Možemo! Rijeka: U najavi terminala za prekrcaj amonijaka i kemijskog postrojenja za razlaganje istog na području nekadašnje DINA petrokemije nema elemenata planiranja ni komunikacije s nadležnim tijelima, a kamo li s javnošću

Ilustracija - arhiva

Nebojša Zelič istaknuo je kako je predstavljanje projekata ovakve veličine i važnosti samo usputno, kao već gotovu stvar, duboko problematično.

Rijeka - Prostor riječkog zaljeva do početka 2000-tih godina bio je visoko industrijaliziran sekundarnim sektorom, sa kemijskom industrijom kao bazom. I danas su najveći proizvodni pogoni u našem kraju upravo petrokemijski i farmaceutski. Za ta postrojenja, bila ona uspješna i produktivna ili ne, postojali su planovi i strategije za njihovu realizaciju, ističu u Možemo!Rijeka.

Nebojša Zelič istaknuo je kako je predstavljanje projekata ovakve veličine i važnosti samo usputno, kao već gotovu stvar, duboko problematično.
„Župan je istaknuo da regionalna vlast nije obaviještena o planovima za takva postrojenja. Resorni ministar Filipović je za Novi List dao sličnu izjavu, potvrdivši kako se radi o privatnoj inicijativi te da se ministarstvu nitko nije obratio. Nitko se nije obratio čak niti sa osnovnom informacijom tijelima bez čijeg se zelenog svjetla inače ne može ni na krov obiteljske kuće postaviti solarne panele, a kamo li pokretati industrijski pogon godišnjeg kapaciteta obrade od više milijuna tona amonijaka. Usporedbe radi, to je masa amonijaka koja je usporediva s masom sirovine koju rafinerija Urinj obradi u godinu dana. O susjednoj FSRU jedinici za prekrcaj LNG-a su se vodile rasprave, pregovaralo se, a javnost je bila upoznata s planom puno prije ishodovanja dozvola. Bili za ili protiv LNG terminala, ne može se poreći da je postojala i da postoji jasna kontrola tog objekta. Ma koliko se mi s terminalom ne slagali, postoji i strategija vezana uz LNG, i nažalost još uvijek i potreba za istim, kao i obučen kadar. Za amonijak svih tih elemenata nema.“ – ističe Zelič.

„Amonijak je korozivna tvar, otrovna za cijeli niz organizama pa tako i čovjeka. Transport, skladištenje i prerada amonijaka su puno zahtjevniji od gotovo svega što smo u našem kraju u tim količinama do sada prerađivali. Ništa dosad nije bilo toliko opasno za okoliš i ljude. Sugrađani se mogu prisjetiti nesretnog slučaja u pogonima mesnice na Školjiću kada je probijena cijev amonijaka pri čemu je više radnika teško ozlijeđeno. Tu se radilo o tek desetak kilograma plina, a ne o milijunima tona, o čemu je sada riječ. Usporedbe radi, ukupni projektirani kapacitet izgrađenih postrojenja bivše DINA petrokemije bio je nešto iznad 300000 tona godišnje, a sama petrokemija je bila državni projekt najvišeg značaja. Zapošljavao se stručan kadar, pripreme su trajale godinama te je projekt bio dio lanca proizvodnje polimera u Hrvatskoj. U ovom slučaju, amonijak se ne bi proizvodio u Hrvatskoj već bi se uvozio i prekrcavao tzv. zeleni amonijak iz Brazila, a proizvodnja mu je energijski izuzetno zahtjevna. U stručnim krugovima termin zeleni amonijak je upitan, postrojenja koja bi ga koristila kao gorivo su u fazi prototipova ili pak izrazito malih kapaciteta. Plinovi koji nastaju izgaranjem amonijaka su puni dušikovih oksida, koje je potrebno razgraditi ili ukloniti. To nije zelena priča, već priča u stilu greenwashinga, prikazivanja zelenim nečeg što to nije. Drugi aspekt amonijaka jest prijenos vodika. Tu je, također, vidljiv nedostatak vizije i ideje. Umjesto da se razmišlja i planira proizvodnja energije iz obnovljivih izvora u tom prostoru bivše DINA petrokemije, umjesto da odabiremo pozicije za proizvodnju neotrovnih tvari koje bi služile kao prijenosnik te energije, između ostalih i vodika, te da se pozicioniramo kao prostor proizvodnje i preuzmemo aktivnu ulogu u smanjenju emisija stakleničkih plinova, mi ponovno preuzimamo ulogu posrednika i zadovoljavamo se sporednim mjestom za stolom u vrijeme kada energetska neovisnost i samodostatnost opet postaju centralne točke unutarnje i vanjske politike. Prihvaćanjem amonijaka, u ovolikim količinama, na Krku ili igdje drugdje, prihvaćamo nadnicu za strah koja nije opravdana.” - kazao je dr.sc. Orjen Petković, stručnjak u području kemije okoliša.

Morena Lekan istaknula je kako se više puta ukazivalo na probleme u postupanju kod transportnih operacija na području Luke Rijeka, kao i na stanje u kojem se nalaze prostori nekadašnjih industrijskih postrojenja, od sedimenta u bakarskom zaljevu ispred platoa koksare, preko Hartere do rafinerije na Mlaci.
„Iskustva su loša, nemar i zapuštanje su očiti te postoji konstantni manjak informacija u javnosti o stvarnom stanju. Kad se govori o revitalizaciji tih lokacija, uvijek se spominju neki višemilijunski troškovi te se ništa ne pomiče s mrtve točke. Prostor općine Omišalj, planiran kao industrijski prostor još krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, što nikada nije do kraja provedeno, već je opterećen transportnim kapacitetima LNG terminala i JANAF-a. Sama DINA, po navodima bivših radnika, nikada nije potpuno sanirana. U krugu tvornice nalaze se određene količine halogeniranih ugljikovodika koje treba zbrinuti. Navedeno je potvrdio i Državni inspektorat u odgovoru na naše vijećničko pitanje, postavljeno putem Primorsko-goranske županije na aktualnom satu sjednice Skupštine. Rečeno nam je tad da su samo određene kemikalije zbrinute. Pokretanje novog kemijskog postrojenja, koje kao sirovinu koristi amonijak ili tvari sličnih karakteristika, na prostoru koji je samo djelomično saniran, a u neposrednoj je blizini LNG terminala, smatramo u najmanju ruku zabrinjavajućim. Pitamo se što o svemu misle stanovnici, prije svega oni s otoka Krka, a potom i svi ostali u blizini koji su se preorijentirali na turizam ili na OPG-ove? Industrija nije nešto što ne želimo. Dapače, treba nam, pogotovo na brownfield područjima. Međutim, u 21.stoljeću ne možemo se praviti slijepi i gluhi na spomen svih opasnosti i zagađenja već trebamo planski i siste,atično pristupati razvoju industrije u skladu s najnovijim tehnologijama ” - zaključila je Morena Lekan.

Follow @torpedo_media