Cvjetovi u jesen

Ljetne suše usporavaju ili zaustavljaju rast vegetacije. U ovo doba godine nakon obilnijih kiša mnoge biljne vrste živnu i procvatu, neke čak i po prvi puta.

Za sredozemne i polusredozemne (submediteranske) krajeve značajno ljetno razdoblje suše često uspori ili zaustavi razvitak vegetacije. Pojedine vrste, nakon ljetne suše, kad je većina bilja sparušena, već nakon obilnijih kiša ponovo živnu i procvatu. Neke u tom razdoblju godine procvatu i po prvi puta. Ovu pojavu, uz nekolicinu važnijih biljnih primjera, lijepo opisuje naš poznati botaničar prof. dr. Ivo Horvat u knjizi „Vegetacija planina zapadne Hrvatske“ (Horvat, 1962: 27): „Kako je ljetna suša udarila snažan biljeg submediteranskoj vegetaciji vidi se po brojnim vrstama, koje cvatu tek nakon prvih jesenskih kiša. Mnoge su od tih vrsta važne i u biljnom pokrovu, te izražavaju vegetacijski ritam submediteranskog područja. Od šumskih biljaka pripada ovamo npr. trava jesenska šašika (Sesleria autumnalis), a od biljaka kamenjare primorski vrisak (Satureja mnotana), planinski vrisak (S. subspicata), ljekoviti izop (Hyssopus officinalis), trava vlaska (Andropogon ischaemum)* i dr. Ljetna suša ima veliki udio i u poljoprivredi, koja u sušnim godinama može pretrpjeti goleme gubitke…“

Pojedine biljne zajednice, primjerice neki tipovi submediteranskih suhih travnjaka najlakše se na terenu raspoznaju upravo pod kraj ljeta i u jesenskim mjesecima kad procvatu njihove svojstvene vrste (sl. 1). Najznačajnija je takva zajednica u Hrvatskom primorju i na nekim kvarnerskim otocima rašireni suhi submediteranski travnjak vlaske i kasne krutovlatke. Karakteristične vrste po kojima se ova zajednica raspoznaje jesu brdski luk (Allium lusitanicum), kao i trave vlaska (Dichanthium ischaemum) i kasna krutovlatka (Cleistogenes serotina). Ove vrste procvatu upravo krajem ljeta i cvatnja se produžuje do kasno u jesen.

Bujna cvatnja primorskog i planinskog vriska na suhom submediteranskom travnjaku uz rub Grobničkog polja. Ove vrijedne medonosne vrste procvatu nakon prvih jačih kiša na izmaku ljetnih mjeseci, a cvatnja traje dugo u jesen / foto: Marko Randić

Od vrsta koje u ovom tipu travnjaka također cvatu u jesen, njima se u to doba godine pridružuju još i Tommasinijevo devesilje (Seseli montanum subsp. tommasinii), sivkasti pelin (Artemisia alba), žuta crnica (Odontites lutea), kasni čistac (Betonica serotina), primorski vrisak i druge. U Hrvatskom primorju svojstvena je i zajednica kamenjarskih pašnjaka u kojoj najvažniju ulogu ima također kasno cvatuća trava vlaska (sl. 2) ali i primorski vrisak. To je kamenjara primorskog vriska i vlaske. Ukoliko zbog požara ili nekog drugog uzroka u takvoj vegetaciji dođe do snažnog otplavljivanja tla erozijom, na svježe nastaloj kamenitoj podlozi naseljavaju se gotovo čiste i guste sastojine primorskog vriska. Značajna miomirisna biljka, prepuna eteričnih ulja – ljekoviti izop, za koju se također navodi kasna cvatnja, čini se da pokazuje sklonost udruživanja u zajednicama kamenjara gdje prevladava trava vlaska.

Obična vlaska najznačajnija je vrsta kasno cvatućih trava u suhim primorskim travnjacima i kamenitim pašnjacima / foto: Marko Randić

Zanimljivo je spomenuti da osim brdskog luka, u suhim submediteranskim travnjacima i na kamenitim pašnjacima u ovo jesensko doba godine procvate još nekolicina osebujnih biljaka s lukovicama i gomoljima kao što su mrazovci (Colchicum), jesenski procjepak (Scilla autumnalis), lužarke (Sternbergia) te još neke vrste lukova (Allium) i drugo. Ove biljke ubrajamo u skupinu geofita – vrsta koje nepovoljni dio godine provedu „mirujući“ u stanju podzemnih organa – lukovica, gomolja, podanaka. Sve one, a posebno „jesenski“ geofiti kojima nadzemni organi ljeti u pravilu odumru, a podzemni ljetnu sušu prežive mirujući u tlu, pokazuju posebne prilagodbe. Među takvim prilagodbama izdvajamo i svojstvo da se cvjetovi kod pojedinih vrsta razvijaju istodobno s listovima ili im se, kod nekih drugih vrsta najprije razviju samo cvjetovi, a kad oni ocvatu, listovi im se naknadno razviju.

