[RAZGOVOR] Romeo Mance – goranski „vuk samotnjak“ u fotolovu

Foto: Romeo Mance

Ovaj Goranin, bivši skijaški trkač, danas velik dio vremena provodi u prirodi, baveći se hobijem – fotolovom i kaže: Uz veliku dozu hrabrosti, posebice kod fotografiranja zvijeri treba biti i „malo lud“. Strah treba svesti na minimum, ali ipak određena doza straha, iako mala, mora postojati jer me ona drži uvijek na oprezu.

RAVNA GORA – U Gorskom kotaru, u Ravnoj Gori, živi Romeo Mance, radi u drvnoj industriji gdje vodi proces sušenja drvenih elemenata i građe. Mancea će se neki sjetiti kao bivšeg sportaša, višestrukog prvaka Hrvatske i sudionika raznih međunarodnih natjecanja kao član reprezentacije Hrvatske u skijaškom trčanju. No, nama je zanimljiv kao ljubitelj prirode. Romeo se, naime, uz to što je planinar i lovac, bavi i fotolovom.

Kako je počeo Vaš fotolov po goranskim šumama?
- Nakon uspješno završenog studija lovstva i zaštite prirode na Veleučilištu u Karlovcu, kupio sam svoj prvi fotoaparat i lagano krenuo u svijet fotolova. Prvih nekoliko godina, onako rekreativno, nosio bih fotoaparat sa sobom i usput bilježio lijepe trenutke provedene u prirodi. Posljednjih nekoliko godina ozbiljnije sam se posvetio fotolovu, uložio u fotoopremu i svaki slobodni trenutak provodim u fotografiranju životinja. Fotolov iziskuje jako puno slobodnog vremena uz obveznu podršku obitelji zbog čestog i dugotrajnog izbivanja od kuće te bih zahvalio prvenstveno supruzi na velikoj podršci.

Hrabrost i ludost

Ljudi često fotografiraju prirodu, no Vi „lovite“ divlje životinje u njihovom staništu?
- Ovaj hobi je vrlo zanimljiv, budući da niti jedan izlazak u prirodu nije identičan nekom prijašnjem i ne znaš što možeš očekivati u kojem trenutku. Ima dana da u sat ili dva napravim desetak lijepih fotografija, a ponekad prođe i nekoliko dana da ne sretnem niti jednu životinju. Treba biti strpljiv, smiren i ne očekivati puno od svakog izlaska. Uz veliku dozu hrabrosti, posebice kod fotografiranja zvijeri treba biti i „malo lud“. Strah treba svesti na minimum, ali ipak određena doza straha, iako mala mora postojati jer me ona drži uvijek na oprezu.

Foto: Romeo Mance

Fotografirali ste mnoge životinje, koliko ih teško uhvatiti fotoobjektivom?
- Fotolov je zanimljiv, ali i vrlo težak i zahtjevan način fotografiranja. Snimiti kvalitetnu fotografiju životinje u prirodnom okruženju izgleda vrlo jednostavno, ali to nije tako i nije nimalo lako, već iziskuje veliko znanje općenito o fotografiji, a o životnim navikama životinja da i ne govorim. Strpljivost, tj. spremnost na dugotrajno čekanje, jedan je od glavnih čimbenika uspješnog fotolova, kao i poznavanje terena na kojem se životinje kreću i obitavaju. Njihove navike, tragovi, biologija, puno toga treba poznavati pa slobodno mogu reći da svaki fotolovac mora biti i kvalitetan prirodoslovac. Bitna je i kondicija i fizička snaga, budući da je fotooprema sama po sebi dosta teška, pa kada uzmete u obzir i često nepristupačan i vrlo težak teren, dolazite do zaključka da fotolov baš i nije preporučljiv hobi za svakoga.

