[INTERVJU] Roberto Žigulić - život u službi znanosti, povijesti i humanosti

Osim plodonosnog istraživanja u struci, prof. dr. sc. Žigulić posvetio se istraživanju povijesti našega kraja.

Roberto Žigulić (58) redoviti je profesor na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Osnovnu i srednju školu završio je u Rijeci, te je na Tehničkom fakultetu stekao zvanje diplomiranog inženjera strojarstva 1992. godine. Po završenom fakultetu zaposlio se u 3. maju i paralelno upisao magisterij. Kada mu se 1993. godine ukazala prilika da se na Tehničkom fakultetu zaposli kao asistent, objeručke ju je prihvatio. Magistrirao je 1997. godine, a četiri godine kasnije na istom fakultetu stekao je titulu doktora znanosti. Već sljedeće godine postaje docent, od 2006. godine izvanredni profesor, 2010. godine redoviti profesor, a od 2015. redoviti profesor u trajnom zvanju, gdje predaje više kolegija iz područja mehanike. Unazad desetak godina vanjski je suradnik i na Istarskom veleučilištu u Puli, na studiju Mehatronike.

Osim plodonosnog istraživanja u struci, prof. dr. sc. Žigulić posvetio se istraživanju povijesti našega kraja. Sve je, kako kaže, počelo istraživanjem korijena vlastite obitelji. Upoznavši dr. Mariju Puharić Harašlić zainteresirao se za rodoslovlje našega kraja, te je jedan od osnivača Rodoslovnog centra Kastavštine i Liburnije i autor Stališa duša župe Veprinac 1875. – 1925. objavljenog u dva opsežna toma. Također, autor je dvaju knjiga o stradanju Vele i Male Učke 1944. godine, a trenutno radi na monografiji radnog naziva „Liburnija u vrijeme Domovinskog rata 1991.-1992.“ koja bi svjetlo dana trebala ugledati do kraja tekuće godine te kronici Jedriličarskog kluba Opatija koja će biti objavljena povodom 140 obljetnice kluba, 2027. godine.

Dvaput je dobitnikom Nagrade Grada Opatije za područje kulture – 2009. godine za rodoslovna istraživanja Veprinšćine i zapadne Kastavštine, te 2013. godine za istraživanje povijesti Vasanske, prema kojem je dvije godine kasnije objavljena knjiga „Povijest Vasanske“, a koju je napisao na čakavštini.

Njegovo ime često se spominje u kontekstu darivanja krvi – krv redovito daruje od 1986. godine. Nositelj je odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Katarine Zrinski, koje mu je 2018. godine uručila predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović nakon što je po stoti put darovao krv. Do danas, ta se brojka popela na nevjerojatna 162 darivanja. Od 2021. godine predsjednik je Gradskog društva Crvenog križa Opatija, nakon što je nekoliko mandata proveo na funkciji njegova potpredsjednika.

Aktivan je u brojnim sveučilišnim povjerenstvima, strukovnim tijelima i panelima, gradskim tijelima, a aktivan je i politički, član je Kvarnerske inicijative. Od prošle je godine predsjednik Ogranka Matice Hrvatske u Opatiji, a osim toga pjeva u crkvenom zboru u Rukavcu i povremeno piše poeziju. Svestran i izuzetno aktivan u zajednici, o svom angažmanu skromno kaže kako je to jedan od načina kojima nastoji napraviti nešto pozitivno za svoj kraj koji neizmjerno voli.

Foto: David Kurti

Neobično je što ste zvanjem vezani uz egzaktne znanosti, a „slobodno vrijeme“ posvećujete istraživanju različitih povijesnih tema, humanističkom i društvenom angažmanu.

