[INTERVJU] Elvis Stanić – prvih četvrt stoljeća Liburnia Jazz Festivala

Premda je završio likovnu akademiju, glazba je njegovo poslanje još od najranijih, vrtićkih dana kada se po prvi puta susreo s harmonikom što je praktički odredilo njegov životni put.

Elvis Stanić (62) opatijski je glazbenik kojeg se često poistovjećuje s ustanovom na čijem je čelu, Liburnia Jazzom, no radi se o potpunoj umjetničkoj ličnosti koja je mnogo više! Kako sam ističe, vidi se najopćenitije – niti kao skladatelj (oni samo pišu glazbu, ne izvode je), niti kao performer (oni samo izvode muziku, ne komponiraju) niti kao organizator (oni samo organiziraju, bez da nužno imaju veze s glazbom općenito), niti kao ravnatelj (oni rade na programima i predlažu ih, najčešće bez umjetničke nadgradnje). Elvis je jednostavno glazbenik koji radi sve i u tome uživa. Službeno je redovni član Društva hrvatskih skladatelja, no u ovome je trenutku vjerojatno više sve drugo nego kompozitor!

Premda je završio likovnu akademiju, glazba je njegovo poslanje još od najranijih, vrtićkih dana kada se po prvi puta susreo s harmonikom što je praktički odredilo njegov životni put. Negdje sredinom osnovnoškolskog obrazovanja na vrata mu kuca Miloš Zlatić koji treba harmonikaša za zbor DVD-a. Tako počinje svirati s opatijskim DVD-om, da bi se kasnije osamostalio glede harmonike, te počeo svirati još gitaru i mandolinu, a sve u sklopu DVD-a. Redovito sluša svoje uzore na radiju, poput Johna Leeja Hookera i Jimija Hendrixa, na primjer, te „uči“ od pravih majstora. Dolazi i vrijeme njegovog prvog banda nazvanog ERY što je akronim sastavljen od prvih slova njegovih članova, Elvisa Stanića (E), Robija Župeca (R) i Igora Kostelca (Y). U vrijeme srednje škole susreće se i s jazzom, što predstavlja početak doživotnog prijateljstva.

Shvativši da je glazba njegovo definitivno poslanje, odlučuje otići u Perugiju, na audiciju za daljnje školovanje na prestižnom bostonskom Berklee College of Music. Osvaja punu školarinu, najednom se našavši pred jednom od najvećih odluka svoga života, budući da je u SAD-u trebalo i (pre)živjeti, a ne samo školovati se. Dogovor sa suprugom je brz i efikasan – prodaju sve što se prodati moglo, pišu niz molbi za potporu i s njihovim tada dvoipolgodišnjim sinom Adrianom odlaze u Boston, gdje Elvis u godinu dana završava dvogodišnji Diploma program. Po povratku kući Adrian dobiva sestru Alisu, a supruga Tanja se posvećuje vođenju Udruge Liburnia Jazz.

Upravo je ta Udruga iznjedrila Liburnia Jazz Festival (LJF) koji ove godine slavi značajnu obljetnicu, zar ne?

Točno! Liburnia Jazz Festival ove godine slavi svoju 25. godišnjicu. Tim nam povodom izlazi i velika monografija. Kada je sve počelo, nitko iz naše ekipe nije mogao niti zamisliti da ćemo dogurati do ove značajne brojke. Počeli smo raditi na Festivalu iz čistog entuzijazma, a jedini nam je preduvjet bio da radimo dobru glazbu i nešto čega dotad nije bilo. U to su vrijeme, za razliku od današnjice, jazz koncerti bili tek izolirani slučajevi, a sve to povezati u jednu festivalsku cjelinu s kontinuiranim razvojem cjeline od početne prema zacrtanoj uzlaznoj točki činilo se ravno znanstvenoj fantastici.

Kako je sve zapravo počelo?

