Objavio: Portal Lanterna
O revitalizaciji povijesnog Parka svetog Jakova
autor: Pero Banda
Kada promatramo otvoreni prostor, od presudne je važnosti dobro procijeniti vrijednosti koje već u prostoru postoje, s obzirom da je cjelokupni doživljaj subjektivan i ovisi o promatraču i njegovom odnosu prema promatranome. U procesu planiranja, održavanja i uređenja svakako je bitno znanje koje u zvanju krajobraznog arhitekta treba biti vrlo široko, a podjednako uključuje poznavanje povijesne baštine i primjenu suvremenih tehnika i principa krajobraznog uređenja.
Ondje gdje se bogatstvo nekog grada najviše očituje, jest definitivno kroz krajobraznu arhitekturu u cijelosti koju čine njeni manji segmenti poput parka ili perivoja, trga, zelenih koridora, dječjih igrališta, šetnica, plaža itd. Opće je poznato da otvoreni prostori predstavljaju živo tkivo ali i socijalni element grada. Stoga, rješavanje problema otvorenih prostora znači uređenje, zaštitu i stvaranje uvjeta za održivo korištenje tih prostora. Otvorene površine treba promatrati afirmativno jer je otvoreni prostor, kao takav, iz više razloga nenadomjestiva komponenta prostora grada.
Opatijski otvoreni prostori predstavljaju veliki potencijal. Ono što u prostoru već postoji iz nekih prošlih vremena, svakako treba zaštititi no ne uzimati zdravo za gotovo, te na račun toga ograničavati suvremeni urbanistički, krajobrazni, turistički ili neki drugi razvoj grada. Krajobrazni i urbani prostori trebaju biti suvremeno interpretirani, kroz korištenje, održavanje i oblikovanje, naravno, uz očuvanje i zaštitu njihovih bitnih karakteristika. Tu svakako treba i istaknuti posebnu zaštitu i povijesnih prostora, koje je Opatija sačuvala, a kojima se pristupa sa aspekta zaštićenih krajobraznih cjelina.
Prostor parka je zaštićen kao kulturno dobro uključujući i crkvicu sv. Jakova a sastoji se od dva dijela; sjeverni dio koji je prostor samog parka, a južni je prostor umjetničkog paviljona Juraj Šporer sa pripadajućim parkom na rtu, na kojem se nalazi i simbol Opatije (Djevojka s galebom Zvonka Cara).
Godine 1886. osniva se perivoj ispred hotela „Kronprinzessin Stephanie“, autora Carla Schuberta Upravitelja carsko-kraljevskog društva za izgradnju parkova iz Beča. Osmišljen je kao perivoj koji povezuje sve građevine u vlasništvu „Društva južnih željeznica“ u jedinstvenu oblikovnu cijelinu, za razliku od današnjih dana gdje je krajobraz u konstantnoj borbi sa prostorno definiranom arhitekturom. U tom trenutku „Društvo južnih željeznica“ posjeduje hotel Kvarner s vilom Amaliom, hotel Kronprinzessin Stephanie kao i depadanse vila na području Mandrije. Cijelo spomenuto područje je sadržajno oblikovano do razine savršenosti u povezanosti kolnih i pješačkih komunikacija. Ništa nije prepušteno slučaju već je cijelo područje fenomenalno promišljano od početka do kraja, ne ostavljajući prostora greškama u planiranju.
Da ne spominjem da je Schubert (autor) prilikom oblikovanja cijelokupnog prostora u najvećoj mjeri koristio već postojeći biljni materijal što dovoljno govori o autoru i njegovom razumijevanju i osjećanju samog prostora i podneblja. Nit vodilja kojom se vodio, inspirirana je geometrijskim i historicističkim elementima, upravo onim stilskim obilježjima kojima su bile oblikovane i okolne fasade – krajobraz je bio dio arhitekture, arhitektura je bila dio krajobraza. Snažne istaknute osi, ona glavna koja je vodila od hotela Stephanie (Imperial), odnosno Zlatne dvorane do mora (oblikovanim stepeništem) i vodoravnom koja je vodila hotelu Kvarner, spajaju se u jednoj točki na koju Schubert postavlja fontanu Heliosa i Selene kipara Johanna Rathauskog, po kojoj je u ono vrijeme cijeli prostor često nazivan i „Brunnenplatz“ (Brunnen – fontana, platz – prostor).