Ljubav prema fotografiji i prirodi

Kako izgleda fotolov, kako se pripremate?
- U fotolov uvijek idem sam, kao „vuk samotnjak“. Veći je mir, idem kamo hoću i zadržim se koliko hoću. Ponekad moj boravak u šumi traje sat vremena, a ponekad provedem i cijeli dan. Obično izbjegavam područja gdje često borave planinari, lovci i šumari te biram područja s potpunim mirom, ali to su nažalost obično teški tereni najčešće bez signala na kojima postoji i mogućnosti ozljeda. Niti jedan izlazak u prirodu nije isti i ne znaš što možeš očekivati. Svaki izlazak je interesantan i zanimljiv, uvijek naučim nešto novo, doživim razne situacije koje zauvijek ostanu u sjećanju te ih se rado sjetim. Uz bavljenje fotolovom upoznao sam dodatno prirodu, šumu, svoj kraj, navike životinja i sl. Budući da se krećem predjelima u kojima ostali posjetitelji šume vrlo rijetko, gotovo nikada ne zalaze, uvijek se nađe nešto novo zanimljivo, neki trag, jazbina, brlog i to me „vuče“ natrag u prirodu.

Prije svakog odlaska u fotolov odlučim što planiram fotografirati. Ako idem fotografirati ptice, onda mi treba šator i stolica, a to je dosta velika i nezgrapna oprema pa planiram područja gdje mogu doći čim bliže autom radi lakšeg transporta opreme. Za šetnju šumom treba mi samo stativ i možda stolica u ruksaku, za doček uz livadu treba stolica i stativ. Sva oprema koja mi je potrebna za fotolov ne može biti stalno u autu, tako da je i organizacijski dio u fotolovu dosta bitan. Jednom sam čak otišao u šumu i bez memorijske kartice u fotoaparatu, ali na svu sreću taj dan nisam ništa vidio.

To je ljubav prema fotografiji, prema prirodi i to se ne može naučiti niti možete bilo koga na to prisiliti. Ljeti je jako vruće, u jesen napadaju komarci, zimi je teško kretanje zbog snijega i vrlo hladno. Rano dizanje vikendom i odlazak u šumu po mrklom mraku, povratak iz šume također je najčešće po mraku, nikada nije idealno, ali i baš zbog toga, što treba uložiti i dodatni napor u dobivanje kvalitetne fotografije, to mi je fotolov još više draži. Fotoaparat može kupiti svatko, ali ako nemate u sebi, „ono nešto“ za fotolov i ne volite prirodu, u fotolovu nećete uspjeti.

Foto: Romeo Mance

Bogatstvo i raznolikost Gorskog kotara

Gorski kotar Vam je vječna inspiracija?
- Na ovom relativno malom području koje čini Gorski kotar, u čistim i prostranim šumama, u idealnoj ravnoteži, opstaje bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta. Bitna značajka Gorskog kotara je njegova brdovitost i šumovitost. Malo koji kraj može se pohvaliti takvim bogatstvom i raznolikošću životinjskog svijeta kao što ga ima Gorski kotar. Šume ovog područja nastanjuju gotovo svi značajniji sisavci Republike Hrvatske. Od krupnih parnoprstaša kao glavne vrste dolaze jelen obični, srna obična i divlja svinja, a od zvjeradi, smeđi medvjed. Ako ovom potonjem dodamo sivog vuka i reintroduciranog euroazijskog risa, danas zaštićene životinjske vrste, onda se naš kraj može pohvaliti kako u svojoj prirodnoj baštini ima sva tri krupna predatora koji predstavljaju izvanrednu prirodnu dragocjenost kako Gorskog kotara, tako i Hrvatske. Sitna dlakava divljač danas nije niti izdaleka tako brojna kao nekada, a to su obični zec, kuna zlatica i kuna bjelica, jazavac, lisica, lasica mala, veliki puh, tvor… Prisutna je i divlja mačka, ali kao zaštićena životinjska vrsta.

U Gorskom kotaru zabilježeno je mnogo vrsta ptica, od čega se velik broj njih tu i gnijezdi. Od pernate divljači koja privremeno, kraće ili duže boravi u našim lovištima dolaze šljuka bena i šljuka kokošica, prepelica pućpura, neke vrste divljih pataka. Ptice poput goluba divljeg i goluba grivnjaša zadržavaju se samo tijekom gniježđenja, da bi nas u jesen opet napustili. Kao zavičajna vrsta, ujedno i najbrojnija je šojka kreštalica, vrana siva te gavran veliki kao zaštićena vrsta. U mirnim goranskim predjelima još uvijek nalazimo do krajnjih granica ugroženog tetrijeba gluhana i srodnu mu lještarku gluhu, a na nekim stjenovitim lokalitetima i surog orla. Od zaštićenih grabljivica najbrojniji je škanjac mišar dok su njegovi srodnici - jastreb kokošar, vjetruša kliktavka i kobac ptičar, rjeđi. Od noćnih grabljivica Gorski kotar nastanjuje šumska sova, sova jastrebača i planinski ćuk. Gorski kotar svojim bogatstvom faune privlači mnoge znatiželjnike, znanstvenike i ljubitelje prirode, koji su sve češći gosti ovih područja.

