Kritika otvorenja EPK iz lijevog i liberalnog ugla: Kada maknemo petokraku i provokaciju, što ostaje?

Davor Žic 4 years ago Novosti

Postoje ljudi koji vole rock i alternativu, koji cijene industrijsku arhitekturu i poštuju univerzalne ljudske vrijednosti te pravo na slobodno (vjersko, političko, seksualno, pa i rodno) opredjeljenje, a opet ne smatraju da je Opera industriale i sav program otvorenja Europske prijestolnice kulture zaslužio pozitivnu ocjenu. Ovo su njihovi stavovi…

Rijeka – Puno se „tinte prolilo“ (zapravo nije, jer su rasprave uglavnom vođene na netu, ali glupo zvuči napisati da se puno elektrona izvrtilo) u raspravi oko otvorenja Europske prijestolnice kulture i programa RIjeka 2020 proteklih dana. Međutim, gotovo sva rasprava bila je ideološki obojena – fokus je bila crvena petokraka, pa su se s jedne strane te barijere postavili oni koji (ublaženo rečeno) osuđuju veličanje simbola jednog totalitarističkog režima i imaju problema i s prihvaćanjem različitosti (voditelj odjeven kao žena) i s avangardnim pristupom umjetnosti. S druge strane, odgovor je također stigao iz ideološkog ključa, jer govorilo se o toleranciji, razumijevanju i povezivanju, a istovremeno one koji nisu prihvatili priču serviranu na otvorenju (implicitno ili eksplicitno) nazvalo dijapazonom izraza koji je varirao od seljačina preko homofoba do fašista.

Ali u tom ideološkom boju naprosto je nestao prostor za jednu drugačiju kritiku, onu usmjerenu s iste, lijeve ideološke pozcije i iste, urbane, kulturne razine. Dakle, postoje ljudi koji vole rock i alternativu, koji cijene industrijsku arhitekturu i poštuju univerzalne ljudske vrijednosti te pravo na slobodno (vjersko, političko, seksualno, pa i rodno) opredjeljenje, a opet ne smatraju da je Opera industriale i sav program otvorenja Europske prijestolnice kulture zaslužio pozitivnu ocjenu.

Među njima se može vidjeti zajednički stav, sažet u par riječi: odlična je stvar da je Rijeka dobila titulu Europske prijestolnice kulture, izvrsno je da će godinu dana grad biti pun događanja i ljudi, no postoje ozbiljne zamjerke na način provedbe projekta; od umjetničkih do provedbenih. Iz te perspektive valja istaknuti ocjenu Valerija Jurešića, bivšeg županijskog pročelnika za kulturu.

– Krenula je Rijeka, Riječani izašli na kišu, glasan ritam zgrabio riječku luku. Oduševljen sam otvaranjem. Bio sam potresen, ganut, suznih očiju u tom finalu. Znam da mnogima atonalnost i Indoš nisu najmiliji, meni jesu. Otvaranje je, u stvari, jedina prilika da nametneš rubnu poetiku kao mainstream. Svaka čast za taj potez. Jedna je to od najljepših stvari koje sam doživio u svom rodnom gradu, napisao je Jurešić u objavi koja je u integralnom obliku objavljena na njegovom profilu na Facebooku.

Istaknuo je kako je voditelj Edi Ćelić zaslužio pohvalu za svoj nastup, no kako je postavljen na pozornicu samo kako bi provocirao.

– Tako su to i gledatelji doživjeli, kao „pljusku“ nazadnoj Hrvatskoj. Kao dokaz „različitosti“ Luke različitosti. Stvarno? A, što da je glumac govorio kao Albanac ili Rom, ili da je glumio osobu u kolicima ili autističnog mladića? Bi li to još uvijek bila smiješna provokacija? Meni se ovo učinilo kao uvreda seksualnoj manjini. Da ćemo nastojati biti samo Luka razlike, a ne različitosti, pokazuje sve što se govorilo na otvaranju. Naime, umjesto da Europska prijestolnica kulture donese razvoj zasnovan na aktiviranju, poticanju i nadgradnji kreativnih potencijala grada i iskušavanja novih modela suradnje i participativnog upravljanja, decentralizaciju i razvlašćivanja političkih komesara, događa se upravo suprotno. Govori se jedno, a radi drugo, naveo je Jurešić.

