[FOTO/VIDEO] Aleksandar Stanković - "Knjiga "Depra" je nastala jer su i meni pomogla iskustva ljudi koji se bore s depresijom."

U Kući javne namjene u Mošćeničkoj Dragi razgovarali smo s autorom knjige Depra. Aleksandar stanković se već 14 godina bori s depresijom a promocije knjige su postale prava misija za njega.

Mošćenička Draga - Na promociji knjige "Depra" našeg poznatog voditelja emisije "Nedjeljom u 2" na HRT-u, Aleksandra Stankovića razgovarali smo s autorom o problemu koji je izložio kroz svoju knjigu. Naime, Aco Stanković se već 14 godina bori s depresijom a danas može reći da ju je ukrotio zahvaljujući liječnicima i terapiji. Njegova knjiga "Depra" je doživjela veliki uspjeh te je prodana u 13 ooo primjeraka a on na svojim predavljanjima otvoreno progovara o iskustvima te nastoji maknuti stigmu s ove opake bolesti i pomoći ljudima u savladavanju bolesti koja je izgleda sve rasprostranjenija, kako kod nas tako i globalno. Što nam je Aleksandar Stanković otkrio u razgovoru nakon promocije pročitajte, a ako nemate vremena pogledajte u video prilogu.

Moram priznati da smo svi bili pomalo iznenađeni kada smo čuli da bolujete od depresije. Gledajući vas na malim ekranima ostavljate dojam samouvjerenog čovjeka koji vlada situacijom. Što vas je potaknulo na pisanje knjige?

Pa eto, knjigu koja se zove "Depra" i koju sam promovirao ovdje u Mošćeničkoj Dragi, odlučio sam izdati prvenstveno zbog toga jer 14 godina se već borim s depresijom i shvatio sam da iskustva drugih ljudi koji se bore s depresijom su meni pomagala kad mi je bilo najteže i onda sam rekao ok, možda ne bi bilo loše da ja svoje 14-godišnje iskustvo pretočim u jednu knjigu koja će možda značiti nešto ljudima koji se susreću s tom bolešću, a s druge strane koja će možda nešto značiti ljudima koji ne znaju ništa o toj bolesti ali imaju negdje u blizini osobe koje možda boluju od depresije i dosta je važno da ih savjetuju, da potraže stručnu pomoć odnosno pomoć liječnika. Te dvije stvari su mi bile prvenstveno na umu. U mom životu se nije puno toga promijenilo izdavanjem knjige, osim što puno više informacija od ljudi koji se nose s tom bolešću imam i nakon što je knjiga izašla kao da sam neku slavinu otvorio, da ljudi prvenstveno meni, dakle kad su u susretu sa mnom putem društvenih mreža ili što već, prepričavaju svoje sudbine i otprilike govore da i oni imaju sličnih problema koje i ja iznosim u ovoj knjizi. Na neki način sam ih potaknuo da razgovaraju o mentalnim bolestima. U našem društvu je dosta teško govoriti o toj temi jer ona nosi stigmu. Ljudi koji imaju sličnih problema smatraju se krivima zbog toga jer im se to događa. Naravno da nisu krivi, naravno da se radi o bolesti na koju ti nisi mogao nikako utjecati, nego te je zaskočila kao i svaka druga bolesti. Važno je da znaš ako već boluješ od anksioznosti ili depresije da tome ima lijeka i da treba potražiti stručnu pomoć.

I kako se danas nosite s tom bolešću nakon toliko vremena?

Ja 14 godina bolujem o depresije. Usponi i padovi u mojem slučaju slijede putanju sinusoide. Na terapiji sam, pijem tablete i idem na psihoterapiju u zadnjih godinu dana. Puno mi je bolje nego što mi je bilo u početku. U početku mi je bilo baš jako loše i prva tri ili četiri mjeseca kad me bolest uhvatila nisam bio siguran hoću li se moći dalje nastaviti i baviti ovim poslom. Danas nemam nikakve sumnje u to, dakle već 14 godina ga normalno radim i nikada ni jedna emisija mi nije bila dovedena u pitanje, ali u početku kad se bolest pojavila mislio sam da ću morati naći neki manje stresan posao ili posao koji nije izložen pažnji javnosti.