Prema medvjedima – s poštovanjem

Organizirate i promatranje medvjeda u njihovom staništu. Kako izgleda „bearwatching“?
- Duboko u šumi, na mjestu koje medvjedi redovito posjećuju, nedavno smo suprugin otac i ja napravili promatračnicu za divlje životinje. Ovdje planiramo kroz „bearwatching“, posjetiteljima ponuditi promatranje i fotografiranje medvjeda iz skloništa posebno dizajniranog za tu svrhu. Takva skloništa imaju prednost jer se divlje životinje mogu promatrati izbliza, a da ih se ne uznemiruje, udobna su i sigurna. Kroz ugodan i stručan razgovor, želim posjetiteljima uz fotografiranje medvjeda, dati i detaljne i točne informacije o biologiji, ekologiji i ponašanju medvjeda.

Sada mi na promatračnicu dolazi nekoliko različitih medvjeda. Svaki je drugačiji, kako po izgledu tako i po ponašanju. Dok su jedni još uvijek jako plašljivi i bježe na svaki njima nepoznati zvuk, drugi medvjedi su se već toliko naučili na moju prisutnost, da mogu čak i razgovarati s njima i dozvoljavaju mi nesmetano fotografiranje i to izvan promatračnice, na udaljenosti od oko 5 do 10 metara. Ovakvo ponašanje i ovakav način fotografiranja dozvoljavaju mi isključivo kada sam sam. Čim je netko sa mnom, pa čak i u promatračnici s otvorenim prozorom, ti isti medvjedi ponašaju se puno opreznije i nesigurnije. Oni ne bježe, ali govorom tijela, nemirom, „brundanjem“, daju do znanja da nije baš sve kako su oni naučeni i da je nešto drugačije. Prema medvjedima se treba odnositi s velikim poštovanjem, a ja ga na svu sreću imam, jer ipak sam ja gost na njihovom terenu.

Foto: Romeo Mance

Medvjeđi napadi na ljude iznimno rijetki

Koliko su oni opasni za nas ljude koji dođu u šumu pobjeći od gradske gužve, je li zaista tako lako na njih naići? I ima li tih slučajnih susreta s njima u prirodi?
- Medvjeđi napadi na ljude su iznimno rijetki. Nedavno sam pročitao da je čovjek izložen 400 puta većem riziku smrti od udara groma nego od napada medvjeda. Zahvaljujući svojim dobrim osjetilima, sve tri velike zvijeri čim nanjuše čovjeka u svojoj blizini, nastojat će se udaljiti i mi ih uopće nećemo vidjeti. Za sigurno kretanje kroz prirodu, najbolje je privlačiti pažnju na sebe. To možete kroz međusobni razgovor, fućkanje, ponekad u prolazu udariti štapom o deblo i sl. Bitno da proizvodite neku buku, ali opet ne pretjeranu da ne uznemiravate druge stanovnike šume. Ako uočite medvjeda prije no što je on primijetio vas, ne biste mu se trebali više približavati ili mu smetati na bilo koji način, već se lagano početi udaljavati iz smjera iz kojeg ste došli, te mu time dati više mogućnosti da će jednostavno otići od vas. Medvjed se diže na stražnje noge kako bi bolje pregledao okolinu. To nije agresivan stav i spreman za napad kako je uvriježeno mišljenje u narodu. Nikada ne bacajte kamenje niti bilo kakve predmete prema medvjedu jer medvjed koji se osjeća ugrožen može neočekivano reagirati i djelovati u samoobrani pri čemu se povećava rizik njegove agresivne reakcije.

Follow @torpedo_media