MORSKI TRAMVAJ STJEPAN KREKUŠ, PORATNI OBNOVITELJ RIJEČKIH URA

Tko zna koliko takvih prirodnih sposobnosti čuči u nama, a da toga nismo svjesni, svakodnevno oslonjeni na strojeve pomagače, zbog čega su se naši unutrašnji strojevi opustili, umuknuli, zahrđali, pa nam je posljedično misliti kako ih ni nemamo. Strah me ponekad i pretpostaviti što li sve u nama spava.

Uvijek sam s vremenom vodio bitku. I najčešće bivao poražen, o čemu bi mnogo toga mogao reći šef koji me dočekivao oštrim pogledima na mom prvom  radnom mjestu. A ti su pogledi potrajali godinama. I on i ja dobro smo znali tko je kriv za redovita kašnjenja, bome i za mladenački drsko nepokušavanje traženja izmišljenih opravdanja. Trebalo je pokazati kakav-takav znak posipanja pepelom po glavi, s njime i priznavanja nadređenog autoriteta. Ali…

Kada je nakon nekoliko mjeseci uvijek iste ranojutarnje prakse u nevjerici shvatio kako u njegovu okruženju postoji osoba koja uopće ne nosi sat – trebam li otkriti tko je to bio? – šef je kazao pred svima da će mi ga osobno kupiti. Dobro, nisam ga shvatio ozbiljno, valjda to nije učinio ni on sam. A i čemu, ta svi smo znali kako to ne bi ama baš ništa pomoglo razrješenju moga vremenskog problema.

Ono što šef nije znao je moja navika da, kada već ne nosim ručni sat, podižem pogled prema svim javnim satovima što bi se ukazivali putem kojim bih stupao gradom. Znao sam točno iza kojih uglova se nalaze, rade li tih dana uredno ili ne. Postupno sam razvio i malu igru za koju smo znali samo oni i ja: prije nego što bih provjerio okom u vis koja je ura, zastao bih i zavirio u svoj unutarnji sat da pogodim koliko bi moglo biti. I? Redovito bih znao prilično dobro koliko je sati, pogreška se kretala u radijusu od plus-minus deset minuta. Objašnjenje tada već dobro istreniranom osjećaju za vrijeme – šefe, moj oštri šefe, ne ljuti se na takvu formulaciju u mom nevoljnom slučaju – skrivalo se u spoznaji kako svatko od nas jamačno ima u sebi prirodni, neovisni „tajmer“ koji otkucava svoje i bez navijanja.

Tko zna koliko takvih prirodnih sposobnosti čuči u nama, a da toga nismo svjesni, svakodnevno oslonjeni na strojeve pomagače, zbog čega su se naši unutrašnji strojevi opustili, umuknuli, zahrđali, pa nam je posljedično misliti kako ih ni nemamo. Strah me ponekad i pretpostaviti što li sve u nama spava.

Ok, prekardašio sam odužim uvodom, molim oprost. Da, sve što napisah u prethodnim retcima samo je slijed osobnih asocijajcija što su mi navrle pri pomisli na „vremensku“ temu kojoj posvećujem ovaj napis. A tema je Stjepan Krekuš, majstor koji je desetljećima brinuo brigu o javnim urama na dvama gradskim satnim tornjevima, jednim uz Rječinu, na sušačkoj strani, pred licem hotela Kontinental, i drugim posred Korza.

Sušački sat ušao je radni vidokrug majstora Krekuša neposredno po oslobođenju grada od njemačkih vojnih snaga 1945. godine. Sat se uzdizao uz Rječinu od prijeratnih vemena, moglo bi se kazati kako je i on na samo njemu znan način promatrao zbivanja na graničnoj liniji što je razdvajala Rijeku od Sušaka. Brojčanik je otkucavao svoje tako da je bio vidljiv isključivo prolaznicima sa sušačke strane granice. Jesu li graditelji tornja mislili kako onima na talijanskoj strani brojčanik nije potreban ili pak samo nisu htjeli podijeliti „svoju“ informaciju o vremenu s talijanskom stranom, upitnik je koji prepuštamo njima.