Dogovor je „pao“ 2000. godine u „jazz konobi“, našem „štabu za osnivanje“, gdje smo se okupili Boćo (Darko Mihelić), Spartaco (Črnjarić) i ja. Sve je počelo u Lovranu, da bi se već za koju godinu preselilo u Opatiju te praktički eksplodiralo u nešto čemu se nismo mogli nadati niti u našim najoptimističnijim fantazijama. Sve se događalo strelovitom brzinom tako da smo praktički u samo pet godina „narasli“ i bili primljeni u Europe Jazz Network (EJN), kada smo ušli i u mrežu europskih festivala te postali „igrači s malo većim ulozima“ i jakim programima. Prošlo je 25 godina, a svake je godine sve više posla, no Festival je tu i to u svom punom sjaju! Još važnije, cijela jedna generacija mladih ljudi koji su u početku festivala bili još praktički djeca je stasala u ozbiljne jazz glazbenike. To su, da nabrojim samo neke, braća Ružić, Damjan Grbac, Zoran Majstorović i brojni drugi. Upravo to smatram najljepšim što se može napraviti i našim najvećim dosegom, čak i na osobnom planu, jer najviše veseli saznanje da si svoje znanje i iskustva prenio na nove generacije, koje će ga nastaviti izgrađivati i činiti da raste.

Obljetnica će, pretpostavljam, biti dostojno obilježena.

Svakako. U velikom smo poslu i po običaju smo se nakrcali na prvi pogled iznad naših mogućnosti, ali to je ono što nas tjera naprijed i daje nam snagu. Osim toga, ove godine izdajemo i monografiju koja će svjetlo dana ugledati neposredno pred početak ovogodišnjeg LJF-a. Radi se o vrlo zahtjevnom projektu koji objedinjuje sve informacije i fotografije naših prvih 25 godina na tristotinjak bogato ilustriranih stranica, a posao za koji bi trebalo barem godina ili dvije – uspjeli smo stisnuti u praktički osam mjeseci! Dodatno, ove smo godine imali i preturbacije u programima, tako da nam je praktički u zadnji čas otpao jedan veliki i zahtjevni program. Ipak, uspjeli smo se reorganizirati te na ovogodišnjem LJF-u ponuditi jedan reprezentativan presjek naših prvih četvrt stoljeća. Od mladih koji su stasali na Festivalu, preko svojevrsnih highlighta tj. najboljih trenutaka Festivala, pa sve do dolaska sudionika našeg projekta „Jazz Ex-tempore“ iz različitih zemalja – od Egipta, Velike Britanije i Nizozemske, pa sve do Bugarske. Naravno da smo dali šansu i današnjim mladim glazbenicima, od Albe & Lea pa sve do Zmaj Orko Stara čije autorske projekte, s obzirom na njihovu kvalitetu, podržavamo uz puno povjerenje.

Kakva je situacija po pitanju jazz festivala danas kod nas?

Danas u Hrvatskoj bilježimo pravu eksploziju jazz festivala, no s ponosom ističem da smo mi bili praktički prvi, a i danas se značajno razlikujemo od većine, i to ne samo po zaista jedinstvenom jazz-boatu. Otkako smo, od 2008. u EJN mreži, stvarno s punim pravom mogu reći da je LJF jedini jazz festival u Hrvatskoj koji je poznat i kada se pređu državne granice, te svi zainteresirani znaju tko smo, što smo i čime se bavimo, a svjesni su i njegove i više nego impozantne tradicije. Danas se, nažalost, veličina festivala mjeri veličinom budžeta, a ne kvalitetom programa. Ja, međutim, ne biram program po broju „likeova“ ili po broju sljedbenika na društvenim mrežama, nego slušam i preslušavam svaki projekt koji nam potencijalno dolazi u obzir. Svjestan sam da sam po tom pitanju u manjini, tim više što umjetnički ravnatelji u pravilu nisu glazbene struke već im je to samo radno mjesto. Ja slušam ono što biram i ne gledam rejting o čemu se danas najviše govori jer čak i vrhunski glazbenici i bendovi mogu imati loše projekte.

Koje su specifičnosti „jazz publike“?