Od osnovne sam škole znao da ću studirati strojarstvo. U to vrijeme u školama se stavljao veći naglasak na tehničku pismenost učenika, bilo kroz satove tehničkog odgoja ili kroz fakultativne i vannastavne aktivnosti, a to mi se oduvijek sviđalo. Bilo je predmeta koje nisam volio, primjerice biologiju, no tome je možda djelomično bio kriv i nastavnik. Nisam volio učiti napamet, pa je bilo razvidno da neću upisati studij prava. S druge strane, tata je bio šef tehničkog ureda u 3. maju, a honorarno je držao vježbe na Tehničkom fakultetu, pa sam imao prilike jednom s njime otići na Fakultet i tamo sam se oduševio. Istovremeno, interesirala me i povijest – možda me ne zanimaju datumi kad se nešto dogodilo, već su mi interesantne uzročno-posljedične veze u događanjima. Zašto se nešto događalo, koji su događaji doveli do nekih ključnih trenutaka u prošlosti i slično. Tako i danas u mojim istraživanjima, uvijek pokušavam protumačiti zbog čega se nešto događa pa me to vuče dublje i dublje u istraživanje. S druge strane, budućnost me ne zanima, nisam čak niti ljubitelj znanstvenofantastičnih filmova.

Kako ste se uopće odlučili početi istraživati povijest našeg kraja?

Sve je počelo od rodoslovlja moje obitelji. Po mami sam iz Rukavca, a tatini su iz Poljana. Tata i ja smo imali planove napraviti obiteljski rodoslov, no to je zahtijevalo puno vremena kojeg on nije imao na raspolaganju. Naime, informacije u to vrijeme nisu bile dostupne kao danas, tek kasnije je takva građa postala dostupna na mikrofilmu u Državnom arhivu. Uglavnom, kada je postala dostupna, počeo sam je istraživati sastavljajući rodoslov obitelji, a u tom procesu sam upoznao i dr. Mariju Puharić Harašlić. Doslovno sam bio fasciniran informacijama kojima je baratala, jer sam znao koliko je teško do njih doći. Ona je to istraživala puno duže nego ja i ispostavilo se da ja imam informacije o mojoj obitelji koje njoj nedostaju (generacije od mog pranonića na ovamo), a ona je imala sve ranije informacije… Naravno, sve me to zaintrigiralo, pa sam počeo istraživati i druge obitelji, tako da sam na kraju ja istraživao Veprinac, Poljane i Lovran, a dr. Puharić Harašlić Kastavštinu, Volosko i Opatiju.

To nas dovodi do osnivanja Rodoslovnog centra Liburnije u Matuljima, ali i do dviju Vaših knjiga.

Pojavljivalo se sve više ljudi koji su tražili informacije o svojim precima, pa se nametnula ideja o Rodoslovnom centru Liburnije. No, nismo samo dr. Puharić Harašlić i ja bili osnivači, bilo nas je sve skupa petnaestak. Mi smo možda bili najaktivniji među njima. Bilo je ljudi koji su istraživali druge krajeve ili primjerice, kapelice ili su se pak bavili onomastikom, pa su imali već mnogo podataka u pisanom obliku. Dr. Puharić Harašlić i njeni brat i sestra ustupili su Jankovićev dolac za izgradnju dvorane u Matuljima, te su u zamjenu dobili obližnju zgradu u kojoj je nekad bila ambulanta. Nju su ustupili za potrebe Rodoslovnog centra, da ljudi imaju kamo doći, potražiti informacije, držati predavanja… Osobno sam pobornik da se treba omogućiti da svatko ima te informacije kod kuće, pa sam materijale koje sam prikupio objavio u dvije knjige „Stališi duša župe Veprinac“ – jedan koji obrađuje Poljane i Puharsku, te drugi za Vasansku i Veprinac. Te knjige su same sebe isplatile – što znači da su zanimljive ljudima. Inače, osim informacija dostupnih na mikrofilmovima u Državnom arhivu, koristio sam i crkvene matične zapise koje su mi na korištenje ustupili u Župi.

Neki su negodovali što su glagoljična slova korištena kao božićna dekoracija, tvrdeći da glagoljica nema korijena u opatijskoj povijesti. Jeste li naišli na glagoljicu u spisima koje ste istraživali?