Podsjetio je na prijavnu knjigu u kojoj je „sve je prožeto lokalnim umjetničkim i kulturnim potencijalima, inkluzivnim pristupom, radom s građanima te otvorenim, transparentnim i participativnim pristupom“ koji se u stvarnosti pretvorio u nešto sasvim drugo.

– Direktorica [Emina Višnić] na međunarodnoj konferenciji o participativnom upravljanju u kulturi kaže da riječki EPK ne koristiti participativno upravljanje jer nema tu mjesta toj pomodnoj praksi, a i nema tih građana koji samo čekaju da se uključe. Nitko nije reagirao. To se naravno, događa nakon što su već posve isključena lokalna umjetnička scena, brojni entuzijasti i volonteri, pa čak i kulturne ustanove i partneri koji su stvarali program s kojim je dobivena titula EPK. Nastavilo se vrijeme navodnika. Vikalo se „bottom-up“, radilo autokratski, vikalo se „otvoreno“ skrivalo se sve, pisalo se „svi će sudjelovati“, a u stvari tek nakon duljeg vremena počela je podjela mrvica lokalnim društvima, pojedincima i ustanovama, nakon što je kolač uglavnom podijeljen. Govorilo se bit ćemo „različiti“, ali više transparentnosti vidim u radu hrvatskih ministarstava i gradskih uprava nego što je pokazano u ove tri godine izvedbe riječkog EPK. Umjesto koraka naprijed, napravljen je korak natrag u smislu otvaranja kulture suradnji i sudjelovanju, napisao je Jurešić.

Dodao je kako se politika svela na nadigravanje oko par simbola te da je EPK pirova pobjeda „jer možemo istaknuti zvijezdu i dostignuća socijalizma da bi se iziritiralo onu drugu Hrvatsku“.

– Pritom, hvalimo se kozmopolitizmom drugog grada, nadnacionalne države kojoj je pripadao. Danas, Rijeka je poniženi talac Hrvatske. Više koriste poruke s ovog otvaranja Zagrepčanima u borbi s bandićizmom, nego što će pokrenuti Rijeku. Gledali smo otvaranje posvećeno radnicima u trlišu, ali se slabo vidjelo jer su pogled zastirale mega jahte. Koliko još Riječana radi u trlišu? U HNK je izvedba Mrleta i Ivanke nazvana rockom? Volim to što rade, ali to nije rock, kao što ni Rijeka nije više grad rocka, jer klinci slušaju trap cajke, a ni različitosti, jer jednostavno nismo raznoliki nego homogena masa. Najveća atrakcija na Korzu bila je ona šetnja kroz povijest Rijeke. Površna i pisana samo na hrvatskom jeziku. Nama, kome drugom? Da bismo sebe uvjeravali da smo iznimni, najveći, prvi, najbolji, drugačiji… Povijesne fakte na Korzu i otvaranju u luci slagali su riječki provincijski mitomani skloni nekritičkom veličanju Rijeke, zaključio je Jurešić.

S njim se složila i poznata riječka kulturna novinarka Svjetlana Hribar, dobar poznavatelj lokalne kulturne baštine, njene povijesti i dometa.