Veći dio površina je oblikovan šljunčanim stazama koje su vodile u svim smjerovima, a nasadi bilja interpolirani su u prostor u obliku geometrijskih historicističkih otoka. Tako koncipirani prostor činio je savršeni estetski ali prije svega funkcionalni prostor koji je posjetitelju nudio spektakularni doživljaj arhitekture i krajobraza, prostor odmora ali i upoznavanja sa autohtonim biljem. Tada je prostor parka imao više sadržaja nego što ga park ima danas.
Početkom 20. stoljeća, perivoj na svom južnom dijelu dobija kavanu i slastičarnicu sa terasom koja je bila sastavni dio i poveznica između građevine i perivoja. Za vrijeme talijanske vlasti, perivoj zadržava osnovnu koncepciju i identitet, no 50-ih godina 20. st. je cijeli prostor u potpunosti „preoblikovan“ čime se izgubila povijesna vrijednost cijelog prostora. Cijeli parter je doslovce nestao i kompletno se izignorirala svaka povijesna odrednica tog prostora. Ne trebam ni spominjati što je Opatija izgubila takvim načinom upravljanja i oblikovanjem vanjskog prostora.
Osim atraktivnih elemenata (fontana i Umjetnički paviljon), prostor samog parka je vrlo jednostavno rješen linearnim plohama koje u zbilji ne nude mogućnost zadržavanja osim u dvije pješačke komunikacije koje imaju tek nekoliko klupa. Ali kako jedna lasta ne čini proljeće, tako ni tri klupe ne čine park.
Velike travnate površine na kojima nije dozvoljeno zadržavanje nemaju nikakvu funkcionalnu ulogu, ali o općenitom NE hodanju po opatijskim travnjacima baviti ću se u zasebnom članku. Godine 2007. napravljena je „Stručna podloga za proglašenje zaštićenim u kategoriji spomenika parkovne arhitekture“ (Park sv. Jakova) autorice mr. Dobrile Kraljić dipl.ing agr. sa suradnicama dipl. ing.agr Vlastom Oreb i Andrejom Iskra, Ivice Ljubičića dipl. ing. agr kao suradnika za poljoprivrednu botaniku te konzultantice i koordinatorice mr.sc. Koraljke Vahtar Jurković.
Ne trebam ni spominjati da mi je nevjerojatno da takav povijesni prostor svoju pravu zaštitu dobiva tek 2008. godine. Autori ove stručne podloge napravili su ne toliko kratak ali nevjerojatno koncizan rad o cijelom prostoru; od njegove povijesti, preko sistematizacije, biljnog fundusa, do smjera u kojem smatraju da bi se trebalo ići. Kao polazište za obnovu cijelog prostora u smislu kompozicije uzimaju povijesnu matricu o kojoj je sačuvano mnogo nacrta i fotografija. Također navode da unatoč činjenici da prostor parka više od 50 godina ima sadašnji oblik, vrijedi razmisliti o vraćanju „nekadašnjeg osebujnog oblikovanja u kojem je prezentacija biljnih vrsta i ciljano unošenje zimzelenog mediteranskog grmlja bila glavna ideja“. Ističu kako se sadašnje stanje parka ne ističe odlikama prepoznatljivosti; „negira izvornu zamisao, čija je vrijednost, osim stilskog izraza prepoznatljivog za razdoblje nastanka, vrlo prostudiran odnos prema ostalim građevinama i žarištima interesa kojima okolica perivoja obiluje. Stoga bi obnova perivoja prema zamisli autora Carla Schuberta bila doprinos urbanističkom i arhitektonskom ambijentu Opatije“.
Kao i svaki povijesni prostor, krajobrazna baština podložna je i sposobna za suvremenu interpretaciju. Ovakvim otvorenim prostorima mogu se dati nova značenja uz očuvanje bitnih povijesnih karakteristika, ali sa novim načinom korištenja kroz uvođenje atraktivnih sadržaja. Dobar blizak primjer nam je i obnova Kazališnog parka/trga ispred HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, koji je projektiran prema povijesnoj matrici (autor: Dragutin Kiš).
Jednom savršeni spoj između arhitekture i krajobraza, sada je sveden samo na osnovnu komunikacijsku os i ne nudi nikakav prostorni sadržaj osim fontane koja je na neki način izgubila svoj smisao, osim onoga da nam Helios, svaki dan, svojom gestom lijeve ruke pokazuje na koordinate Beča. Kao podsjetnik na neka stara smislena vremena kada je čovjek oblikovao krajobraz i arhitekturu po svojoj slici/mjeri.
Zašto taj podsjetnik ne bi bio i „okidač“ da se prostor ponovo vrednuje i razmisli o revitalizaciji?
Lanterna © Torpedo.media Izrada internet stranica @ More idea
