bi pogađati neuralgične točke društva, no ovog puta umjetnici su promašili. Ostali su u plitkim vodama provokacije umjesto da urone dublje tražeći izvor aktualnog „stanja uma“ u „gradu koji teče“.
Petokraka na neboderu je kratkotrajna atrakcija, a od EPK ipak očekujemo dugotrajne efekte. Srećom, imamo na izbor stotine i stotine programa koji ipak nisu – dosadni.