Kada je Blaž Polić, prvo ime prve poratne sušačke vlasti, pozvao Krekuša da osposobi za normalan rad javnu uru nasuprot Kontinentala, njezin toranj nije mogao sakriti rane nastale ratnim razaranjem susjednog mosta preko Rječine. Zašto je poziv upućen upravo Krekušu, lako je dokučiti: on je u tom trenutku gospodin srednjih godina (47 mu bijaše ljeta tek), a u tu je brojku bilo uključeno 28 godina profesionalnog bavljenja satnim mehanizmima. Vrtnja filma unatrag pokazala bi kako je prva radna iskustva započeo stjecati u Subotici, isprva se baveći zlatarstvom, urarstvom i optičarstvom. Životni put ga je prije Drugog svjetskog rata odveo iz vojvođanskih ravnica na jadransku obalu, u Crikvenicu, potom u Rijeku. Tu je dobio radno mjesto u urarskoj radnji majstora Šafara što se nalazila na kutu gdje se susreću današnja Starčevićeva ulica i Jelačićev trg. Potom se vrlo brzo osamostalio, otvorivši vlastitu radnju na Fiumari.

Krekuševo iskustvo bilo je upravo ono što se traži za nimalo jednostavan zadatak na koji je mislio Polić. Popravak sata otežavala je činjenica da su mnogi njegovi dijelovi bili udarima eksplozija na susjednom mostu iskrivljeni, neki uništeni, a nekim se dijelovima nije moglo ući u trag, potpuno su nestali. Redovna nabava zamjenskih dijelova? Krekušu su smjesta rekli neka se ne zanosi takvim mislima. Posao je potrajao nekoliko mjeseci i sat je iznova počeo obavljati svoju redovnu zadaću, pomičući kazaljke nad glavama sušačkih građana. Ne bez stručne pokretačke ruke i bez nadzora rada podjednako stručnim okom – Krekuš ga je od tada osobno svakodnevno ručno navijao.

Sličan zadatak stigao je na stol Krekušu i kada je gradska vlast stavila na dnevni red funkcioniranje sata što je trebao pokazivati vrijeme s Gradskog tornja na Korzu. S njim se prvi put kao urar susreo također 1945. godine, tragom podatka da su njemački vojnici zadnje ratne godine raznijeli dijelove uređaja, pa je i taj zaustavljeni uređaj valjalo popraviti čim prije. Krekuš je još jednom bio na visini zadatka, metaforički i doslovce. Od 1949. počeo je sat svakodnevno i navijati, kao što je to već činio sušačkom satu.

Interesantno je kako se na Gradskom tornju – u čiju se mračnu prostoriju na vrhu građevine ulazilo uspinjanjem spiralnim stubama i željeznim ljestvama, a počesto su je opisivali usporedbom sa srednjovjekovnom ćelijom za mučenje zatvorenika, zbog njenih velikih valjaka, golemih kotača i debelih konopaca, te kontinuiranog škriputanja i lupkanja nesviklom oku čudnoga satnog uređaja – nalazilo i veliko zvono. Smješteno u otvorenom dijelu prostora, ono je imalo zadaću svakog punog sata objavljivati Riječanima kako stoje stvari s prolaskom vremena. Kada je tek bilo postavljeno, 1873. godine, zajedno s novim satnim mehanizmom kupljenim u Beču, zvono je dobilo dodatnu zadaću objavljivati informaciju o smrti članova značajnijih riječkih obitelji. U prostor gdje se nalazilo zvono mogli su dugo vremena u poraću ulaziti golubovi, što je u trenucima zvonjenja dovodilo do žestokog šušura na vrhu tornja. Buka ih je raspamećivala, pokušavali su bježati, udarali krilima u zidove ili zvono, pa su tako mnogi izgubili glavu.

Zanimljivi su životi gradskih satova. Ne samo u vezi s njihovim radom, koji nam se kao korisnicima njegovih usluga podrazumijeva, ili neradom, u trenucima zakazivanja mehanizama. Znaju oni mijenjati lice, odustajući od jednoličnosti i postajući dvoličnima, troličnima, četveroličnima. Umnožavanje te vrste dogodilo se sušačkom satu 1968., nakon što se Zavod za komunalnu djelatnost obratio tijekom lipnja Krekušu da napravi još jedan brojčanik. Postavilo bi ga se na južnu stranu tornja, kako se vrijeme ne bi moglo otčitavati pogledom samo s onoga jednog brojčanika i samo sa sušačke strane grada, kao u doba talijanske vlasti u Rijeci, nego i s druge strane Rječine. Uz pomoć jednoga mlađega radnika, tada već 70-godišnji majstor iznova je obavio svoje. Drugi brojčanik nije postavljen u horizontalnoj razini s postojećim brojčanikom, što je prostorno-vremenska anomalija koja se jasno vidi i dan-danas.

