[SUSRET S UMJETNICOM] Biserka Lovnički – Opatija u srcu, ali i na platnu

Biba nadalje ističe kako je velika ljubiteljica ljepota Opatije, ali i svega što se događa u Opatiji, te je ove godine odlučila postati i njezinim žiteljem.

Šetnja Voloskom u vrijeme održavanja Mandraća uvijek je zanimljiva i inspirativna, unatoč logičnom ponavljanju motiva samoga mjesta održavanja ove značajne likovne manifestacije. Ovogodišnji mi je tradicionalni pohod pružio ipak nešto više – pogled mi je sam od sebe skrenuo prema slici koja se na prvi pogled ne uklapa najbolje u zadano okruženje, no boljom inspekcijom postaje jasno da se teško može bolje prodrijeti u duh Opatije, posebno ovogodišnje, slavljeničke. Slika, dakle, predstavlja 180 godina turizma u Opatiji, a autorica, Biserka Lovnički, preselila se u naš grad pred nekoliko mjeseci. Na početku susreta osvrnuli smo se upravo na spomenutu sliku.

– Zaintrigirao me objavljeni natječaj za Mandrać, tako da sam se odazvala i napravila dva rada. Sliku koja predstavlja ovu veliku godišnjicu turizma u Opatiji radila sam svojom maštom jer predstavlja grad koji je svojom ljepotom primjer ne samo Europi, već i svijetu. Cilj mi je bio da prema svom nahođenju naslikam sliku kojom bih doprinijela ovoj respektabilnoj opatijskoj obljetnici. Slika je bila izložena na Mandraću i, premda nije pobijedila, drago mi je da sam bila sudionik ove manifestacije na kojoj sam ove godine po prvi puta sudjelovala u pravome smislu.

Biba nadalje ističe kako je velika ljubiteljica ljepota Opatije, ali i svega što se događa u Opatiji, te je ove godine odlučila postati i njezinim žiteljem. Želja joj je da tu provede ostatak svoga života, ali i dalje radeći i stvarajući. Sin joj ovdje gradi kuću gdje će moći smjestiti svoj atelje kako bi mogla svoj naum sprovesti u djelo.

– U Opatiji živim „već“ devet mjeseci, no jedan od sinova mi je ovdje već više godina, drugi živi u Rijeci, a i unuk mi tu studira tako da sam ih u više navrata posjećivala i tako se zaljubila u ovaj grad. Rodom sam iz Karlovca gdje sam vodila i galeriju („Valer“), a deset sam godina živjela i u Istri (Buje), također vodeći galeriju („Amato“ u Grožnjanu). U svakome pogledu podržavam Opatiju, a članica sam i Udruge ljubitelja kamelija budući da mi je želja naslikati za sljedeću godinu više djela baš na temu kamelija.

Premda se Biserka u mladosti pripremala za ispit na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Zagrebu, nedostajalo je financijskih sredstava da se taj njezin san ostvari, tako da je završila obrtničku školu frizerske struke. Radila je punih 35 godina, a s vremena na vrijeme bi slikala – ruka je išla sama od sebe! Izbijanje Domovinskog rata pokrenulo je ono što je oduvijek u njoj čučalo i počela je intenzivno slikati.

– Domovinski smo rat u Karlovcu jako dobro osjetili, i oba su mi sina bila u to vrijeme na bojištu. Dogodilo se tada puno toga što nije bilo dobro, a o materijalnim oštećenjima ne želim niti razmišljati. Sve to me potaknulo da počnem slikati apstrakcije jer – kako da drugačije prikažem ljude kojih više nema?! U javnost sam po prvi puta izašla 1996. godine, naravno u Karlovcu, u Zorinom domu, izložbom „Novi život se rađa“. Općenito, volim da stvari budu zabilježene i da „ostavimo trag“ – ja to cijenim i meni je moje stvaralaštvo jako važno. Imala sam u početku pedagoga koji mi je pomagao i kad bi mi rekao „Bibo, ova sličica ti je k'o bog!“ nije bilo sretnije osobe od mene na svijetu!

Jedan od vrhunaca u likovnoj karijeri naše sugovornice svakako je bila njezina velika retrospektivna izložba „Koraci u tišini 1991.-2023.“ otvorena 12. srpnja 2023. – baš uoči 444. rođendana grada Karlovca u karlovačkoj Galeriji „Vjekoslav Karas“.

– Jako sam bila počašćena tim prostorom, kao i odazivom ljubitelja umjetnosti te svim iznenađenjima kojima je bila ispunjena večer otvaranja ove izložbe. Nitko, naime, nije znao da odlazim – to sam obznanila kasnije. Mislim da sam svojim radovima počastila Karlovčane koji, kao i ja, obožavaju svoj grad. Publici sam predočila i dobar dio karlovačkih motiva. Sve je zaista bilo na zavidnom nivou, uključujući i nastup „mog“ zbora „Vid Rukavina“ u kojem sam pjevala sopranske dionice punih 10 godina.

Dio slika s ove veličanstvene izložbe već krasi domove nekih od klijenata Biserke Lovnički, no ona ipak veći dio pažljivo čuva u cilju ostvarenja svog velikog „opatijskog projekta“. Slijedeći svoj moto „Per aspera ad astra! – Preko trnja do zvijezda!“, Biba nam za kraj otkriva svoj plan.

– Opatija me kontinuirano nadahnjuje, i to svi njezini detalji – od Djevojke s galebom koju bih voljela reinterpretirati, preko respektabilne godišnjice turizma, pa sve do krasnih kamelija koje obožavam i svakako ih namjeravam uključiti u djela kojima se nadam ostaviti svoj trag u Opatiji! Za početak, želja mi je, pogotovo što mi je to i obećano, da svoje radove predstavim opatijskoj javnosti izložbom u „Šporeru“, a voljela bih da mi tu priliku uveliča i zbor „Vid Rukavina“. Posebno mi je stalo da to bude baš u tome prostoru jer on nosi ime jednog Karlovčanina – liječnika Juraja Šporera! Dakle, moja bi se retrospektiva iz Karlovca preselila u „Šporer“ mom Karlovčaninu Juraju Šporeru u čast, a kada bi se sve to dogodilo oko njegovog rođendana u veljači, mojoj sreći ne bi bilo kraja!

Piše: Aleksandar Vodopija