[SUSRET S UMJETNIKOM] Beskrajno ljeto Saše Jantoleka

Naš je sugovornik inače i idejni začetnik, odnosno autor brojnih festivalskih nagrada.

„Endless Summer“ naziv je izložbe Saše Jantoleka koja se u Hotelu Ičići može razgledati sve do početka sljedeće godine. Tema „Beskrajnog ljeta“ jest Mediteran, ljeto i more, a njome kao da se produžuje (post)sezona u ovome hotelu koji, svakako valja istaknuti, po prvi puta predstavlja jednog lokalnog umjetnika. I to ne bilo koga, već svima nam dobro poznatoga Sašu Jantoleka s kime smo tim povodom porazgovarali.

– Odazvao sam se pozivu Glorije Lune Steiner, direktorice Hotela Ičići, koja mi je rastumačila svoju koncepciju izložbe u kojoj nije težište isključivo na izlaganju slika, već i na predstavljanju umjetnika, za početak onih opatijskih, počevši upravo sa mnom. Ideja mi se odmah svidjela, tim više što je korisna svim zainteresiranim stranama, a to najbolje dokazuje i moja izložba. Nisam posebno crtao za ovu izložbu, ali sam napravio novu seriju akrila, akvarela i olovke na medijapanu s tematikom ljeta i mora, uz, naravno, okvire vlastite proizvodnje, usklađene sa svakom pojedinom slikom. Upravo su ti okviri najveći „štos“ ovoga ciklusa: daju „štih“ starih okvira, a prilagođeni su mediteranskoj atmosferi koja odiše s izloženih slika dočaravajući nam „beskrajno ljeto“.

Vezano za okvire, tumači Saša, dosta je bilo materijala iz mora. Drvo iz mora je posebno lijepo. Skupljajući te materijale, počeo je slagati zanimljive okvire još pri samome početku svoje likovne karijere, pred dvadesetak godina. Danas je, nažalost, takvoga drva sve manje, tako da je počeo lagano napuštati ovu aktivnost, ali se na kraju odlučio na „vlastitu proizvodnju“ – od novog je drva počeo „proizvoditi“ staro drvo kome je podario i najrazličitije, „slučajne“ oblike.

– Upravo su mi takvi okviri u više navrata pomogli u boljem plasiranju vlastitih likovnih djela; oni su praktički dio umjetnine u užem smislu s kojom čine nedjeljivu cjelinu. Tek sam kasnije prešao na kutije i instalacije kojima sam još više „podebljavao“ sâm izloženi sadržaj, najčešće lutke. Naravno, bavim se i „čistim“ slikarstvom, ali klasične slike kao da mi „ne pitaju“ ovakve vrste okvira, tako da ih najradije ostavljam neuramljene.

Naš je sugovornik inače i idejni začetnik, odnosno autor brojnih festivalskih nagrada tako da je, primjerice, radio i nagrade za riječku Reviju lutkarskih kazališta, a ta je suradnja rezultirala čak i jednom predstavom. Dodatno, radovi su mu bili izloženi i u Ljubljani, po cijelome gradu, a u sklopu njihovog međunarodnog bijenalnog festivala suvremene lutkarske umjetnosti pod nazivom „Lutke“. Također, dobitnik je i brojnih nagrada i priznanja, a posebno su mu drage ona zagrebačka, s Bijenala ilustracije, te ukrajinska, s Međunarodnog festivala ilustracije „Krava“. Njegova najdugovječnija suradnja, ona s Liburnia Film Festivalom (LFF), još uvijek traje.

– Za LFF izrađujem nagrade od samoga početka, dok se još održavao u Ičićima. Ova suradnja, dakle, traje već 22 godine, a začeta je u vološćanskoj „Skalinadi“ gdje je hodočastila njegova tadašnja ekipa. Nagovorili su me da probam, odmah su im se svidjele moje prve tri kocke, a ostalo je povijest. Prve dvije nagrade su uvijek iste (barem zadnjih desetak godina), dok su ostale podložne promjenama. Stilovi su mi različiti, a volim balansirati između skulpture i crteža koji katkad ide prema apstrakcijama. Uvijek dodajem nešto novo u spomenute nagrade. Ove su godine to bili brodovi.

Inače, Saša je dugo vremena radio kao poštar baš u ovome kraju, poglavito u Opatiji, a što se likovne umjetnosti tiče – tu je potpuno samouk! Likovnost ga je privlačila praktički oduvijek ili barem od osnovne škole, a posebno se zagrijao za ovu materiju kada su mu, nešto prije njegove 20. godine, počeli objavljivati stripove u Zagrebu i Ljubljani gdje je čak i nagrađivan. Počeo je „raditi uz rad“, ali to nije bilo nimalo lako, tako da je brzo trebao posložiti svoje prioritete.

– Čovjek ne samo da želi „biti u tome“ (u likovnosti) već se to nedvojbeno i mora, a ako se uz to bavi i nečim drugim, onda to zaista nije niti moguće! Nakon početaka u roditeljskoj garaži u Matuljima, pred petnaestak godina sam u Kastvu otvorio atelier zajedno sa svojim prijateljem, a kada je on odlučio otići, ostao sam u njemu sâm. Jako sam zadovoljan s tim prostorom, imam kontinuiranu potporu Grada Kastva, a i ljudi su se na mene naučili, baš kao i ja na njih. Na neki sam način postao kastavski zaštitni znak!

Uz dvojicu sinova osnovnoškolskog uzrasta, Saša nema previše slobodnog vremena, no oni ga nadahnjuju i u likovnome smjeru, tako da je počeo raditi i slikovnice, a jedna mu je uvrštena među 40 najboljih na svijetu. Svakako treba spomenuti i dvije slikovnice koje je napravio za Dječji vrtić Opatija, a ilustriranje slikovnica nešto je što se podrazumijeva.

– Zahvaljujući svojoj djeci, napisao sam i slikovnicu s pjesmama te sad razmišljam kako da je objavim. Trenutno me, uz slikovnice, najviše okupiraju slike, i to one malo veće, „metar i pol sa metar“ s temom preobražaja između kukca i čovjeka. Slika se radi u više smjerova, između apstrakcije i figurative – na prvi pogled može izgledati kao apstrakcija, ali njezinim pažljivijim proučavanjem postaje jasno da ona to ipak nije. Kukci prelaze u ljudski oblik, ali ne nužno; katkad ostaju ipak samo kukci. To su nekakva dva glavna smjera koji me trenutno zaokupljaju, premda definitivno nisu jedini jer ih imam doista mnogo, a nerijetko me spontano „uzmu“ oni sporedni smjerovi te zanemarim svoj mainstream, no, kako god bilo, uvijek ostajem dosljedan samome sebi!

Foto: Nikola Turina
Piše: Aleksandar Vodopija

Preneseno iz Lista Opatija