Ana Bosak Veršić

[RAZGOVOR] Dječja kirurginja KBC Rijeka, Opatijka Ana Bosak Veršić: 'Najstresniji trenuci, kad sve prođe dobro, su neprocjenjivi'

Objavio: Nikola Cvjetović

Ona je dječja kirurginja KBC-a Rijeka, predsjednica Hrvatskog društva za jednodnevnu kirurgiju Hrvatskog liječničkog zbora, dopredsjednica Hrvatskog društva za dječju kirurgiju, pročelnica katedre za dječju kirurgiju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, a odnedavno i članica Izvršnog odbora Svjetskog udruženja jednodnevne kirurgije (IAAS). Uz sve to i supruga i majka dvije kćeri, Stelle (11) i Grete (7).

Opatija - Njezin dan počinje u 6,30 ujutro, a završava kasno navečer. Radi zasigurno jedan od najzahtjevnijih, najstresnijih, a onda i najodgovornijih poslova. Ona je dječja kirurginja KBC-a Rijeka, predsjednica Hrvatskog društva za jednodnevnu kirurgiju Hrvatskog liječničkog zbora, dopredsjednica Hrvatskog društva za dječju kirurgiju, pročelnica katedre za dječju kirurgiju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, a odnedavno i članica Izvršnog odbora Svjetskog udruženja jednodnevne kirurgije (IAAS). Uz sve to i supruga i majka dvije kćeri, Stelle (11) i Grete (7). Ona je doc. dr. sc. Ana Bosak Veršić, dr.med., Opatijka koja je na dan razgovora za naš portal, obavljenog u Voloskom, zračila zadovoljstvom. Razloga je bilo puno - iz operacijske sale vratila se nakon što je uspješno izvršila zahvat na tek jedan dan staroj djevojčici, što je, kako kaže, osjećaj koji se ne može opisati, a dva dana ranije kćer joj se okitila zlatnim medaljama u umjetničkom plivanju pa je atmosfera u obitelji Veršić bila vrlo ushićena.

Kako izgleda Vaš radni dan?
- Radim od 8. Imali smo danas tešku operaciju, operirali smo djevojčicu koja je jučer rođena. Operacija je bila uspješna. Tako da je ostao dobar osjećaj. Otišla sam na Fakultet, na Fakultetsko vijeće u 14 sati, a nakon toga sam došla kući. Ručala sam i pomogla napisati zadaću mlađoj kćeri koja ne ide u produženi boravak. Odvela kćer na trening i stigla na razgovor za vaš portal. Između sam i učila, upisala sam neku edukaciju pa sam pogledala jedan kratki online kolegij, a s njime ću nastaviti kad večeras dođem kući. Suprug i ja još večeras moramo pokupiti kćeri na treninzima i kod mojih roditelja. Kod nas je sve stvar dogovora i smjena, baš kao i u mom poslu.

Ana_Bosak_Versic_na_Svjetskom_kongresu_jednodnevne_kirurgije

Kako ste se našli u Izvršnom odboru ugledne svjetske organizacije?
- Dva člana iz nacionalnih društava za jednodnevnu kirurgiju predstavljaju svoje udruge u Svjetskom udruženju jednodnevne kirurgije. To je takozvana Generalna skupština i trenutno ona broji 46 članova iz 23 zemlje članice. Od tih članova Generalne skupštine svatko može izraziti svoju kandidaturu za izbor u Izvršni odbor. Kako smo mi relativno mladi članovi i dosta nam je pomoći i podrške trebalo oko svega po pitanju jednodnevne kirurgije u Hrvatskoj dosta smo se zbližili s donedavno aktualnim predsjednikom, ali i svim dosadašnjim članovima Izvršnog odbora. Oni su nas tako nagovorili da za dvije godine organiziramo Svjetski kongres jednodnevne kirurgije u Dubrovniku i zapravo u cijeloj toj priči je bilo logično da se netko od nas kandidira u taj Izvršni odbor. Na njihov nagovor, ja sam poslala svoju kandidaturu i prihvaćena sam. Izvršne odbor odlučuje o funkcioniranju udruge, budućim eventima i mjestima njihove organizacije, o temama rasprava budućih sastanaka i kongresa, radi na promociji jednodnevne kirurgije, određuju se regije kojima se želi pomoći da ulože u jednodnevnu kirurgiju...