U mrazovaca i jesenskog procjepka najprije se (zasebno) razviju cvjetovi, a kasnije listovi. Lukovima i žutoj lužarki (Sternbergia lutea)(sl. 3) cvjetovi se (u pravilu) razvijaju istovremeno s listovima. Nasuprot tome, rijetkoj i u našim krajevima nedovoljno poznatoj dugocvjetnoj lužarki (Sternbergia colchiciflora) cvjetovi i listovi se razvijaju u odijeljenim odsječcima godine, cvjetovi u jesen, a kasnije se razviju i listovi. Budući da botaničari svoja terenska istraživanja u pravilu najčešće provode tijekom proljetne i ljetne vegetacijske sezone ne začuđuje da su mnoge jesenske vrste ostale nezapažene ili botanički nedovoljno poznate. Među lukovima koji cvatu u jesen vrijedno je spomenuti usko endemičan močvarni luk koji je razmjerno nedavno opisan kao nova vrsta hrvatske i svjetske flore. Uspijeva na slanim zamočvarenim travnjacima u Dalmaciji. Ovakve prilagodbe biljaka kasnoj cvatnji u godini te različitim vremenima listanja i cvjetanja vjerojatno sežu duboko u prošlost sredozemnih i susjednih krajeva Zemlje, a mogu biti povezane i sa svojstvenim načinima oprašivanja.

U cvijetu žute lužarke šest je prašnika za razliku od šafrana gdje su samo tri / foto: Marko Randić

Kad smo već spomenuli nekolicinu jesenskih „lukovičastih“ i „gomoljastih“ biljaka naših krajeva nije na odmet upozoriti da se ljudi nerijetko zabune oko njihove botaničke pripadnosti. Tako se primjerice često čuje da za žutu lužarku mnogi kažu da se radi o šafranu i nerijetko se pitaju kako to da cvate u jesen, jer šafrani, premda i ovdje ima jesenskih iznimaka, cvatu većinom rano u proljeće? Treba znati da su lužarke, za razliku od šafrana (Crocus)(sl. 4) malobrojni rod pretežno sredozemnih vrsta lukovičastog bilja kojima je ime roda dodijeljeno u počast poznatom botaničaru Kasparu von Sternbergu**. Žuta je lužarka najpoznatija jer se zbog lijepih i krupnih cvjetova mnogo koristi u hortikulturi. Ovaj je primjer zanimljiv jer u našim krajevima (tj. u primorskim krajevima Primorsko-goranske županije) žuta lužarka vjerojatno nije autohtona ali se ponekad dogodi da pobjegne iz uzgoja, pa se može tu i tamo pronaći i u „slobodnoj“ prirodi. Stoga pretpostavljamo da je nekolicina takvih slučajeva zabilježena i za pojedine točke uvrštene u hrvatsku botaničku bazu (FCD Flora Croatica Database https://hirc.botanic.hr/fcd/beta/map/search/27324?criteria=Latinsko%20ime%20vrste:Sternbergia%20lutea%20(L.)%20Ker%20Gawl.%20ex%20Spreng).

U cvijetu šafrana samo su tri prašnika što je svojstveno porodici perunika. Na fotografiji je jedna od endemičnih proljetnih vrsta s Velebita / foto: Marko Randić

Lužarke botaničari uvrštavaju u porodicu sunovrata ili sunovratki (Amaryllidaceae), a šafrane u porodicu perunika ili perunikovki (Iridaceae). Glavna razlika po kojoj bilje ovih porodica možemo razlikovati i botanički razvrstati je broj prašnika – kod sunovratki trebalo bi ih biti šest, a kod perunikovki tri (vidi foto). Ovakva zamjena lužarke za šafran možda i ne bi bila tako važna, ali još se češće čuje da, kad opaze cvjetove mrazovaca (sl. 5), ljudi također smatraju da se radi o šafranima. Zbog velike otrovnosti mrazovaca, ovdje zamjena može prouzročiti ozbiljnije i vrlo neželjene posljedice, pa ćemo o ovoj temi nastojati još ponešto dodati u sljedećim nastavcima o primorskom bilju.

Cvjetove mrazovca mnogi zamjenjuju za šafrane, a ta bi zamjena mogla biti kobna / foto: Marko Randić

*sadašnji naziv ove trave je Dichanthium ischaemum
* *Kaspar Graf von Sternberg (1761. – 1838), češki (austrijski) prirodoslovac, mnogo se bavio fosilnim biljem, smatra se „ocem paleobotanike“.

Autor: Marko Randić