Objavio: Marin Aničić
Ovaj put istražili smo područje oko Rječine koje se zove Luke. Na mostiću između Lubarske i Trnovice našli smo se s članovima Građanske inicijative Spasimo Ričinu u čijem smo društvu prošetali od mosta do Martinovog Sela. Predivan zimski dan nakon bure uz Rječinu pokazao nam je sve čari i tugu rijeke koja je kroz desetljeća pretrpjela brojne devastacije.
Renato Juretić uz Rječinu pored mostića LukePod krinkom struke korito se polako betonira i samim time uništava ekosustav Rječine. Argument za betonizaciju je spašavanje okolnih sela od poplava. Razgovarajući s mještanima koji žive uz korito saznajemo da poplava nikad nije ni bilo.
Betoniranje korita ozbiljno je ugrozilo autohtone vrste od kojih su poznatije bjelonogi rak i pastrva, no nisu jedini. Ovi ljudi koji su se pokrenuli kako bi zaštitili korito od daljnjeg devastiranja ukazuju na sve štete koje su nanesene rijeci koju promatraju kao jedan živi sustav.
Igor Zoretić pokazuje gdje su se kao djeca kupali. Foto: Petar KurschnerApeliraju na činjenicu da rijeka ima svoj prirodan tok kojeg ne treba dirati, ili ako se to namjerava činiti onda su neophodne precizne studije koje uključuju ekologe, biologe, hidrologe i geologe; jer sve loše što se događa na samoj rijeci i uz nju događa se zbog ljudske intervencije.
Trenutno struka donosi odluke – građevinska, ali ne i svi gore navedeni koji bi trebali zaštititi ovo područje, kao i svaku rijeku (pogotovo) na kraškom terenu, od daljnje devastacije.
Diljem Europe događali su se slični propusti, ali i mi se trebamo okrenuti novim europskim trendovima i pokušati vratiti Rječinu u prvobitno stanje. Koliko god je to moguće – jer rijeka je život, a ako ju pretvorimo u betonirani odvodni kanal ona to prestaje biti.
U ovoj epizodi obradili smo područje oko mostića na Lukama, a član GI Spasimo Ričinu Renato Juretić u ime Građanske inicijative Spasimo Ričinu pročitao nam je “Manifest za Ričinu” na grobničkoj čakavici koji definira razmišljanje GI. Možete ga pogledati u prilogu, a iznosimo vam ga i u pisanom obliku, a glasi:
“Od početka se greši, mislin na ovo nami bliže razdoblje, komadić povijesti beskrajno mali u odnosu na samo postojanje Ričine. Ne samo za nju već i za saku riku. Od misli da su rike, tj. voda samo štetne, devastirajuće, do toga da se podrazumijeva da ih se rabi ukrotit i stavit pod nadzor. A istina je jednostavna da ne more bit jednostavnija. Voda vavik sebi išće najlakši put, put kojim teži da se smiri, put sa najmanjim otporom i taj njezin ples života, ples sedimenata, njezino disanje je najbezbolnije za nju pa na kraju i samemu čoviku kemu se podređuje. Samo sa jednin petljanjen se narušava taj sklad, savršeni balans.
Naši stari su tega bili svesni i vela većina prastarih suhozida je poštivala i shvaćala Ričinu. Pratili su njen tok, nisu joj krali korito, zatrpavakli viri ki su najbolji amortizeri energije vode, nisu ravnali korito i na taj način ju ubrzavali, puštali su ju da se za najvećih voda izliva na lihe ke su amortizirale njezinu energiju ako već viri i samo korito ni moglo zet svu vodu. Najbogatija zemlja je bila i je upravo na timi mestimi..
Ukratko nisu joj se inatili već su ju poštivali i voleli ju aš in je život dala. A i rabi pogjedat kako su sva sela uz Ričinu delana. Na način da nikad nisu kuće bile ugrožene.
Shvaćali su da Ričina teče već milioni let i da si je skrojila put, da nima kamo. Većinu toka je va kanjonu a del va dolini kamo meandrira je određen trdimi pješčenjačkim stijenami i laparon ki se ne muli baš tako lahko ko ča nan nastoje prezentirat. Skoro pa saki meandar je na mestu trdega kamika. Nisu misleli ko današnja struka da će Ričina probit na Karlovac ili Kantridu..Shvaćali su prolaznost svojga života kega su živeli na njezinoj obali i samu nju… Mater od sih Z Črnega kamika.
A ča joj se dela unazad 100 let i posebno zadnjih dvajset….”
Pogledajte što su nam naši sugovornici sve pokazali u video prilogu koji smo vam pripremili a u sljedećoj epizodi idemo prema Martinovom Selu.
Lanterna © Torpedo.media Izrada internet stranica @ More idea