Matična knjiga krštenih od 1672. do 1699. godine iz Župe Kastav, pod što spada i opatijsko područje, pisana je na glagoljici. Dr. Puharić Harašlić je angažirala jednu mlađu osobu koja nam je te zapise pomogla „dešifrirati“. Kasnije knjige, od 1700. na dalje su pisane latinicom, manjim dijelom i na hrvatskom jeziku. A što se tiče glagoljice, užitak mi je čitati Veprinačke sudske zapisnike prevedene tijekom XIX. I XX. st. Tu sam i pronašao „vremešne“ prezimenjake, oca Ivana i sina Mihovila koji su se 1599. sporili sa nekim Matejem Grizilom oko njihova janjca…

Stališe koje ste objavili prate i zanimljive priče iz povijesti našeg kraja. Imate li kakvih zanimljivosti za izdvojiti?

Zanimljivosti ima napretek! Primjerice, Veprinačka općina je postojala do 1931. godine i jedan jedini put je nekoga proglasila počasnim građaninom, a to je ni manje ni više nego Benito Mussolini! Zanimljivo je da je Veprinačka općina ukinuta upravo pod njegovom upravom – ukinuo ju je njen jedini počasni građanin! Štoviše, do današnjeg dana, nitko se nije odrekao tog imenovanja. Vrlo mi je zanimljiv i Strohalov članak o Veprincu u 16. stoljeću gdje opisuje da se veprinački svećenici prestali ženiti u prvoj polovici XVII. st., odnosno da su u civilnim brakovima imali i djecu. Žao mi je što Grad Opatija nema nekog zaposlenog tko bi sustavno istraživao povijest našeg kraja, kao što je to u prošlosti bio, primjerice, Mario Glogović. Umjesto toga, istraživanje povijesti danas je prepušteno nekolicini entuzijasta koji se time bave više ili manje amaterski. Istraživačka znatiželja je jedno, ali činjenica je da postoji potreba da se detaljno istraže i povijesna događanja koja možda javnosti i nisu pretjerano zanimljiva.

Foto: David Kurti

Jesu li tako nastale i Vaše knjige „Stradanje Vele i Male Učke te Potoka“?

Tu problematiku sam počeo istraživati na upit opatijske UABA-e povodom 75. obljetnice tog nemilog događaja. O tome se gotovo ništa nije znalo, a dogodilo se u isto vrijeme kad i tragedija u Lipi – Mala Učka isti dan, 30. travnja 1944., a Vela Učka i Potoki sljedećeg dana. Ovdje moram spomenuti da su se nakon objave prve knjige pojavile neke dodatne činjenice i još jedna sugovornica – UABA nije bila zainteresirana za drugo izdanje, pa sam to napravio u vlastitom aranžmanu. U ovakvim knjigama uvijek polazim sa pozicije žrtve – želim u tim istraživanjima rehabilitirati žrtve i dati im nekakav značaj, pogotovo u ovakvim scenarijima, kada netko tuđi nanosi zlo i nepravdu našim ljudima. A ovo je bio takav slučaj: nedužni ljudi završili su u njemačkim logorima, sela su spaljena… Knjige su pobudile interes javnosti, a valja istaknuti da su nas kontaktirali iz Znanstvene knjižnice u Berlinu i zatražili primjerak knjige za svoj fundus.

Danas radite na monografiji radnog naziva „Liburnija u vrijeme domovinskog rata od 1991. do 1992.“ – kada ćemo je imati prilike prolistati?

To je knjiga koju pripremam na upit Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Liburnije. Za razliku od prethodnih knjiga, suvremenik sam događanja opisanih u knjizi, a i sâm sam sudjelovao u Domovinskom ratu. UDVDR je ranijih godina imala izložbu slika s ratišta, pa su htjeli proširiti materijale i objaviti knjigu. Tako sam se početkom 2021. rado prihvatio zadatka – od tih inicijalnih tridesetak fotografija došli smo do toga da će knjiga sadržavati fotografije s ratišta na više od 200 stranica, na kojima su zastupljene sve postrojbe s područja Liburnije. Osim 155. i 111. brigade HV, u knjizi će biti riječi i o drugima, poput postojbe „Matija Vlačić“, ali i o nekoliko grupa iz Opatije koje su mimo uobičajene linije zapovijedanja odlazile na ratište npr. u zadarsko zaleđe. Osim toga, knjiga se bavi i događanjima na Liburniji u to vrijeme, a u uvodnom dijelu pruža i širi kontekst raspadanja Jugoslavije, referenduma za samostalnost Hrvatske, prvih izbora… Knjiga bi u obimu od nekih petstotinjak stranica trebala biti objavljena do kraja godine.

