[RAZGOVOR] Robert Bebek: Jezik je živa i neukrotiva beštija

Nema velikih i malih pjesnika, kao što nema ni velikih i malih ideja. Ima dobrih i onih manje dobrih.

Robert Bebek u nas poznat kao pjesnik posljednjih godina živi i radi u Kijevu. Nakon što je Svjetska zdravstvena organizacija podigla status epidemije na pandemiju Robert se vratio iz Ukrajine gdje je radio kao lektor i predavač. Ministarstvo je isti dan zatvorilo sva sveučilišta i škole te proglasilo trotjednu karantenu koja još uvijek traje. Semestar je počeo 20. siječnja ali od ožujka nastava se odvija online. I ispiti će se održati online. Robert iz svog doma u Veprincu svakodnevno drži online predavanja studentima u Kijevu. Došao je predzadnjim letom Kijev-Varšava-Zagreb prije no što je samo dan kasnije zatvoren zračni prostor. Iako vrlo zauzet s predavanjima uspio je odvojiti malo vremena kako bismo porazgovarali za Lanternu.

U biografiji piše da radiš kao lektor hrvatskog jezika na stranim sveučilištima ustanovama. Što je ustvari tvoj posao?

Robert Bebek: Radim posao lektora-asistenta na inozemnim slavistikama i sveučilištima. Predavao sam i držao vježbe iz hrvatskoga jezika i književnosti u Vilniusu, Lavovu, Katovicama, Sambotelu, Lisabonu, Kijevu. Ondje gdje je to bilateralnim sporazumima uređeno i gdje postoje želja, tradicija, namjera i interes matičnih sveučilišta, filoloških fakulteta i instituta i slavističkih katedri. Radim tamo gdje ima domicilnih eksperata koji svojim predanim znanstvenim i pedagoškim radom u suradnji s motiviranim studentima čiji je životni i profesionalni odabir struka filologije, posredno i slavistika, održavaju živom.

Sam posao suludo je bogat, zahtjevan i raznovrstan. Od rada sa studentima početnicima iz Estonije, Japana ili Sirije, kojima su strukture i tipologije slavenskih jezika bliske otprilike onoliko koliko i meni sintaksa padeža u mađarskom, do rada s naprednim grupama studenata i zajedničkog prevođenja filmova i knjiga s hrvatskoga na druge slavenske jezike.

Od povijesti hrvatskoga jezika do suvremene književnosti, stilistike i frazeologije. U svemu su tome, čini mi se, nekako najvažniji kontinuitet i povezivanje. Kontinuitet, u smislu jasne predodžbe o tome da lektorat niti počinje, niti završava s tobom, kao privremenim bićem predaje jezika i znanja, već da su mnogi prije tebe put utrli i da će ga oni koji dođu nastaviti granati. Povezivanje, pak, kao umrežavanje studenata, kolega, znalaca i svih pasioniranih ljudi koji s vremenom očvrsnu interdisciplinarni raster kroatističkih sadržaja ne samo lingvistike, već i translatoloških, etnoloških, literarnih i inih pitanja i tema. Nema ničeg ljepšeg od toga kada nakon deset, petnaest godina doznaš da se netko od nekadašnjih studenata zaposlio u fahu, da prevodi suvremene hrvatske pisce na svoj materinski jezik, da radi u diplomaciji i da je tako u svakodnevnom živom međujezičnom i personalnom kontaktu s onim što je studirao, da je zaposlen u turizmu pa da češće od tebe zbog posla posjećuje Hrvatsku, da mladi ljudi nekoć njima samima apstraktne i daleke pojmove i odnose pretvaraju u vlastite životne i profesionalne odabire.

Slično je i s radom u nastavi; kad postaneš svjestan da nikad ne možeš znati dovoljno svega o svemu, da uvijek postoje odgovori, iako oni ponekad nisu instantne naravi, da je jezik živa, složena i neprekidno evoluirajuća, neukrotiva beštija, ako si uz to vazda gladan novih znanja, uvida i pitanja, ne možeš ne zavoljeti i priviknuti se na takav posao i kruh.

