[DIJALEKTALNA POEZIJA] Nenad Smajla: Kazarmeta

Čitavu pjesmu pročitajte u nastavku.

Pasjak – U našu je redakciju pristiglo pismo Nenada Smajle u kojemu je napisana pjesmica na dijalektu sela Pasjak, a koja govori o igranju nogometa na mjestu stare talijanske vojarne između Pasjaka i Šapjana. Nogomet se ondje igrao 70-ih i 80-ih godina proteklog stoljeća, a brojni su proslavljeni nogometaši na sličan način započeli svoje karijere.

Umîs dvîh susȅdnjih sȇl nahȁja se stȃra »tȇta«,
tȃlijanski Bȇrsaljeri su njôj rȇkli, Kazarmȅta.
Nî vȇć zdrȁva nîti živa, ȁš njôj je vrîme vȇć pasȁlo, mȁ Pãščanon i Šapljȁncon jȍš je vȁvik do njȅ stȁlo.

Kȁda jȕ jȇ võjska zapustȉla, Kazarmȅta se je razdȇlila.
Dȕgo je tȁko ostȁla sȃma i čȇkala na bȍlje dȃne,
dȍklje nîsu do njȇ prîšli môja nôna i nôno Frâne.
Kazȇrmu sȕ bîli dobîli, a jigrȉšće fȁnton prepustȉli.

Sȉ su pôtlje tôte tȅkli i mȍćno se veselȉli,
kȁda su na njȇmu lȁhko pȑve gôle si storȉli.
Za NK »Orljak« Pasjak je bîl to domȃći plȃc,
a na njȇmu je igrȁl bȃlu tûdi môj pokȍjni utȁc.

Jȇno pȃr generȃcij je pôtlje pasȁlo, dȍklje nî prîšla vȑsta na nȃšu,
dȃ lȁhko čȇka za bȑcnit bȃlu, kôt je čȇkala prȅd crȋkvu za mȃšu. Kȁda su fȁnti fȉnili jigrȁt, a to je bȋlo mȁlo pod nôć,
bȑcnili su bȃlu u dolȉnu, po kȗ smô si môrali sȃmi pôć.

Pôtlje smô vȇć u škôlu hodȉli i sȃki dȃn se na Kazarmȅti dobȋli. Bôrove gôle smô bȋli storȉli i z rȋbarsku mrȋžu jȋh dȍbro zavȋli.
Sȅ je bȋlo bȍlje nȅgo nȉš, aš kȋ je tȋl stȃlno bȃlu jiskȁt,
po dolȉnah, drȇnu i rubȋdah, ôkoli tȋh zrȕšenih hȉš.

Vojȃki su šlȋ ćȁ, nȋ jȋh bȋlo vȇć, ma tôte su se jigrȁle ôštre bȋtke,
za sȃku bȃlu se je borȉlo, kȍdabi u võjski sȁblje brȉtke.
Kȑv je tȅkla, kolȇna razbȉta, ôko zatȅčeno i pȗčen zȗb,
mȁ nȉč nȃs ni u tȅmu ustȁvilo, dȃ ne bȉ držȁli vȁvik skȕp.

Dobȋt Pãščane ali Šapljȁnce, jȇnin i drȗgin je bȋl ćȇdanski sȃn. Kȍmoć smô dočȅkali sabȍtu jȗtro, dȃ stȗpimo skȕp i storȋmo plȃn,
kȃko njȋn dȁt čȋn vȅć gôli i pôtlje cȇl ćȇdan žȋvit na slȃvi,
ȁš u škôli su zgȗbljenci môrali poslȕšat, dȃ su za nȉš i dȃ su propȃli.

Za Mihőlju je bȋl vȁvik vȅlik tȕrnir na kêmu se je zbrȁlo do ôsan ekîp.
Pãščani, Šapljȁnci, Rȗpljani, Škaljȃnci, Lȉpljani, Brgȕjci, Jušȉćani i Mûnjci,
sȉ smô igrȁli bȃlu i se veselȉli, kȁda smô gôle jêni drûgin zabȉli.
Na krȃju smô vȁvik pȅhar dobȋli, mȁ glȃvno je bȋlo da smô se lȋpo jimȋli.

Čȁ je danȁska od tȇga ostȁlo? Nȉč!
Kȁda poglêdan tȃ prȃzan plȃc, nȋ dȉce, nȋ bȃle, nȋkega nȋ! Kazarmȅta je ostȁla sȃma i čȇka na vrȋme, kȋ će môrda prȋt,
da »stȃra dȁma« opet stȁne i ôkoli njȇ se pôčne sȅ vȑtit.

Besede: umis-između: Kazarmeta-ime vojarne; nahaja-nalazi; Bersaljeri- talijanski vojnici; fanti-mladići; brcniti-udariti nogom; vavik-uvijek; ćedan-tjedan; Miholja-praznik u Pasjaku.

Napisao: Nenad Smajla