[RAZGOVOR] Košarkaški trener Aleksandar Šćepanović doveo njemački klub do povijesnog uspjeha: 'Uz sve uspjehe i lijepe trenutke, ne mogu dočekati pogled na Kvarnerski zaljev obasjan suncem'
Autor: Nikola Cvjetović 14.08.2024
Njemačka je država koja će ti omogućiti prostor za profesionalno dokazivanje, u kojoj osoba koja pošteno radi ima šanse napredovati do zadovoljavajućih razina, što i je razlog silnih migracija prema Njemačkoj (trbuhom za kruhom), pa tako i razlog mog dolaska. No, Njemačka nikad ne može zamijeniti emociju, toplinu i energiju naših ljudi, govori Opatijac Šćepanović.
Opatija - Opatijac Aleksandar Šćepanović – Saša piše predivnu košarkašku, trenersku priču daleko od kuće. Ovaj košarkaški trener koji je igračku karijeru završio ranije zbog ozljede, a potom trenerski put nastavio u matičnom klubu Kvarneru, već desetak godina živi i radi u Njemačkoj, u kojoj je proteklu sezonu s momčadi Karlsruhe Lionsa ostvario povijesni uspjeh kluba, plasman u elitnu košarkašku Bundesligu.
Kako se Opatijac snašao u Njemačkoj?
Već sam deset godina u Njemačkoj i smatram da sam čovjek koji se može adaptirati i snaći u raznim životnim situacijama i sredinama. Praktično, mislim da sam se snašao vrlo dobro. Zaradio sam poštovanje ljudi s kojima radim i s kojima sam radio u prošlosti i sa svima njima imam jedan kvalitetan odnos. No, jako je teško naviknuti se na njemački mentalitet, na njihov nedostatak emocija i strasti. Jako je teško naviknuti se na njihovu proračunatost i hladnoću. Ukratko, koliko god bio dobar i poštivan u svome poslu koji radim, ovdje ću uvijek biti i osjećati se kao stranac. Njemačka je država koja će ti omogućiti prostor za profesionalno dokazivanje, u kojoj osoba koja pošteno radi ima šanse napredovati do zadovoljavajućih razina, što i je razlog silnih migracija prema Njemačkoj (trbuhom za kruhom), pa tako i razlog mog dolaska. No, Njemačka nikad ne može zamijeniti emociju, toplinu i energiju naših ljudi. Uz sve uspjehe u Njemačkoj, najdraže mi je na kraju sezone sjesti u auto, voziti u Hrvatsku, dočekati trenutak da prođem tunel Jušići iznad Matulja i ugledam Kvarnerski zaljev obasjan suncem. Nikakva titula ili najbolji mogući rezultat u košarci ne može mi to zamijeniti.
S momčadi Karlsruhe Lionsa plasirali ste se u elitnu Bundesligu. Kakav je osjećaj, jeste li se nadali takvom rezultatu?
PSK lions je jedan relativno mladi i mali klub bez košarkaške tradicije. Stručnjaci i analitičari pred početak sezone su nas stavljali u poziciju da ćemo se boriti za ostanak u ligi unatoč tome što smo godinu prije ušli u polufinale pro A njemačke košarkaške lige. To bi u prijevodu značilo da nismo bili dovoljno cijenjeni u njemačkom košarkaškom/sportskom miljeu. Meni kao treneru najbitnija stvar kod odabira igrača je njihov karakter. Puno lakše je unaprijediti tehniku, taktiku pa čak i fizičke predispozicije od nečijeg karaktera s kojim se rađamo. Vidjevši kako dečki uživaju igrajući jedni s drugim, provodeći vrijeme zajedno, te koliko se međusobno motiviraju, poštuju i pomažu kada je najteže, znao sam, što se tiče karaktera, da nisam pogriješio i već time sam bio zadovoljan. Od samog početka imali smo ogromnih problema s ozljedama, što je uvelike otežavalo uspjeh na terenu. I bilo je momenata kad nije bilo lako, ali opet karakter igrača je bio fantastičan i kakav god da je ishod bio, ja sam bio zadovoljan i uživao sam. Zanimljivo je bilo to što su se svi problemi s ozljedama riješili u najključnijem trenutku sezone. Tada je ekipa zablistala u punom sjaju i sav mukotrpan rad kroz cijelu godinu biva nagrađen osvajanjem titule prvaka. Osjećaj koji me prožeo u tom trenutku bio je intenzivan, ali i zbunjujući. Istovremeno ushićenje bilo je umanjeno činjenicom da istu nisam mogao podijeliti sa svojim najbližima i još bitnije, doma u svom voljenom gradu.