Puno se toga i promijenilo. Slavistika više nije kumir kao u željezno doba istočnoeuropskog komunizma. A još je manje nova žila, poveznica otpora i objedinjujuća atrakcija, kao što je to bila u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća. Novac sad s neba pada na neku drugu zlatnu telad lingvistike, središta i fondovi redistribucije novih jezičnih tržišta i kapitala nalaze se danas puno istočnije i daleko južnije od Moskve, Praga, Beograda ili Sofije. Rekao bih da se danas slavistikom bave mahom stručnjaci i zaljubljenici, sve je manje, hvala Bogu, plaćenika, ideologa i propagandista. Svijet u kojem živimo više nije zatvoren i podijeljen. Osim toga, nevjerojatnom se silinom i u sve bržim skokovima mijenjaju i sva lica tehnologije i metode njezine primjene u poučavanju stranih jezika.

Početkom nultih godina, na prijelazu devedesetih u novo tisućljeće, nezamislivo je bilo u studentskome seminarskom ili diplomskome radu kao bibliografski izvor navesti podatak s wikipedije, internet je bio resor vrlo ograničenih i ne svima dostupnih dosega, u to vrijeme još skromnih podataka i moći. Ne kažem da je papirnata knjiga svetinja, da nakon što pročitaš Kiklopa ili Rat i mir soba mora zaudarati na prašinu i plijesan, da sam bio bogznašto sretniji i lakši kad sam prije petnaestak godina na lektorat sa sobom nosio i desetak kila knjiga. Bih li u to vrijeme mogao, zajedno sa studentima i kolegama, dobar dio semestra odraditi nastavom na daljinu? Bismo li se bili mogli tada, u istome satu i u istome danu, jedni od drugih udaljeni 2.000 fizičkih kilometara, koristiti digitalnim bazama podataka, e-bibliotekama, filmovima, muzikom i nepreglednim inim didaktičnim sadržajima na mreži?

Razgovarati, čuti se i vidjeti kao da smo u živoj predavaonici koja, ruku na srce, neizrecivo nedostaje. Kao i sav njezin žamor i dramaturgija. Jezik bismo bili naučili, na jedan ili na drugi način; u studenata koji danas odabiru hrvatski ili bilo koji drugi „mali“ slavenski jezik, motiviranost i volja za učenjem nisu upitni. Optimalno je koristiti se onime što ti je dostupno, jednom je to knjiga, drugi put mreža, treći put misao, inspiracija, digresija. Strani se jezik u odrasloj dobi uči i osobnom voljom i namjerom, ne samo poput djeteta, slušanjem i kopiranjem automatizama govorne reprodukcije. Okolnosti su sekundarne; niti ih biramo, niti ih prema vlastitoj volji proizvodimo.

Puno putuješ zbog posla. U kojim si zemljama radio kao lektor?

Robert Bebek: Radio sam u pet zemalja, iscrtao čudnu geometriju kretanja u ovih petnaestak godina, počevši od 2004. Kad pogledaš na mapi, a mape su neporočne, zar ne, ta je linija nekakav polukrug ili elipsa. Od sjevera Europe i litavskog Baltika preko zapadne Ukrajine, juga Poljske, susjedne Mađarske, egzotičnog Portugala i na koncu, još jednom, Ukrajine. U svakoj od zemalja presvučeš svoju zmijsku košuljicu, dobiješ nove adrese, navike, isprave i hodograme. Učiš i usvajaš nove jezike i kalemiš na sebe nove identitete. S vremenom se oni nakupe i sav taj bezdan jezika i ljudi postane ti dom. U svakome od gradova sretneš i stekneš svoje ljude i rutine, sigurna mjesta, prijatelje. Počinješ na nove načine povezivati i velike igre povijesti i male, usputne, zalutale usude i njihove tople, ljudske priče. Protagoniste i marginalce, rubove i središta. U jednome ti gradu osoba od povjerenja postane posrnuli amaterski boksač, u drugome je tvoj najbolji prijatelj domar i pisac radijskih reklama, u trećemu žena s kojom na prvome susretu nisi znao progovoriti niti jednu jedinu riječ na bilo kojem suvislom jeziku.