– Kad je krenula radost zbog osvajanja titule, mislila sam da ćemo svi koji se (na ovaj ili naj način) bavimo kulturom biti uključeni u segmente EPK. Vrlo brzo sam shvatila da se s profesionalcima iz Rijeke – ne računa, a da se od mladih Riječana očekuje da – volontiraju. I ja se sjećam susreta u Art kinu koji je srušio svaku iluziju da će bilo tko „misleći“ biti uključen u EPK. Shvatila sam da je kolač podijeljen i da „ima tko će misliti“, da bi bilo tko s iskustvom samo smetao, pa se traže mladi ljudi koji će biti poslušni, neće postavljati pitanja i spremni su volontirati. Veliki sam fan Dalibora Matanića, ne poznajem ga osobno, ali ne propuštam to što radi i s nestrpljenjem sam čekala otvorenje riječke EPK godine. Kao što sam bila jako sretna što je u kazališni segment otvorenja uključen Zoran Juranić, skladatelj buduće suvremene riječke opere, bazirane na Kamovu. Željela sam uživo čuti prolog praizveden na koncertu, ali se tjedan dana nitko iz EPK PRESS službe nije odazvao na dva maila koja sam uputila. Toliko o profesionalcima i volonterima u 21. stoljeću! Na kraju mogu još pridodati da cijenim onaj „iskorak“ Putokaza koji kažu „NEMA NAS“, pogotovo ako prethodno nisu pitali za dozvolu, već su organizatore iznenadili na koncertu. A to što ih nema u programima EPK je sramotno! Također pitam se gdje su neki drugi koji su trebali biti dio spektakla u Luci ili imati svoje koncerte – recimo Hal, Urban, pa jazzeri? Osobno sam bila prilično razočarana kad je program konačno objavljen, i ne vjerujem da će takav privući te milijune turista u potrazi za kulturom. Uostalom, možda su u pravu oni koji govore da će građani biti sretni s bilo čim što im bude ponuđeno, ali onaj ushit, onu sreću koju smo vidjeli na licima Riječana na otvorenju 1. veljače – teško da ćemo ponovo sresti. Zato ponavljam: Vrlo je moguće da smo najbolje od EPK već vidjeli, kazala je Hribar.

I iz konzervativne perspektive postoje kritičari koji imaju određeno znanje i težinu, a ne „pale“ se na petokrake. Među njima je Romano Bolković, koji je sažeto, u stihu, komentirao otvorenje programa EPK:

Rijeka je u subotu postala prvostolnica kulture Evrope.

Prijestolnica Zeitgeista.

Katedra Seina & Zeita.

Alegorija ukusa.

Arbitra elegancije.

Lipov kurac na batini,

lungomare na Slatini.

Provincijo, provincijo, groteskna li si.

Podržao ga je i riječki operni prvak, nekadašnji ravnatelj Festivala Opatija Bojan Šober.

– Mislim da možeš razumijeti nas, kulturne djelatnike (pazi, ne napisah djelatnike u kulturi ovog gradića) s koliko boli i patnje pratimo što se u Rijeci događa. Već dvije godine znamo što se sprema, u subotu smo svjedočili vrhuncu njihove zabave i ponižavanja mojih sugrađana. Piše moj dragi frend Rajko Kačić da je car gol. I… opet ništa. NIŠTA. Ljudi, vjerujte mi na riječ, Rijeka zaslužuje ovu titulu ali ovu sramotu koju su nam priredili „djelatnici u kulturi“ sigurno NE, zaključio je Šober.

Osim umjetničke vrijednosti i načina provedbe projekta, kritika projekta EPK može se dati zbog utjecaja na lokalno gospodarstvo. Pitanje je koliko će koristi imati lokalni poduzetnici i predstavnici kulturne industrije od tridesetak milijuna eura koji će se utrošiti u cjelogodišnji program. Od oko osam i pol milijuna kuna utrošenih na otvorenje, pripalo im je vrlo malo. U Rijeci postoje kvalitetni tehničari zvuka i slike, no nisu dobili priliku odraditi posao vrijedan stotine tisuća eura. Da je s tehničke strane sve bilo savršeno, vjerojatno se nitko ne bi bunio, no upravo su tehnički problemi zasmetali gledatelje.

Jer, na koncu, sve se svodi na – novac. Primijetila je to i novinarka Tihana Tomičić, koja je na objašnjenje zbog čega Damir Urban nije bio pozvan da sudjeluje u svečanosti otvorenja dala komentar: „Preuzak je to interesni krug. Deset ljudi vrti lovu, već 11. bi im bio previše“.