Krekuš je nadzirao rad oba toranjska sata sve dok mu je to dopuštala životna dob.

Nije se pritom dao zbuniti najavama nekih drukčijih vremena, u kojima se osoba poput njega neće morati brinuti o satnim mehanizmima i svakodnevnom navijanju vlastitom rukom. Ta su vremena pokucala na gradska vrata za Novu godinu 1961., kada su se na važnim gradskim točkama počeli pojavljivati moderni, električnom energijom pokretani javni satovi. Serija od prvih šest takvih ura postavljena je na prometnijim trgovima, što će reći na Krnjevu, Mlaki, Trgu Togliatti (današnjem Jadranskom), Beogradskom trgu (danas Jelačićevom), Belvederu i pored samoposluge na Podvežici. Električni satovi su mrežom telefonskih kablova povezani s centralnim satom Poduzeća PTT (za manje upućene, na djelu je kratica Pošta, telegraf, telefon) u Barčićevoj ulici.

Jesam li rekao kako je majstor Krekuš postavio drugi brojčanik na sušačkom satu uz pomoć mlađega radnika? Taj mladi radnik bio je Šime-Zvonko Lončarić.

Lončarić je ušao u Krekušev život u danima kada je subotički majstor nastojao organizirati svoj život i rad u Crikvenici. Onomu pak koji ispisuje sve životne scenarije pod kapom nebeskom prohtjelo se da se u Crikvenici susretnu Krekuševa kćerka Marija i mladi Lončarić, a kada se sve začinilo zaljubljenim pogledima, potom vjenčanjem te budućim cjeloživotnim zajedništvom, bila je određena i radna sudbina Lončarića. Kćerka je u očevu radnju na Fiumari, gdje je pomagala, dovela svog odabranika, pa je otac zaposlio i njega. Od tada su obojica održavali i popravljali gradske ure, jedan poučavajući, a drugi učeći. Nije zaostajala ni Marija, dapače, postala je prvi visokokvalificirani ženski urar u tadašnjoj državi, stječući zajedno sa suprugom diplomu 1956. godine. Kada je 1968. trebalo sušačkom satu dodati još jedan brojčanik – a na toranj se moralo uspinjati vanjskim željeznim ljestvama – 70-godišnji Krekuš bio je na ozbiljnoj kušnji. Dobar dio posla tada je obavio pomoćnik Lončarić. To je uključilo podešavanje triju utega u satnom mehanizmu teških stotinjak kilograma, plus još jednog utega koji je imao zadaću okretanja brojčanika.

Nije potrajalo dugo i Stjepan Krekuš prepustio je radnju i posao na Fiumari svomu zetu Šimi-Zvonku i kćerki Mariji, a oni će u njoj raditi sve dok se u taj prostor sredinom 1980-ih ne useli poslovnica Riječke banke (danas Erste banke). Mjesec dana potom završili su i oni u mirovini. Brigu o gradskim javnim satovima u tom je trenutku već vodila tvrtka Kompas.

Da su u radnji majstorskog trija na Fiumari znali s koliko ću svakodnevne pozornosti pratiti rad javnih uređaja za čije su kasnije dobro stanje i oni zaslužni, vjerojatno ne bi nikad radno odustali od tornjeva koji mi ne prestaju tiktakati nad glavom. Ili bi možda odustali od njih prije nego što su to učinili, razočarani mojim mediteranski opuštenim odnosom prema kretnjama njihovih kazaljki?

Odgovora nemam. Ali zato znam sljedeće: dobro je što nisam onaj o čijoj vremenskoj točnosti ovisi ritam gradskog života. Samo vi satovi, vrijedno i uredno javno tiktakajte, ne osvrćući se na me.

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!