Inicijalna knjiška i lokalna znanja, u najboljem slučaju prostorno i iskustveno ograničeni mikrouvidi s kojima si se, samouvjeren i bahat, otisnuo od obale, postupno se račvaju, neprestano preispituju i u konfliktu i susretu s onima koji znaju i više i drugačije i bolje od tebe grade nove kralježnice, putove i magistrale. Na kojima se više ne možeš spašavati prečacima i hodanjem po izvjesnosti prtina i pruga. Bogatiji si, potpuniji, možda i brutalniji, iz dana u dan urastaš i otimaš se istodobno, i negdje duboko u sebi znaš da tomu nema kraja, da te tako, eto, bacilo, da nije dobro previše se osvrtati unatrag, u predjele i ljude i sebe sama od ranije, kojega se i kojih se samo sjećaš, čega sve skupa, na kraju krajeva, možda i nije baš u tom obliku bilo.

I unatoč nezasitnom zamoru i tijela i daha, nastavljaš nakupljenom inercijom i silom, nemilosrđem i strahom prvih kauboja i kozmonauta. U nekim se sredinama osjetiš prihvaćenim od prvoga dana, u nekim i uz sav svoj trud ostaneš do zadnjeg dana sjena, stranac, nevjernik. I dobro je da je tomu tako. Ono, što je nekad izgledalo kao privremeno, postane trajno, i obratno. Koferi i vrijednosni bagaži s kojima si otišao i za koje si mislio da će potrajati dovijeka pokažu se tijesnima i lako se potroše. Za takve nam preoblike i ne trebaju putovanja, dovoljni su i odrastanje i život na jednome mjestu. Ali, put svejedno zove i traži svoje ljubavnike, svoje nove kože i mamurne hodače. Izgubljenike.

U Rijeci si poznat kao pjesnik. Kakav je danas tvoj odnos s Rijekom kao gradom u kojem si završio svoje školovanje, u kojem si sazrijevao?

Robert Bebek: Rijeka su sekunda ili dvije pogleda u nevjerici iz busa u odlasku, prije nego što iz vidokruga nestanu rafinerija i plava boja mora. Poslije okreneš glavu u smjeru putovanja, tako je sigurnije i principijelnije. Košulja koju si odavna prerastao, a da u međuvremenu nisi pronašao svoj novi konfekcijski broj. Kažu da se u modnoj industriji mjere i brojevi radikalno i često mijenjaju i smanjuju. I da se od zemlje do zemlje razlikuju. Ne znam, nisam dovoljno upućen, bit će da je tako. Rijeka je, kao što veliš, i jedno od dvaju mjesta u kojima sam odrastao. Dakle, gust tepih sjećanja, nekoliko prijatelja i pregršt poznanika kojima konfekcijski brojevi nikad nisu bili od presudne važnosti. U međuvremenu sam živio i živim u pet-šest drugih gradova i zemalja. I svaki je od njih još jedna rijeka sa svim svojim pritocima, ponorima, ušćima i zaboravima. Ne bih više mogao izdvojiti niti Rijeku, niti ostale ‘rijeke’, sva su ta mjesta podjednako živa i povezana na nesigurnoj mapi puta i tijela.

Je li za tebe pisanje vokacija ili potreba? Pišeš li često?

Robert Bebek: Prije svega, budnost. Nakon toga zanat, postupak, navika. Intimni ritual oslobođen bilo kakve mistike ili kakve „više“, predstavljačke funkcije. Nešto poput redovitog provjetravanja utrobe i doma. Kao kad se nakon višemjesečne odsutnosti vratiš u svoju nastambu i prvo što učiniš je to da otvoriš sva vrata i prozore. Provjetriš i prostrujiš ono što je unutra i ono što izvana sa svih strana nadire. Zamijeniš im mjesta pa nek se sami dalje snalaze. Ti su tu tek da ih primijetiš ili ignoriraš, ponekad i imenuješ. Bude tu i pasivnijih prevrata i poza, naravno, kao i u svakom drugom intimnijem odnosu.

Iza tebe je sedam objavljenih zbirki pjesama. Prve dvije “Lampa u zoru” i “Oblaci praznine” su zbirke haiku pjesama. Što je to tako univerzalno u haiku poeziji da je prisutna u cijelom svijetu pa i gotovo na svim jezicima?