Kakav je zdravstveni sustav u Hrvatskoj, kakvim ga vidite vi koji u njemu radite?
- Rijeka je sada dobila najsuvremeniju bolnicu u Hrvatskoj, možda čak i u ovom dijelu Europe. Prostor je prekrasan, sve je novo, oprema je najmodernija, ali se zapravo sada, u tim velikim, novim prostorima, jako osjeti nedostatak kadrova. Nedostaje svih kadrova - najviše medicinskih sestara, fali i liječnika i pomoćnog osoblja. Zapravo, dobili smo priliku da radimo vrhunsku medicinu i nadamo se da će možda to privući mlade ljude da nakon završenih medicinskih škola i fakulteta ovdje ostanu. Mislim da studenata medicine ima dovoljno, ali po mom iskustvu u radu s njima, jer svi se mi bavimo i edukacijom, zapravo dobar dio njih već za vrijeme studija dolaze s nekim predumišljajem da idu raditi van. Svakako mislim da im je potrebno usaditi stav da kod nas nije tako sve loše, da se radi i dobro i lijepo i da svatko može dobiti priliku.

Zašto i kada si odabrala biti liječnica?
- Nakon završene srednje škole, upisala sam engleski i hrvatski na prvom roku, uopće u planu nije bila medicina. Tijekom tog ljeta, u iščekivanju prve godine studija, mama me pitala: "Pa čekaj, što nisi ti rekla da ćeš studirati medicinu?". Odlučila sam otići na prijemni na drugi rok i donijela odluku da ako me prime na medicinu da ću to i studirati. I, prošla sam na drugom roku. Do četvrte godine studija nisam znala je li taj moj izbor bio dobar. Prve tri godine na medicini su pretklinika, teorija i štrebanje, a na četvrtoj kreće klinika i rad s pacijentima, neki stručni predmeti koji više daju dojam o tome što znači taj poziv. Tada više nije bilo sumnje da to ne želim raditi. Nije postojao neki konkretni događaj koji mi je potvrdio da sam dobro izabrala - to je zapravo jedan dug proces u kojeg zađeš toliko duboko da u jednom trenutku shvatiš da nije potencirano ničim, jednostavno si siguran da je to - to. Kao i u svakom zanimanju u životu, bude trenutaka i kasnije, kad si debelo zašao u zanimanje, da sumnjaš, pitaš se da li bi možda neki drugi put bio lakši.

Koji su Vam najteži trenuci u poslu?
Posao je kod mene dosta strogo odijeljen od privatnog života u smislu da svatko tko se bavi tim poslom jednostavno se mora moći distancirati. Tako da su najteže situacije vezane uz pacijente, bolest odnosno stanje koje liječimo. Na sreću dječja kirurgija se u svakodnevnom životu većinom bavi zdravom djecom koja imaju neke manje poteškoće, ali znam operirati i novorođenu djecu s teškim anomalijama - to su onda najstresniji trenuci, no kad sve prođe dobro, onda je osjećaj neprocjenjiv.

Uz naporni poslovni ritam imate i dvoje djece. Kako se opuštate, imate li vremena za sebe?
- Teško sve usklađujem jer je obaveza puno, a dan ima samo 24 sata. Tu i tamo ulovim malo vremena za sebe. Ono što prakticiram u zadnje vrijeme je kupanje u moru tijekom cijele godine. Živim na super mjestu, uz samo lungomare, pa mi je more pri ruci. Skoro svaki vikend se kupam i to me nevjerojatno opušta, to je kao neki moj mali bijeg jer tamo nitko ne može za mnom ili bar nitko tijekom zime ne želi. Općenito volim more i sve vezano uz more, ali ako je vrijeme izuzetno ružno onda plivanje u moru zamijenim onim u bazenu na Kantridi. To mi je vrlo zgodno jer mi obje kćeri, Stella i Greta, tamo treniraju.