[FOTO/VIDEO] Knjiga Olega Mandića, Život obilježen Aushwitzom, predstavljena u HKD-u
Autor: Ana Šumanović 04.02.2023
Opatijac Oleg (89), novinar, pravnik i publicist, u proljeće 1944. godine je kao 11-godišnji dječak s majkom i bakom uhićen u Voloskom pokraj Opatije.
Oleg Mandić bio je posljednji čovjek koji je napustio Aushwitz. Knjiga „Život obilježen Auschwitzom“, koju je napisao s Nevenom Šantićem govori o zlu fašizma, važnosti antifašizma i tolerancije, o sretnom i ispunjenom životu, o obitelji, ljubavi i utjecaju sreće, a njeno predstavljanje u Rijeci održalo se u četvrtak, 3. veljače.
Uvodnu riječ imali su dogradonačelnica Sandra Krpan, koja je istaknula Mandićev izuzetno predan rad da govori o ovoj temi, pogotovo u školama, te zamjenik Župana Petar Mamula, koji je kao ideju koja se provlači kroz knjigu istaknuo kako je malo vremena potrebno da čovjek postane broj.
Neven Šantić, novinar i pisac, govorio je u uvodnom dijelu predavanja o svojim putovanjima s Olegom na kojima je on održavao predavanja, te kako im je uz ta druženja došla ideja da objave knjigu koja bi prvenstveno bila namijenjena mladima. Zatim je riječ preuzeo sam Mandić, koji je govorio o svojim iskustvima za vrijeme boravka u logoru te tome kako je tek nakon deset godina od izlaska iz njega smogao snage da o tome piše i govori, te od tada, dakle od 1955., do danas nije stao.
Opatijac Oleg (89), novinar, pravnik i publicist, u proljeće 1944. godine je kao 11-godišnji dječak s majkom i bakom uhićen u Voloskom pokraj Opatije. Nakon riječkog, sproveden je u tršćanski zatvor Coroneo, a odatle nakon dva mjeseca stočnim vlakom u Auschwitz gdje je dočekao Crvenu armiju i oslobođenje 27. siječnja 1945. godine. Imao je sreće da odmah pri dolasku završi u logorskoj baraci, a ne u plinskoj komori i žeravici krematorijske peći jer su čuvari pogriješili njegovu dob pa je bio smješten s majkom i bakom, umjesto s muškarcima. I to je prva sretna okolnost koju je doživio ondje, a sreći najviše prepisuje zasluge za to što je ondje uspio preživjeti. Drugi put, kaže, kada je imao sreće je bilo što je bio u ženskom logoru i kada su provodili logorsku selekciju, izabrali su svakog petog zarobljenika, a on je u tom redu bio četvrti.
Treća sreća koju je imao je da je, kada su saznali koliko zaista ima godina, bio premješten kod doktora Mengelea te ondje ostao živ jer je na liječničkom pregledu imao temperaturu, pa nisu znali što bi s njime.
U detalje je opisivao strahote logora, od toga kako izgleda jedan dan ondje, opisa okruženja i smrti koja je bila na svakom koraku, okrutnih načina na koje se ljude mučilo i što su sve ljudi činili da bi preživjeli. Za jedanaestogodišnjeg dječaka ili za bilo koga, što od toga može biti gore?
S time na umu, na kraju je istaknuo kako je zapravo zahvaljujući Aushwitzu on imao sretan i ispunjen život jer nakon logora, ništa ga više nije moglo uništiti. Također, govorio je o mržnji koja ga je izjedala, a koja mu ništa nije donijela te ju je stoga odlučio odbaciti i život posvetiti ljubavi.