Robert Bebek: Retrospektivno, jer prošlo je petnaestak godina otkako sam izišao iz haikua, za mene haiku danas predstavlja metodu. Ne više i svjetonazor, ideju, priču. Vjerojatno mi je tada bio, u svoj našoj europskoj tranzicijskoj jami postmoderne, zabljesnuo kao egzotičan spas i iskra cjeline. O univerzalnosti, uopće, vrlo malo znam, ne bih se usudio jednoznačno odgovoriti. Haiku je rez. Oštrenje objektiva. Redukcija i jedan kratki potez. Namještanje fokusa na detalj, fragment, sjenu, oblik, odsutnost, prazninu, znak. Težnja k dekapitaciji lirskog subjekta i njegova premještanja u drugi, treći plan. U okvir oblaka. On je vještina koja se uči. I zavodljiv je i moćan, kao rijetko koji drugi poetski postupak ili manira, ali s vremenom se intenzitet potroši. Neko sam vrijeme tako mogao hodati bez glave i biti u sve začaran i zaljubljen. Nije, međutim, taj privremeni, ali sretni brak s haiku poezijom, u mene bio samo tehničke, papirnate naravi. Poklopili su se i senzibiliteti. No, trebalo je i stati, prije nego što se ljubav pretvori u repetitivnost i okoštalost i postane duh.

“A trebalo je samo zvati se Tom Waits” je tvoja zbirka pjesama iz 2004. godine. Što te veže za tog kultnog američkog kantautora i glumca da je zaslužio da se nađe u naslovu zbirke pjesama?

Robert Bebek: Naslov je knjige bio više amblematski, nego sadržajan. Tih je dana bila moda davati naslove knjigama, cd-ovima, filmovima i raznim projektima, izjavnog i imenskog karaktera, pa je tako i ovaj o Waitsu upao u biografiju. Optativ i kondicional nisu bili pozvani u naše društvo devedesetih i nultih godina, imperativ je odvajkada u nas bio dobrodošao. Izjavne rečenice, začudo, mogu biti i bez osude i benigne. Pogotovo kad se odnose na događajnu prošlost. Nose sjetu, evociraju, dociraju na djetinjasti način i djeluju kao panaceja, kao ljekoviti surogati zbilje kojoj goloruk baš ništa ne možeš.

Pixiesi i Waits dvojac su koje teško da će netko nov u mojem malenom panteonu rocka nadrasti. Zašto Waits? Predivne, čudesne melodije iza kojih se valjaju oceani jezovitih tekstova, pozadina i slika. I obratno, naravno: monološka, ispovjedna, promukla šaputanja sjajnog lirika zarobljena u golemoj, nadrealnoj bačvi našeg limenog svijeta i u grču neba koji, ni jedno ni drugo, ne odzvanjaju, samo podmuklo tu i tamo ‘klopnu’ vlastiti muk, ponor i prazninu. Kao kad u napušten, seoski bunar ubaciš kamenčić i čekaš odjek. A unaprijed znaš da je sve to glupo jer zemlja nema dna. Samo gole kosti. Svejedno, čekaš. Ne odustaješ. Jer baš zato ti si tu, na ovom svijetu, i ni zbog čega drugog. Tako je nekako zvučao Waits u mojoj glavi devedesetih. I nismo se do danas previše odmaknuli. O Pixiesima drugi put, može? Oni su, pak, sve promijenili. I zvuk i tekst i žanr i slike. Na tamne i oštre matrice surferskih rifova jednakom autentičnošću lijepili biblijske i ulične citate, sličice iz stripa i kozmogoniju. Vrištali i šaputali o kurvama i o bogu zaljubljenošću dječaka koji prvi puta vidi svijet. Mislim da je Bowie u jednom intervjuu za njih kazao da su bili psihotični Beatlesi rocka.

U vrijeme pop kulture kada pjesmu bez glazbe gotovo i ne čujemo osim kad ih učimo napamet u osnovnoškolskim klupama što učenicima ostavlja traumu prema ovoj književnoj formi toliko da im se cijeli život diže kosa na glavi pri pomisli na poeziju. Znamo uglavnom za velke pjesnike iz lektire. Kako nastaju veliki pjesnici? Ima li danas velikih pjesnika? Koja je danas pozicija pjesništva u svijetu i kod nas?