Tijekom svih ovih godina uspjeli smo napraviti svojevrsni community prijatelja i glazbenika; ljudi iz struke koji su nam, uz „običnu“ publiku, uvijek dolazili na radionice vidjeti što drugi rade i kako to rade, te stjecati nova saznanja iz jednog drugog ugla i biti u mogućnosti to primijeniti u svom svakodnevnom radu. Jazz priča ne završava kada se odsvira bis, ona onda tek počinje! Baš zato nam dolazi mnogo mladih muzičara – ne samo da bi uživali u glazbi već i nešto naučili, vidjeli kako to drugi rade i porazgovarali s njima. Jazz Ex-Tempore bila je svojevrsna produžena ruka tih „post-koncertnih“ druženja koja nam je, preko radionica na kojima su se redovito okupljali barem muzičari „kvarnerskog bazena“, dala jednu dodatnu vrijednost, te nam je žao da smo je iz financijsko-tehničkih razloga morali suspendirati. Nadam se da ćemo uskoro opet moći okupiti ovu zajednicu osoba istih interesa i svjetonazora koji de facto žive jazz glazbu.

Što Vas je najviše obilježilo kao glazbenika?

U glavi imam barem dva flash-backa. Prvi seže u 1968. godinu kada sam pohađao dječji vrtić u Voloskom. Tada sam, kao petogodišnji klinac, na završnoj vrtićkoj fešti pjevao, dok je harmonikaš Dušan Vidović svirao harmoniku u nekakvom malom bendu i upravo me on navukao na taj instrument. Tada mi je moj nono sa šufita izvukao majušnu harmoniku na kojoj sam sa šest godina počeo sviruckati, te sam shvatio određena pravila koja su mi omogućila moj daljnji muzički razvoj.

Drugi flash-back me baca svega dva mjeseca unatrag, kada sam u Americi bio na proslavi 30. godišnjice diplomanata Berklee Collegea na kojem sam studirao, a koji je napravio prekretnicu u mome životu jer sam se baš tada počeo baviti isključivo glazbom, stavivši sve drugo, uključujući i moju likovnu vokaciju za koju sam školovan kod kuće, po strani. Do Berkleeja sam se bavio glazbom, ali sam, da tako kažem, svaštario. Od Berkleeja sam se pak koncentrirao na jazz koji mi je praktički pružio najviše slobode da radim „bez granica“; da se glazba radi zbog glazbe, a ne zbog nečije potrebe.

Proslava je, pretpostavljam, bila i prilika da obnovite stara poznanstva.

Istina. Upravo me fasciniralo kada sam vidio koliko je mojih kolega iz 1995. napravilo velike karijere s glazbom u životu. To je na neki način američki način rada i razmišljanja u kojem ne igraju ulogu samo znanje i informacije, već i nešto što bismo mogli nazvati radnim navikama jer čovjek može (i trebao bi) funkcionirati dajući na radnome polju puno više od onoga što smo mi u našem podneblju naučeni davati. Rodney Alejandro i Sergio Belotti možda su najbolji primjeri ovoga o čemu govorim. Kada sam pred trideset godina došao na Berklee, nisam mogao niti sanjati da će moji „sustudenti“ tako napredovati, i to isključivo zahvaljujući svome trudu i znanju, a na kraju i ostati normalni ljudi. Uspjeh nažalost može promijeniti ljude, ali oni koji su jako puno radili, učili, stvarali i u sve uložili velik trud u pravilu idu samo na bolje; takvi ljudi znaju dati i drugima šansu. Da nama nije netko dao šansu, možda niti mi ne bismo ništa mogli napraviti

Govorite li to i iz osobnog iskustva?

