KOMENTAR Vojko Obersnel ne djeluje kao da mu je ovaj gradonačelnički mandat – posljednji
U proteklih dvadeset godina riječki SDP nije uspio isprofilirati niti jednu drugu prepoznatljivu ličnost, ako ne računamo Željka Jovanovića koji je svoju karijeru ipak gradio na nacionalnoj razini.
Vojko Obersnel ne djeluje kao netko tko se sprema za godinu dana napustiti mjesto gradonačelnika Rijeke i povući se u političku mirovinu. Umjesto da smanjuje svoje aktivnosti, on kao da je tek ubacio u višu brzinu, plijeneći pažnju svojim potezima, bilo da se radi o duhovitoj i vrlo uspjeloj imitiaciji Jovanke Broz na Riječkom karnevalu ili svađi s krajnjom desnicom oko petokraka na Riječkom neboderu i na Korzu.
U trenutku kada bi njegova kampanja za prelazak u ured gradonačelnika trebala biti u punom jeku, kada bi trebao „dosađivati“ svojom pojavom građanima, većina stanovnika Rijeke vjerojatno niti ne zna kako izgleda aktualni Obersnelov zamjenik Marko Filipović. Prije gotovo dvije godine, Filipović je preuzeo mjesto predsjednika riječkog SDP-a i time se postavio u poziciju legitimnog kandidata za čelnu funkciju u gradu. Kao kandidatu najjače stranke, uz podršku niza „manjih“ lista na uobičajenoj „kobasica-koaliciji“, šanse da postane tek treći gradonačelnik Rijeke od njene samostalnosti poprilično su mu velike. Preduvjet je, naravno, da je ta pozicija – slobodna.
Idealni trenutak za primopredaju vlasti između Obersnela i Filipovića bili su izbori za Europski parlament. U tom trenutku, „Obi riječki“ mogao se pojaviti na SDP-ovoj listi i osigurati si „briselsku“ poziciju i dobar zalog za ugodnije umirovljeničke godine, a Filipoviću prepustiti „svjetla reflektora“ u najznačajnijoj godini za grad – onoj u kojem nosi titulu europske prijestolnice kulture.
Naravno, bila bi to ozbiljna „žrtva“ jer bi Obersnel propustio priliku osobno doživjeti „krunu“ svoje karijere na čelu grada, no iz perspektive stranke, omogućila bi puno lakšu tranziciju i dopustila vremena javnosti da upozna „svog budućeg gradonačelnika“. No, kad se već odlučio „izgurati“ do kraja svoj šesti gradonačelnički mandat, ipak je mogao ostaviti dovoljno prostora i svome zamjeniku ili nasljedniku da se profilira u vidljivim protokolarnim situacijama, ali i da „izbrusi zube“ u nekim ozbiljnijim „ideološkim borbama“.
Niti to se nije dogodilo, Obersnel je nastavio postojati kao „politička crna rupa“ koja „upija“ svu svjetlost i materiju, radilo se o karnevalu, političkim prepucavanjima ili komunalnim projektima. Ne može se poreći, to mu i leži – britkog jezika, oštrog uma i profiliranih stavova koje zna izreći i obraniti, Obersnel spada među zanimljivije „persone“ na hrvatskoj političkoj sceni. Međutim, tolika personalizacija javnih politika ima i lošu stranu: u proteklih dvadeset godina riječki SDP nije uspio isprofilirati niti jednu drugu prepoznatljivu ličnost, ako ne računamo Željka Jovanovića koji je svoju karijeru ipak gradio na nacionalnoj razini.
A to njegovog nasljednika stavlja u prilično tešku poziciju. Prije svega, javnost bolje poznaje oporbenjake poput Ivone Milinović ili Hrvoja Burića, pa čak i pročelnike poput Ivana Šarara – koji je i sam istaknuo svojevrsne ambicije – od Filipovića. Uspon iz anonimnosti ne bi nužno bio loša stvar, jer često su najpopularniji političari ujedno i najomraženiji, međutim, ovdje je situacija kompliciranija: Filipović se neće moći osloniti na uspjehe svog prethodnika (a bilo ih je, od „malog“ građanskog odgoja preko kapitalnih projekata do EPK) jer su toliko isprepleteni sa samim Obersnelom, ali će kao dio „riječkog establišmenta“ morati braniti promašaje poput autobusnog kolodvora ili afere sa zemljištem na Preluku. Zvuči paradoksalno, ali politika nije racionalna disciplina.
Teško da toga nisu svjesni u SDP-u, zbog čega se i u toj stranci mogu čuti planovi da Obersnel povede još jednu izbornu kampanju pa odstupi na polovici mandata kako bi Filipoviću pružio vremena za „uhodavanje“. Jednako je teško vjerovati da o svemu tome nije razmišljao i sam Obersnel, koji u posljednje vrijeme sve češće spominje mogućnost nove kandidature (najrecentnije prije nekoliko dana u razgovoru za Večernji). Doduše, samo u šali, u stilu „kandidirat ću se ako me oporba razljuti“. Ali, javnost je u proteklih dvadeset godina imala priliku dobro upoznati karakter Vojka Obersnela, stoga znaju koliko ga je lako – naljutiti…
