[RAZGOVOR] Kazališni, televizijski i filmski glumac i redatelj Marko Torjanac: Mlade ljude treba upoznavati s kazalištem i s umjetnošću tijekom cijelog obrazovanja

Umjetnost je jedan od najvrednijih i najvažnijih alata kojima se razvija osobna svijest, svijest o životu zajednice i u zajednici i uopće etika svakog čovjeka. Zato je ona nezamjenjiva. A neprisutnost i nerelevantnost umjetnosti u društvu znak je slabog društva, kaže Marko Torjanac.

Rijeka - Kazališni, televizijski i filmski glumac i redatelj Marko Torjanac prije dvadeset godina osnovao je privatno kazalište Planet Art, a ove srijede (29. studenog) navedeno kazalište s predstavom „Ritina škola“ stiže u HKD na Sušaku. Nagrađivana pigmalionska komedija o znanju i obrazovanju zakazana je u 20 sati. Glavni glumac Marko Torjanac uoči predstave otkrio je štošta o svom životu na daskama, planovima, željama, ali i dao osvrt na umjetnost danas i nekad.

Kazališni, televizijski i filmski glumac i redatelj ste – u kojoj ulozi se najbolje snalazite i koja vam je najviše prirasla srcu?

Gluma je ishodište mojeg bavljenja kazalištem pa tako i režijom. Uvijek sam si postavljao puno pitanja o smislu bivanja na sceni, sadržaju u kojem sudjelujem, principima kojima se predstava bavi, kontekstu, načinu igre i o odgovornosti prema publici kojoj treba ponuditi nešto domišljeno, postaviti neka pitanja i donijeti neke spoznaje. Ta pitanja iz glumačkog diskursa su me dovela do režije i promišljanja kazališta kao umjetnosti u kojoj su glumac i lica medij kroz koji, uz inherentnu dramaturšku osmišljenost, dolazi ideja predstave. Zato mi je jednako zanimljivo stvarati neku ulogu kao i promišljati cjelinu, jer je to za mene zaista neodvojivo. Najbolje se pak, od svih medija, snalazim u kazalištu, jer u njemu imam najviše iskustva i njega sam upoznao iz najviše kutova, glumačkog, redateljskog, dramaturškog i producentskog, itd…

Pred 20 godina osnovali ste kazalište Planet Art. Danas kada gledate unatrag dva desetljeća kako bi ocijenili uspješnost tog kazališta? Koliko je iza vas predstava, tko sve čini dio ekipe kazališta?

Mislim da je najveći uspjeh Planet Arta što je uspio popularizirati dramsko kazalište i kazališne komade koji refleksivno progovaraju o našoj stvarnosti bez obzira o kojoj temi se radi ili kroz koji žanr; dramu , komediju, satiru… Najbolji pokazatelj toga je velik broj izvedbi svake predstave od kojih su gotovo sve doživjele više od sto izvedbi, a neke više od 200 ili 300 što su, pogotovo za današnje vrijeme, gotovo nevjerojatne brojke. Uz ovaj sadržajni dio koji je ključan za promišljanje repertoara, Planet Art je ponudio kvalitetno glumačko kazalište zato jer su upravo uloge tj. glumci medij putem kojeg ideje, smisao i spoznaje predstava, dolaze do publike. Zato je, uz kvalitetnu dramaturgiju koja je preduvjet dobre i smislene glumačke igre, gluma uvijek u središtu predstava Planet Arta. Zbog toga je Planet Art uvijek dobivao puno glumačkih nagrada koje su, u kazalištu ovakvog profila temeljenog na glumcu, uvijek i priznanje samoj predstavi.

Što se tiče brojki, iza Planet Arta je 17 naslova i više od 2 i pol tisuće izvedbi i to sa samo jednom premijerom godišnje tijekom 18 godina postojanja. Što se broja izvedbi tiče, to je kao da nešto više od 8 godina, bez dana pauze, svaku večer izvodite predstave. Ekipe Planet Arta čine glumci, različite ekipe od predstave do predstave, a stalnu tehničku ekipu čini troje do četvero ljudi koji tehnički opslužuju i brinu o predstavama dok produkciju obavljam uglavnom sam uz suradnike za poslove marketinga i menadžmenta društvenih mreža i u dijelu prodaje.

Kada ste odabrali vaš poziv, kada ste znali da želite biti baš to čime se danas bavite?

Jako rano. Kako sam odrastao u kazališnoj obitelji i bio blizu kazalištu, kazalište me odmalena očaralo. No, onda sam se u jednom razdoblju, baš zato što sam odrastao u tom okruženju, propitivao je li to zaista moj autentičan izbor i bi li me jednako ili više zanimalo baviti se nečim drugim. I nakon što sam se pozabavio i uputio u druga zanimanja koja su bila u području mojega interesa, shvatio sam da mi doista niti jedno drugo ne daje takav eros kao kazalište i to mi je bila potvrda da je to ispravan i jedni točan izbor za mene.

Umjetnost u vrijeme vaših početaka i danas. Što se promijenilo? Dopire li umjetnost do mladih danas i na koji način?

