[SUSRETI] Višnja Trošelj Živanović bila je tajnica ravnatelja 45 godina

Nije ni čudno kada se zna da je Višnja u Thalassotherapiji radila 46 godina, od čega čak 45 godina na mjestu tajnice ravnatelja, da je svakom čovjeku koji je došao na njena vrata nastojala pomoći i dati traženu informaciju.

Ti si bila srce i duša naše ustanove, falit će nam tvoj vedar duh, tvoj smijeh i šale, tvoja profesionalnost i susretljivost, tvoja dobrota i spremnost da uvijek pomogneš – neke su od pisanih poruka kojima je Višnja Trošelj Živanović, tajnica ravnatelja opatijske Thalassotherapije, u svom kolektivu početkom godine ispraćena u mirovinu. Kaže se da nitko nije nezamjenjiv, no mnogi su i u toj ustanovi i izvan nje, kraj Višnjinog radnog vijeka dočekali s mišlju da će je teško biti zamijeniti. Nije ni čudno kada se zna da je Višnja u Thalassotherapiji radila 46 godina, od čega čak 45 godina na mjestu tajnice ravnatelja, da je svakom čovjeku koji je došao na njena vrata nastojala pomoći i dati traženu informaciju.

– Prvu sam godinu radila u kadrovskoj i na prijemu gdje su me poslu učile Metka, Dagmar i Pia, čija pravila vrijede i danas bez obzira na svu tu informatizaciju. Onda sam prešla na mjesto tajnice kada je još bio prisutan i osnivač Thalassotherapije prof. Čedomil Plavšić, a ostala sam tajnica u mandatima svih idućih pet ravnatelja – kaže nam Višnja Trošelj Živanović, i sama se malo čudeći da je ni jedan ravnatelj nije promijenio. Jednom je, kaže, dobila objašnjenje da je to zato što nikada nije rekla ništa loše o prethodnom „šefu“, ali bit će da je nešto i u tome što je znalački, predano i s ljubavlju obavljala sve svoje poslovne zadatke i pritom zadržala humani pristup ljudima.

– Imala sam privilegij raditi s predivnim ljudima, imala sam prilike upoznati ljude iz cijelog svijeta koji su dolazili u opatijsku ustanovu, s nekima ostala i u prijateljskoj vezi sve do danas. Važno mi je bilo da se u našem kolektivnu njegovalo uzajamno poštovanje, da se poštivala važnost svakog djelatnika bez obzira koji posao obavljao, jer je svako radno mjesto na svoj način važno u tom procesu pružanja zdravstvenih usluga. U tim odnosima, po mom mišljenju, osnovno je da smo spremni pomagati jedni drugima – objašnjava nam Višnja koja je svojim primjerom to pokušavala dokazati.

Taj princip ona ne napušta ni u mirovini, a cijeli život ga ne primjenjuje samo na ljude, već i na životinje. U Višnjinom domu, u kojem je odraslo i njeno troje djece, uvijek je bilo i četveronožnih ljubimaca, pasa ponekad spašenih iz nehumanih uvjeta u kojima su se zatekli.

– Prvog sam psa kupila sama kada sam imala samo 11 godina. Kada smo se vraćali iz „kolonije“ naišli smo na prodaju štenaca, a ja sam ušteđeni džeparac koji su mi dali roditelji potrošila za kupnju psa i donijela ga doma. Prvog sam dobermana, koji je bio zlostavljan i nitko ga nije htio, udomila prije 33 godine i otada traje moja posebna ljubav prema toj pasmini, tako da uvijek imam jednog dobermana, ali i pse drugih pasmina. Među prvima su, uz dobermana, to bili i škotski ovčar i staford. Sada imam dva psa i kornjače, te mačke oko kuće o kojima brinem zajedno sa susjedima... Volim sve životinje, ali najviše konje, pa sam zato kuma dva konja koji žive na jednom ranču u Istri, što znači da doniram za njihovu hranu, a ponekad ih obiđem. To su hrvatski hladnokrvnjaci koji su veći dio života vukli drva iz šume, a sada svoje umirovljeničke dane provode na ranču kako bi dostojanstveno napustili ovaj svijet kad im dođe vrijeme – objašnjava naša sugovornica, koju mnogi koji je poznaju doživljavaju kao humanitarku i samaritanku.

A kako Višnja provodi umirovljeničke dane? Sve, kaže, obavlja sporije i to joj paše, ali nikada joj nije dosadno, jer već od jutra brine o svojim životinjama koje treba nahraniti i prošetati. Veseli je što sada može više vremena provoditi sa svojom obitelji, posebno s unucima, i prijateljima.

Višnja Trošelj Živanović ima nove ciljeve, pa planira preseljenje iz Opatije na neku lokaciju bliže prirodi i divljini. Kao dijete često je boravila kod bake na obroncima Velebita, gdje je, smatra, nastala i ta povezanost s prirodom i životinjama. Zato bi željela naći mjesto u prirodi gdje bi stvorila malo utočište za životinje i imala dvije košnice, jer je od oca pčelara nešto naučila i o pčelama. Pritom naglašava da dobro zna da su životinje za čovjeka najprije obaveza i briga, a tek onda neizmjerna ljubav.

Vilma ili Višnja

U službenim dokumentima navedeno joj je osobno ime Vilma, ali malo je tko tako zove i većina je zna kao Višnja. Pa koje je točno njeno ime?

– Mama mi je htjela dati ime Vilma, a tata Višnja. Na kraju je upisano ime Vilma, ali su me odmah počeli zvati Višnja, tako da je teško reći tko je pobijedio, mama ili tata... – kroz smijeh objašnjava Višnja/Vilma Trošelj Živanović.

Piše: Mirjana Rončević
Snimio: Nikola Turina
Za List Opatija