Robert Bebek: Rubna, što i nije loše, i oduvijek je tako bilo, osim u epohama revolucija i masivnih krvoliptanja društva i svijeta. Rub i pozadina nude dobar pogled na spektakl, iz prvoga se reda ne vidi baš najbolje, budale su ondje najglasnije. A buka i nije neki poželjan suputnik. Ne mislim da se nešto u toj poziciji suštinski promijenilo od Srednjega vijeka do danas. Mecenati, dvorovi, sinekure i plagije i danas podjednako vabe, ali tu je i otpor prema konvenciji, zar ne? Bilo da je riječ o otklonu od prihvaćene norme pripadanja koja se danonoćno ažurira, stereotipu ili preporučenom normativu stila koji u danom momentu dobro izgleda i zvuči, ili pak o osobnom izboru.

Nema velikih i malih pjesnika, kao što nema ni velikih i malih ideja. Ima dobrih i onih manje dobrih. Autentičnih i amatera. Rudara i posvećenika. I jedni i drugi traže svoje mjesto, i jedni i drugi na razne načine krvare svoju opravdanost i utemeljenost. Doduše, planet se vrti i bez vlastite svijesti o izmjeni noći i dana i rotaciji polova, no povijest i društvo trebaju svoje evidencije, zapisivače, reportere, bukače, kroničare, pjesnike, začinjavce. Svoju samosvijest. Vrijeme je to koje na koncu u svemu postavi svoj zlatni standard. Vrijeme i smrt ne daju se prevariti.

Ima pisaca koji su pisali i poeziju i prozu ali su uglavnom podijeljeni. Što je utjecalo na tebe da se posvetiš poeziji?

Robert Bebek: Svoje prve stvari objavio sam u jednome davnom broju riječkoga Rivala. I bile su to kratke proze. Namjerno ne kažem kratke priče, jer je više bila riječ o prizorima bez zajedničkog narativa. Onda sam se okrenuo slobodnom stihu, pa haikuu, pa opet slobodnome stihu. Utjecaji? Razlozi? Ambicije? Pretenzije? Lektire i čitanja? Trendovi i mode? Vjerojatno, sve to zajedno. Plus osobna kretanja i mijene, odluke i izbori o načinima njihova izricanja i o potrazi za vlastitim ritmom, govorom i glasom, u svijetu koji, osim hule i galame, ništa drugo ne čuje. Kao kad opališ fotku u apsolutnom mraku. Bez obzira na to što medij registrira ili ne registrira, kratki bljesak ostane. U pogledu, ili u zraku, svejedno je; nešto se razdanilo, osvijetlilo na čas, pa onda opet može noć.

Voliš reći za svoje pjesme da su mračne. Što je to što kontemplaciju čini mračnom, sjetnom, melankoličnom? Mora li pjesnik biti tužan da bi stvarao?

Robert Bebek: Sreća i vedrina danas su precijenjene. Ne samo da su precijenjene, već su postale komunikacijskim imperativom; pazi, ne uzusom, imperativom! Pogledajmo svoje selfije na društvenim mrežama, bacimo oko na nastupe starleta i političara, reklame i najavne špice tv showova, savjete životnih gurua i osobnih psiho-trenera. Optimizam je danas zahuktala parnjača klišeja koja serijski štanca bezglasne i sretne idiote! Nepristojno je postalo hitro i sa smiješkom odmah ne odgovoriti na pitanje ‘Kako si?’ ili ‘Sve ok.?’ Biti bar na tren opuštenih ruku i ramena. Odsutna pogleda. Karneval ne staje, film se ubrzao, kadrovi se oteli i plamte… show must go on, zar ne? Plamenovi ližu nebo, a mi se smiješimo i namještamo i fotkamo i svi smo jako, jako bezbrižni i sretni. Jer sutra je novi dan, a život je čudo. Melankolija i sjeta i tuga, koje navodiš, više nisu pravi izrazi i odgovori. Za njih su potrebne tišina, dokolica, refleksija i mir, a oni su iz naših života netragom nestali. Više bih volio da razgovaramo o pojmovima kao što su užas, obamrlost i sljepoća. Pouzdani su i provjereni, neće razočarati, napustiti, u prvome mraku podmetnuti nogu i ozarena lica dočekati prolaznikov pad. I za razliku od sreće i vedrine, obećavaju vedriji i nježniji, spokojniji i suosjećajan, posve mek i tih koračaj na putu.