Da, baš sam vas to htio pitati, mislim niste izostali niti jedne nedjelje. Kako se pripremate za vaše emisije a kako ste se pripremali kad ste postajali svjesni problema?

Kad mi je bilo najgore, jako teško mi je išla priprema i jednu emisiju skoro nisam odvozio. Tu sam bio zbilja na rubu da je otkažem. Pola sata prije emisije sam rekao da je neću moći raditi i onda me moja producentica nagovorila, koja je znala za moju bolest. Nagovorila me da samo čitam pitanja koja sam već imao pripremljena i da pokušam na taj način odvoziti emisiju. Tako sam i napravio i to je prošlo. Nisam postavljao više manje nikakva potpitanja i mislim da gost nije primijetio. Ne znam, nikada mi nije rekao da je vidio da nešto ne valja sa mnom. Nitko nije primijetio tako da to je nekako prošlo.

Bilo je još dvije, tri emisije u tom dobu kada sam bio jako loše, koje sam mislio da će biti jako teško odraditi. Možda je i bilo. Kasnije nikad nije bilo tako teško i sad mi je dobro.

Je li vam se čini da ste maknuli stigmu s te bolesti, bar tu u Hrvatskoj?

Ja radim na tome. Naravno da male korake vidim. Da naravno čim se razgovara o toj temi, čim ljude na neki način educiraš, da to ostavlja nekog traga i meni je drago da je to tako i da ljudi pomalo, pomalo uviđaju da ne treba osuđivati druge ljude koji su bolesni nego da im treba pomoći.

Da, nedavno sam čuo jednu misao od nekog psihijatra da je malo tko od nas zdrav u stvari.

Pa da, da ima tu nešto.

I gledao sam isto jedan film američki Pill Nation, Drugs INC., je li to i danas pošast kod nas kao i u Americi da smo svi pomalo, ....bolujemo?

Da, da, da, vjerojatno je i tu sad upadamo u zamku da mislimo da se radi o nekoj pomodnoj bolesti. Nije, bolest depresije i anksioznosti je uvijek bila prisutna tu među nama. Jest možda potaknuta načinom života koji je danas drukčiji nego što je bio prije. Međutim, prije se uopće nije ni govorilo o tome, nit se znalo o tome, nit se znalo to dijagnosticirati. Tako da ljudi koji su se osjećali loše su često to alkoholom liječili i postajali pijanci umjesto depresivaca ili pijanci i depresivci, ali danas ipak ljudima možeš pomoći i nije potrebno da se na taj način prilazi bolest.

Jesmo li slični ko i Amerikanci? Pa kod njih, ako dobro pamtimo, još kroz Woody Allena i njegove filmove, znamo da je još 70-ih psihoterapija bila, odnosno psihoanaliza bila strahovito popularna u New York-u i u SAD-u.
Očigledno ljudi imaju potrebu. Danas žive u pomalo otuđenom svijetu gdje nemaju prijatelje, gdje se nemaju kome pojadati, gdje nemaju kome reći da im je loše, pa im onda psihoterapeut dođe kao neka osoba kojoj će reći neke svoje najdublje, najskrivenije tajne.

I jedan vaš savjet ljudima koji možda osjećaju, a nisu spremni se obratiti s depresijom?

Pa ništa. Dakle, savjet ljudima koji osjećaju da imaju neki psihički problema da obavezno potraže stručnu pomoć, da odu kod liječnika obiteljske medicine, koji će ih dalje uputiti psihologu ili psihijatru. Ako neće biti zadovoljni sa psihologom ili psihijatrom kojeg su dobili, neka ga promijene i uspjeh najvjerojatnije u terapiji neće izostati. Ja u to čvrsto vjerujem i kaže nekakva praksa da je u 80% slučajeva ljudi koji se obrate za stručnu pomoć, tu pomoć i nađu.