MORSKI TRAMVAJ : KADA SU PROTJERANI AUTOMOBILI S RIJEČKOG KORZA?
Dubrovački Stradun i riječki Korzo u tom su trenutku funkcionirali kao jedina pješačka carstva u hrvatskim gradovima. Zagrebačkim središnjim trgom automobili su tutnjali bez imalo pardona, ne hajući za pješačku stoku sitnog zuba pred sobom. Na svu sreću, ta ista stoka sitnog zuba imala je u jadranskom dijelu Hrvatske poprilično opak ugriz, pa je lokalna bratija za volanom mudro zaključila kako se s polja okršaja bolje povući.
Korzo kao prostor slobode? Da, u toj riječkoj ulici možete činiti što Vam god valjda padne na pamet. Možete opušteno šetati, snažiti mišiće vožnjom bicikla, nositi transparente u znak protesta. Možete igrati košarku ili nogomet (u to me svako malo uvjere mlade ekipe u improviziranim igralištima pred gradskim Poglavarstvom), upriličiti svirku (dosjetiš se kakva datuma pogodna za povod, pa naprijed sa zahtjevom nadležnima). Možeš također organizirati okupljanje ljubitelja domaćih životinja, odvažiti se na umjetnički performans ili pozvati na kolektivno trčanje u ime zdravog života.
Ima li nešto što se na Korzu ne može činiti? Ima. Njime ne možete voziti automobil.
Naravno, tako nije bilo oduvijek. Ma koliko nam se Korzo danas činilo ulicom koja pripada samo nama, pješacima – zbog čega nas ljudi vrste „vozač obični“, pogotovo primjerci te vrste koji su s volanima spojeni ovisničkom vezom, moraju pitati za dopuštenje privremenog korištenja, npr. u slučaju polazne točke kakvog relija – istina veli kako je inicijalno stanje stvari bilo potpuno suprotno. Korzom su u neko drugo vrijeme suvereno vladala vozila. Posegnete li za fotografijama Korza iz tog poglavlja njegova životopisa, vidjet ćete kako su se posred Korza i tada znali kretati pješaci, ali takve prizore dugujemo samo činjenici kako u trenutku korištenja fotoaparata, igrom slučaja, ulicom nisu prolazili automobili, pa su si pješaci mogli dopustiti privremen luksuz hodanja Korzovim kolnikom.
Da, kolnikom. Korzo je sve do početka 1990-ih godina imalo vidljive kolnik i pločnike, iz razloga koje je suvišno objašnjavati. Pješačka je sreća što je gradskim ulicama u neka starija vremena promicao razmjerno malen broj vozila, motorizacijski bum tek je trebao stići, pa je bilo trenutaka kada su mogli zakoračiti na kolnike nekih ulica bez prevelikih sigurnosnih upitnika. Danas bi to bilo ravno samoubojstvu. Bajka kaže kako je ideja Korza bez jurećih automobilskih kotača, tutnjave motora i terora ispušnih plinova ravno u pješačke nosove egzistirala u to doba samo u glavama najvidovitijih pojedinaca, koji su uspijevali smoći snage za tako lude urbane snove.
Kada se dogodio tektonski preokret, urbana revolucija koja je promijenila lice riječkog središta, čineći ga oazom ugodnijeg života? Valja vjerovati, ne samo pješacima, nego i stanovnicima zgrada izraslih duž Korza?
Dogodilo se to početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, najvjerojatnije 1953. godine, kada su pored ulaza na Korzo Narodne revolucije (kako se ono u to doba nazivalo) postavljene prometne oznake kako je njime vožnja zabranjena. Korzo se potom nastavilo koristiti kao idealan prostor za parkiranje u samom srcu grada. Što je, naravno, automatski značilo i vožnju tom prometnicom. A onda je gradska vlast ljeta 1970. donijela odluku o protjerivanju automobila s Korza u cijelosti. Riječani su time dobili pješačku oazu bez koje će uskoro biti nemoguće zamisliti lice njihova grada.
Mnogi su im zbog toga u Hrvatskoj mogli pozavidjeti. Dubrovački Stradun i riječki Korzo u tom su trenutku funkcionirali kao jedina pješačka carstva u hrvatskim gradovima. Zagrebačkim središnjim trgom automobili su tutnjali bez imalo pardona, ne hajući za pješačku stoku sitnog zuba pred sobom. Na svu sreću, ta ista stoka sitnog zuba imala je u jadranskom dijelu Hrvatske poprilično opak ugriz, pa je lokalna bratija za volanom mudro zaključila kako se s polja okršaja bolje povući.
Kako su Riječani dočekali odluku o potpunom udaljavanju vozila s Korza? Ankete iz rujna 1970. pokazale su kako građani novu urbanu situaciju prihvaćaju objeručke. Štoviše, bilo je podosta onih koji su pozitivnu promjenu nadogradili željama da novi, pješački Korzo poveća broj mjesta za trenutak predaha uz kavu, da trgovci izađu iz prodajnih interijera i stanu za štandove nanizane duž ulice (možda po uzoru na tršćanski Ponte rosso), da se postave ugostiteljske terase, oku ponudi više cvijeća i slično. Pješačkom Korzu posebno su se razveselili vlasnici tada brojnih slastičarnica, kojima je promet počeo vidno rasti. Bilo je i onih koji se nisu ustručavali predložiti ukrašavanje Korza reklamnim slikarijama, ukusno aranžiranim izlozima, obnovljenim fasadama…
Duh je bio pušten iz boce i više se nije da potjerati natrag.
Je li bilo i drukčijih glasova? Moralo ih se tražiti povećalom. Zabrana prometovanja automobilima ponešto je otežala dopremu robe prodavaonicama nanizanim duž Korza, ali su njegovo svježe lice bez vozila vrlo brzo prihvatili i trgovci u tim prodavaonicama, pogotovo što je za tu teškoću iznađeno adekvatno rješenje.
Za jednu od točaka na i pobrinuli su se riječki klinci: na samom početku Dječjeg tjedna, njima posvećene manifestacije koja se održavala od 5. do 10. listopada, petoro je mališana iz gradskih osnovnih škola Korzo ukrasilo vlastitim crtežima. Tko bi se usudio preći kotačima preko tih crteža, usred gradske pješačke oaze? Kako jučer, tako i danas.
