BURNJACI I - Crtica o buri

Od lokalnih vrsta stabala najviše su na buru otporni crni grab (Ostrya carpinifolia) i mukinja ili mukovnica (Sorbus aria), dok među grmovima i polugrmovima burnjake obično naznačuju merala ili kozja jabučica (Amelanchier ovalis), mušmulica ili dunjarica (Cotoneaster sp. div.), pojedine endemične vrste žutilovki (Genista sp. div.) i druge vrste.

U narodu su predjeli u krajobrazu gdje bura puše učestalo i snažno nazivaju burnjaci. Na planinama u zaleđu Rijeke takav je izraziti Burnjak na padinama ispod Hahlića na Obruču. Podno Malog Platka, predio kod Mrtvačke glave također je poznat po snažnoj buri, oko čije su poslovične negostoljubivosti planinari uvijek pleli niz priča. Danas se uz Mrtvačku glavu malo tko uspinje, a gotovo nikad kad puše jaka bura, jer svi obično koriste udobniji način - automobil i asfaltiranu cestu do Platka. Uz Mrtvačku glavu prolazi i stara makadamska cesta koja povezuje Kamenjak i Platak. Prema pričanju starijih ljudi koji su se njome koristili, cesta je bila projektirana na način da čitava trasa prolazi mjestima izloženim buri pa se niti za najsnježnijih zima na njoj ne stvaraju snježni zapusi zbog čega je redovito bila prohodna, (kad bura nije prejako puhala), za (ondašnja) vozila.

Burnjak pod Obručem u grobničkim planinama obrastao otpornom travom uskolisnom šašikom (foto: Marko Randić)

Druga značajka ovih predjela – burnjaka, je oskudna i na snagu vjetra otporna travnata vegetacija, često satkana od šarolikog, endemičnog, lokalnim prilikama prilagođenog kraškog bilja. Ukoliko na tim travnjacima i izrastu poneka stabla ona su često kržljava i nagnuta u smjeru puhanja bure. Prema kutu nagnutosti debala drvenastih vrsta i usmjerenosti njihovih grana može se procjenjivati snaga i smjer puhanja bure. Od lokalnih vrsta stabala najviše su na buru otporni crni grab (Ostrya carpinifolia) i mukinja ili mukovnica (Sorbus aria), dok među grmovima i polugrmovima burnjake obično naznačuju merala ili kozja jabučica (Amelanchier ovalis), mušmulica ili dunjarica (Cotoneaster sp. div.), pojedine endemične vrste žutilovki (Genista sp. div.) i druge vrste.

Endemični kvarnersko-liburnijski polugrm – cjelolatična žutilovka (Genista holopetala) nastanjuje buri izložena staništia (foto: Marko Randić)

Krajem ljeta, na istim tim „burnim“ staništima podno Malog Platka, ali i drugdje na primorskim padinama izloženim buri, nailazimo na procvjetale žilave polugrmiće - bijeli vrisak (Satureja montana) i ljubičasti ili modri vrisak (S. subspicata). Njih osobito cijene pčelari, jer, ukoliko su vremenski uvjeti povoljni, a to često ovisi i o buri, njihov bogati cvat može pružiti odličnu pčelinju pašu u vrijeme kad je drugih cvatućih biljaka malo. U pravilu svaka se od ove dvije vrste vrisaka na visinskom profilu u zaleđu Rijeke nalazi u svom tipu staništa. Oni se u prvom redu razlikuju prema zaštićenosti ili izloženosti buri. To je izvrsno opisao naš poznati botaničar prof. dr. Ivo Horvat u knjizi Vegetacija planina zapadne Hrvatske sljedećim riječima: „U višim područjima Krša, ali i na obroncima izloženim jakoj buri u nižim dijelovima, ustupa bijeli vrisak (S. montana) mjesto modrom vrisku (S. subspicata). Često se obje vrste dodiruju i izmjenjuju u vezi s najmanjim promjenama reljefa. Prema jakosti vjetra mijenja se na najužem prostoru slika: bijeli vrisak sklanja se u zaštićene, toplije udubine, a plavi naseljava izložene grebene i glavice. S visinom preteže najzad potpuno u vegetacijskoj slici plavi vrisak, a bijeli se nalazi samo u najtoplijim i najzaštićenijim položajima.“

Tekst: Marko Randić