Naravno! Da se nisam po dobivanju stipendije za školovanje u Bostonu obratio za pomoć Općini Lovran i Gradu Opatija te da mi oni nisu financijski pomogli, ja ne bih mogao ići u Ameriku, premda sam prvi i jedini u Hrvatskoj koji je ikad primljen na prestižni Berklee. Bez toga vjerojatno ne bih postigao ono što sam postigao do danas i baš zato imam dodatnu obvezu da sve to ide dalje te se osjećam odgovornim za sve one mlade ljude koji se misle ozbiljno baviti jazzom. Također redovito snimam. Ove godine slavimo i 30 godina benda koji je nastao po mom povratku iz Amerike. Praktički je svaki naš CD koji smo izdali bio kako nominiran za Porina, tako i nagrađen tom našom značajnom glazbenom nagradom. Moram istaknuti i sjajnu suradnju s Putokazima i njihovim projektom „Nova zemlja“. Raduje me što su mi i neki od pop-izvođača došli kako bismo nešto napravili zajedno, „za dušu“ – od Josipe Lisac, preko Massima Savića (boutique turneja) pa sve do Olivera Dragojevića koji je baš za naš album napisao svoju praktički jedinu autorsku pjesmu „Tišina mora“.

Plovite li i dalje u tom smjeru?

Plovim, ali jednim drugim kursom! Pred tri sam se godine ponovo, ali ovoga puta „zaozbiljno“ uhvatio harmonike. To je moj prvi instrument, s njime sam stasao, i – kako je šezdeseta prošla – osjetio sam potrebu da se bavim nečim novim – harmonikom, ali ne samo usputno. Bazirao sam se ne samo na našoj, tradicionalnoj, već sveukupno na mediteranskoj harmonikaškoj tradiciji, sa svim mogućim utjecajima, od francuske glazbe pa sve do španjolskog flamenka. Ja čujem tu našu, mediteransku harmoniku; u duši nosim mediteranske ritmove i naš način glazbenog izražavanja na tom fascinantnom instrumentu. Talijani su na tom području gotovo nenadmašni, Francuzi su je spojili sa jazzom, a ja sve to nastojim objediniti. Pripadnost podneblju jednostavno moraš imati u krvi. Već tri godine radim na tom, French Touch projektu koji me jako nadahnjuje, premda moram priznati da mi malo pati gitara, no trudim se da je ipak ne zapostavim.

Što Vam je trenutno u žiži stvaralačkog interesa?

Upravo spremam novi album s novim materijalom, novim ljudima, novim bendom „AIRES Collective“, novom ekipom; pišem novu glazbu i dajem sve od sebe da izbjegnem bilo kakvo recikliranje što me posebno veseli. Izlazak očekujem već ove jeseni, vjerojatno u studenome. S druge pak strane, LJF ide dalje! Kako je srpanj postao daleko bogatiji zbivanjima nego nekad, razmišljamo da Festival možda prebacimo u period kada je manja gužva, recimo u drugu polovicu travnja, pa čak i uz rizik lošijeg vremena i neophodnosti korištenja zatvorenih prostora, ne znam. Sve je to još u fazi brainstorminga – što bi bilo kad bi bilo. Otvoreni smo za remodeliranje – vidjet će se! „Držanje osovine“ postalo je opterećujući faktor, ali nove lude ideje frcaju na sve strane.

Na primjer?

Još je prerano za njihovo otkrivanje. Naglasit ću samo da se oduvijek protivim imaginarnoj „borbi“ publike protiv pozornice i obratno. Neizmjerno me smeta. Najsretniji sam kad smo svi skupa, glazbenici i publika, bez ikakvih barijera među nama. Uostalom, i komorni klasični koncerti izvodili su se u salonima i bili itekako interaktivni. Zašto se ne bismo vratili korijenima? Dodatno, možda promijenimo i formu LJF-a, tko zna; ne treba robovati konvencijama i šablonama. Sigurno je da ćemo nastaviti raditi s djecom (Društvo „Naša djeca“), a nećemo zapustiti niti suradnju s domovima za starije osobe koji itekako znaju cijeniti naš angažman. A budući da na Maloj Učki imamo starinu, sve više postajem Učkar. Boravak u prirodi i na svježem zraku produbljuje sva moja umjetnička čula i stoga – očekujte neočekivano!

Za List Opatija
Piše: Aleksandar Vodopija