Osim što istražujete povijest, predsjednik ste Gradskog društva Crvenog križa Opatija i superrekorder u darivanju krvi…

Krv darujem od svoje 18. godine, a od 50. godine darujem trombocite – sveukupno sam dosad bio darivateljem 162 puta, što krvi, što trombocita. Ispostavilo se da sam jedan od rijetkih darivatelja – na čitavom riječkom području nas ima možda pedesetak – koji ima optimalne referentne vrijednosti trombocita i u pravim sam godinama za darivanje istih. Proces je nešto drukčiji; trombociti se „vade“ posebnim uređajem na koji ste spojeni otprilike sat vremena. Trombocite se može darivati češće nego krv, darujem ih otprilike svakih mjesec i pol do dva mjeseca i u pravilu se to radi po pozivu. Recimo, već sada znam da mi je sljedeći termin 25. veljače. Trombociti se koriste kod onkoloških liječenja, često su u pitanju djeca, pa mi je neizmjerno drago što na ovaj način mogu pomoći.

Odnedavno ste preuzeli i funkciju predsjednika Ogranka Matice hrvatske Opatija.

U žalosnim okolnostima, moram reći. U prošlom sam mandatu bio potpredsjednik, a funkcije predsjednika sam se prihvatio zbog teške bolesti dotadašnjeg predsjednika, g. Želimira Cvitanića, koji je preminuo u prosincu. U takvim, izvanrednim okolnostima, nismo imali uobičajenu primopredaju dužnosti, što je, nažalost, dovelo do određenih zaostataka. Većinu smo ih riješili, održali smo skupštinu, a već smo održali i jedno predavanje ove godine te će ih uslijediti još. Drago mi je što su nam se u predsjedništvu pridružili i mlađi članovi, primjerice Domagoj Tramontana se prihvatio uloge potpredsjednika. Udruga je to koja sa sobom nosi određenu povijesnu ulogu i težinu, pa mi je bilo vrlo bitno da čim prije riješimo sva administrativna pitanja i vratimo kontinuitet. Preostaje nam poraditi na vidljivosti i komunikaciji prema publici i članovima.

Osim toga, aktivni ste i u politici.

Smatram da je to jedan od kanala putem kojeg mogu pomoći kraju koji volim, jedan od načina kako ojačati svoje ideje i inicijative. Kvarnerska inicijativa je politička opcija koja mi se čini u redu – nemam aspiracija postati gradonačelnik ili obnašati bilo kakvu visoku političku funkciju, ali smatram da kroz politički angažman, aktivnost u gradskim tijelima ili upravljačkim funkcijama mogu doprinijeti ovom kraju. Iza sebe nemam nikakvih afera, mislim da nikada nisam ništa loše napravio i sve što radim, radim za dobrobit zajednice i kraja u kojem živim i za koji sam jako vezan. Kada otputujem nekamo, ne mogu izbivati više od tjedan dana, jednostavno mi previše nedostaje.

Kako balansirate sve te odgovornosti?

Ne smatram to prevelikim opterećenjem, jer radim ono što volim. Što se tiče istraživanja povijesti, mislim da dosta dobro zapažam i analiziram informacije, pa mi je puno lakše obrađivati takve teme nego što bi to bilo drugima. GD Crvenog križa Opatija je dobro uigran tim, tako da tu sve odlično funkcionira i ide svojim tijekom. Naravno da moram biti upućen u sve što se događa, ali to je organizacija koja ne zahtijeva česte intervencije. Kod Matice hrvatske, mislim da je najveći dio posla iza nas… Uglavnom, sve se to može stići, pogotovo kada imate podršku obitelji. Djeca su nam odrasla – sin je završio vojnu akademiju i trenutno je u misiji na Kosovu, a kći je na petoj godini Veterinarskog fakulteta u Zagrebu – tako da i supruga i ja možemo više vremena posvetiti stvarima koje volimo, bilo da je riječ o poslu ili hobijima.

List Opatija