Danas je puno manje i publike i kvalitete. U socijalizmu su sve firme i sve organizacije bile sindikalno vezane uz kazališta pa je odlazak u kazalište bio upražnjavan vid društvenog života. Danas to više nije tako. Osim toga, odlazak ljudi iz Hrvatske, od ulaska u EU, pogodio je upravo kazalište i uopće umjetnost, jer odlaze visoko i srednje obrazovni ljudi, od 25 do 50 godina, upravo posjetitelji kazališta, koncerata, izložbi… Također je u samom kazalištu, tijekom zadnjih desetljeća, klijentelizam doveo do negativne selekcije pa u prvom planu nije izvrsnost što, naravno, utječe na kvalitetu koja je znatno slabija u odnosu na vrijeme mojih početaka tj. kasnih osamdesetih. Uz to i uslijed slabijeg obrazovanja i nepovezanosti kulture s obrazovanjem došli smo do toga da su sve poželjniji često vrlo banalni sadržaji čime se dalje ruše intelektualni kapaciteti društva. No, usprkos tome, interes za kazalište postoji, ali je publika, poučena lošim iskustvima, postala nepovjerljiva pa se teže odlučuje na odlazak u kazalište. A mlade ljude treba upoznavati s kazalištem, i uopće u s umjetnošću, tijekom cijelog obrazovanja. Na taj način se ne dobiva samo kompetentna publika, već prije svega kompetentni, osviješteni građani. Umjetnost je jedan od najvrednijih i najvažnijih alata kojima se razvija osobna svijest, svijest o životu zajednice i u zajednici i uopće etika svakog čovjeka. Zato je ona nezamjenjiva. A neprisutnost i nerelevantnost umjetnosti u društvu znak je slabog društva.

Koliko je danas teško nasmijati publiku? Je li smijeh - lijek?

Smijeh je sigurno lijek. Kao i suze i važne spoznaje koje kazalište može pokrenuti. Jer smijeh, suze i spoznaja – to su manifestacije katarze tj. pročišćenja, povezanosti sa sobom i sa svijetom, prepoznavanja i spoznaja. Svaki smijeh je svijest o nečemu, komentar, kritika, neočekivan zaključak koji nudi pogled iz drugog kuta, igra duha… a to su sve male katarze… a one nas liječe… i intelektualno i duhovno, otvaraju nam nove perspektive.

Na Kvarneru ste rado viđeni gosti i stižete nam s predstavom Ritina škola, predstavom koja je osvojila i publiku i kritiku. Koja je tajna uspjeha ove predstave?

Dobra, zanimljiva, intrigantna tema i pitanja koja predstava postavlja, šarmantna priča, dobra adaptacija za Hrvatsku u kojoj su likovi, situacije i konteksti nama potpuno prepoznatljivi, intenzivan ritam predstave i zanimljivi i šarmantni likovi s kojima se možemo identificirati. Predstava teče lagano i zabavno. Pitka je, a nije plitka. To je, pretpostavljam, razlog zašto uvijek ima publike i zašto je ljudi često dolaze gledati i po više puta. A to je uvijek najveći kompliment predstavi. I posvuda je jednako prepoznatljiva pa je tako, nakon desetak domaćih nagrada, prije dvije godine osvojila i Gran Prix Velika Mostarska Liska na međunarodnom festivalu komedije u Mostaru u konkurenciji najboljih komedija u regiji.

Kakvi su vaši daljnji planovi, možda neki nedosanjani snovi koje ćete pokušati realizirati?
U siječnju izlazimo s novom predstavom. Riječ je o komediji koja donosi priču o dvije žene koje na nesvakidašnji način pokušaju riješiti egzistencijalne probleme koji ih muče. Priča daje odličnu presliku našeg današnjeg društva i vrijednosti, zaplet je urnebesan i neočekivan, a odnosi i lica kompleksni, zanimljivi i urnebesno zabavni. Naše dvije junakinje mogli bismo nazvati našima Thelmom i Louise, a igraju ih odlično Anja Šovagović Despot i Nataša Janjić – Medančić. Cilj je doći i do 20. godišnjice Planet Arta što je skoro, 2025. godine, a dalje ću vidjeti kakva će biti situacija i prilike za daljnji razvoj Planet Arta.

Volio bih se u nekom trenutku, a doista ne znam kad, jer mi sav angažman odlazi na Planet Art, okrenuti nekom kvalitetnom tv ili filmskom projektu. To me glumački zanima. Za kazalište imam puno ideja koje bih volio realizirati, a vidjet ćemo što će i koliko od toga biti moguće.

U predstavi Ljubavna pisma glumite s bivšom suprugom Slavicom Knežević ljude koji su se cijeli život voljeli i bili razdvojeni. Koliko je bilo lako ili teško postaviti to na kazališne daske?

Bilo je lako u kreativnom smislu, jer se Slavica i ja kazališno i glumački odlično razumijemo zbog čega smo već često surađivali pa nam je, uz glumački, i sav dramaturški i redateljski posao kojega smo se prihvatili bio kreativan i zanimljiv. A teško zato jer je Slavica netom prije premijere imala infarkt pa je predstava dovršena pod velikom brigom i dvostrukim pritiskom. No, prijem i odjek odmah po premijeri je bio tako dobar i predstava je izazvala toliko puno interesa da i to teško iskustvo danas možemo vidjeti kao prepreku koju smo uspjeli savladati pa danas uživamo igrajući predstavu i u fantastičnom prijemu koji doživljava.