Kakvi su planovi za dalje? Hoće li klub igrati sljedeće sezone u tom višem rangu?
Zbog strogih pravila Bundeslige - od kojih je jedno minimalni budžet od 3,5 milijuna eura - moj klub nije mogao to ispuniti te zbog toga moramo ostati u pro A ligi. Moj ugovor ističe na kraju tekuće sezone 2024./2025. Cilj mi je pošteno odraditi sezonu i napraviti najbolji mogući rezultat. Naravno da su pritisak i očekivanja u novoj sezoni puno veći, u smislu ponavljanja ovogodišnjeg uspjeha. Ipak, time se apsolutno ne zamaram niti zanosim. Moj osobni cilj je da ekipa iskoristi svoj maksimum potencijala i da svi zajedno postanemo još bolja verzija samih sebe, osobno i košarkaški.
Možete li dati usporedbu hrvatske i njemačke košarke?
Prva razlika, koja je možda i najlakše vidljiva oku, je što su dvorane u kojima se igraju utakmice kompletno rasprodane. Dvorana za svih naših utakmica, izuzev jedne, i to u gradu koji nema košarkašku tradiciju, je bila rasprodana. To daje jedan poseban osjećaj i navijačima i igračima i doprinosi atraktivnosti sporta, koji je sve popularniji i sve medijski zastupljeniji u Njemačkoj. Međutim, nogomet je u Njemačkoj religija. Količina nogometa u njemačkom medijskom prostoru (novine, tv, social media) je frapantna, čak je i zastrašujuće koliko je jednom prosječnom gledatelju dostupno u svakom trenutku na tv-u pogledati utakmice bilo koje njemačke nogometne lige. Košarka polako, ali sigurno smanjuje tu enormnu razliku između nogometa i ostalih sportova u popularnosti i popraćenosti. Nijemci su svjetski prvaci u košarci 2023. godine i brončani na EP-u 2022. godine, što govori o kvaliteti njemačke košarke. Mi u Hrvatskoj smo ''najveći znalci'' svih sportova, pa tako i košarke. No, hrvatska košarka zaostaje za europskom pa tako i njemačkom košarkom, nažalost, sve više i više... Imam osjećaj da se zbog tvrdoglavosti i ponosa ne možemo pomaknuti s mrtve točke i prilagoditi trendovima moderne košarke, koja se njeguje u Njemačkoj. Priznajem da kada sam došao u Njemačku da mi je bilo teško adaptirati se, no shvatio sam da se moram prilagoditi. Shvatio sam da Nijemci, koliko god to bolno bilo za moj hrvatski ego, imaju zdraviju i pametniju viziju igre i košarke kao businessa. Najviše me žalosti u Hrvatskoj upravo taj nedostatak jasne vizije u kojem smjeru treba krenuti, nedostatak snage ljudi na vrhu da izdrže sve prepreke i nedaće na putu oporavka i povratka hrvatske košarke na nekadašnje visoke razine, jer talenta uvijek imamo i uvijek ćemo imati.
Kako procjenjujete trenutnu situaciju u hrvatskoj košarci i nadate li se eventualno nekom povratku u domovinu i radu ovdje?
Znam da sam sada u zadnjem odgovoru taknuo temu u bolnu točku, no najveća želja bi mi bila raditi kući, okružen prijateljima, ljudima koje volim, radeći posao u kojemu najviše uživam i za koji smatram da je moj životni poziv. Iako na razini Hrvatske nije bajna situacija (košarkaški), pod Učkom kao da se je nešto pomaklo u dobrom smjeru, što me izuzetno veseli. Kao dijete Kvarnera, gdje sam započeo svoj košarkaški put i kao igrač i kao trener, znam da ću se jednog dana vratiti i biti dio toga, jer moje srce nije nikad ni otišlo.
