Sestra koja fotografira i pleše Danza Lunar

Ovo je tekst o medicinskoj sestri koja liječi srca i radi dobre fotografije, priča o zločestom ku-ku i starom panju, a možda i priča o fotografiji.

Autor: Ivica Nikolac

Danza Lunar

Htjedoh bezglasno kriknuti.

Pružam ruke kako bih osjetila slobodu tijela i energije sjedinjene u pokretu.

Moje tijelo više nije moje. Poput plesne lunarne meditacije potekla je iz mene beskrajna priča proširujući granice moje percepcije. Rukama razmičem zidove, otvaram prostore međuvremena, odvajam misli u emocionalne i fizičke slojeve.

U potrazi za vlastitim iscjeljivanjem posežem za magijom paganskih korijena predaka. Moje je ishodište Pravijek. Činim spiralne pokrete, krugove, utapam se u beskonačnost. Uvlačim se u uterus Zemlje.

Tekst je to koji sam pod nazivom Danza Lunar napisao za seriju fotografija Morene Kvaternik prije gotovo 5-6 godina, nakon što sam ih prožvakao u mislima i ispljunuo na papir. Morena mi je naime poslala fotografije i rekla „ja to vidim ovako, ali mi u njima nedostaje ono nešto, ne znam što, ali Vi ćete svakako znati“. Objasnila mi je svoju ideju i tako se rodila Danza Lunar.

Displazija vremena

S Morenom me je upoznao naš zajednički poznanik Robi, koji ju je jednog dana doveo da mi pokaže svoje fotografije. Robi je inače obrtnik, tipični fušer čiju sam uslugu svojedobno previše (masno) platio, a njega i Morenu veže zajednička ljubav – motori, oboje su bajkeri. Morena me je zamolila da pogledam hrpu njenih fotografija raznih susreta bajkera i da iz te hrpe odaberem one za koje smatram da nešto vrijede. Namjera im je naime bila napraviti izložbu o bajkerima kojom su htjeli pokazati da bajkeri nisu hrpa huligana, već ekipa koja se dobro zabavlja i često provodi razne humanitarne akcije. Bila je to još jedna od mojih mentorskih sesija koju sam napravio ne uzevši niti kune za svoj rad, a bio je bogami ovaj put poprilično složen. Trebalo je odabrati fotke, ujednačiti ih, ponešto na njima počistiti, doraditi, srezati, odrezati, te u konačnici napraviti koherentnu seriju, za što sam odabrao tehniku crno-bijele fotografije. Izložba je bila postavljena u Galeriji Klović, na otvorenju nisam bio jer me službeno nitko nije niti pozvao, a uz to sam taj dan uoči otvaranja izložbe imao i manju saobraćajnu nesreću. Vjerujem da je konačni rezultat bio zadovoljavajući, pa sam na neki način i ja bio zadovoljan.

Danza Lunar

Morena se kasnije učlanila u HDLU Rijeka, rijetko se javljajući na izložbe koje HDLU organizira. Rijetko smo se također ona i ja susretali, ponajprije zato što je Morena, osim što je fotografkinja i bajkerica, ujedno i medicinska sestra, i za nju kažu da je izvrsna. Morena radi na Sušaku i popravlja pokvarena srca, a stanje moga srca je za sada još uvijek dobro.

Zašto pišem o Moreni? Već sam ranije spomenuo da sam joj bio (svojevrsni) mentor. Iskreno rečeno, (ah taj egoizam) dobar mentor treba dobro poznavati estetiku fotografije, treba znati prepoznati „ono nešto“ ako ga ima. Možda me baš to što sam umislio da nešto znam, vuče k tome da glumim mentora autorima koji misle da od mene mogu nešto naučiti i kojima je stalo do toga. Uostalom, kažu da danas ljudi ne cijene ništa što je besplatno, pa ako nema barem posvećenosti umjetnosti u tome što radiš, onda je sav trud uzaludan.

Displazija vremena

Morena radi novi fotografski projekt. Prijavila ga je na godišnji program HDLU Rijeka i trebala bi ga u vidu samostalne izložbe postaviti u Galeriji Klović u 2023.g. Pa dobro u čemu je problem? Morena naime hoće da joj ja budem kustos izložbe, a ja se opirem. Ne toliko zbog love, koliko zbog osjećaja da je sve to što radim uzaludno. Zaokuplja me bojazan hoće li riječka publika umjeti razumjeti Morenine fotografije. Kako one koje je ranije radila, isto tako i ove iz novog projekta, jer zahtijevaju specifičan pristup, interakciju viđenog i doživljenog s iskustvenim. One se u svoj svojoj ekspresivnoj složenosti dotiču samog ruba estetike, prelazeći povremeno onu tanku granicu koja dijeli trash i kreativno ludilo, ali nikad toliko da bi ih se moglo nazvati ili jednim ili drugim epitetom.

Njene su nove fotografije zapravo genijalne. Ritmom i upotrebom filmske naracije podsjećaju malo na sekvence Duane Michalsa, no ipak više vuku na stranu svojevrsne avangarde, apsurda i trivijalnosti, dadaistički naglašavajući problematičan status fotografije u svijetu umjetnosti.

Promatraču se čini da cirkadijalni sat u njima sam modulira biološke ritmove subjekata lišavajući ih vanjskih znakova i društvene interakcije i tako stvara svojevrsnu displaziju vremena. Na taj način se u okolini u kojoj nema davalaca vremena koji imaju negativan utjecaj na emocije i raspoloženje, dopušta nova spoznajnost i kognitivno funkcioniranje. Stvari trebaju imati smisao. Onaj koji promatra mora znati ima li nade iza ugla besmisla. Što se nalazi u gustoći njihove naracije?.
Suočeni s ovom zabrinutošću trebamo otkriti koja je granica između atmosfere i svemira. Treba lagano preći Karmanovu liniju, lebdjeti.

Nešto poput atmosfere s početka poeme Kradljivac kože Shela Silversteina koji je pisao:

Večeras sam otkopčao svoju kožu

i pažljivo odvrnuo glavu,

točno onako kao što to uvijek radim

kad se spremam za spavanje.

I dok sam spavao došao je ku-ku

gol koliko se gol može biti

i stavio je na se moju kožu

i zavrnuo si glavu

koja je nekad pripadala meni.

Sada nosi moje noge

trči ulicom,

na najsramotniji način.

radi i govori stvari, koje ja

nikada ne bih rekao ili učinio,

češka i zeza djecu

i udara ljude

zaluđuje žene.

Pa ako i vas rasplače

ili zavrti vašu jadnu glavu,

taj nitkov kojeg vidite

to u stvari nisam ja

To je ku-ku

koji nosi moju kožu.

Displazija vremena

Dakle, Tu bi prestala atmosfera i započeo bi svemir.
Vjerojatno ću se prihvatiti toga da joj pomognem realizirati i konkretizirati slike kreativnog košmara koji nosi u glavi. Pozitivan je to košmar. Pozitivna je to energija u negativnom okruženju.
A možda je Morena samo i mene rasplakala i zavrtjela moju jadnu glavu, a možda sam ustvari i ja svojevrsni ku-ku. To rekoh i zavukoh se pod Drvo koje ima srce.