Nadbiskup Uzinić: Svoju snagu ne polažemo u snagu oružja, hipersoničnih raketa i Davidove praćke, nego u moć ljubavi

Cvjetna nedjelja ili Nedjelja Muke Gospodnje, slavi se u nedjelju prije Uskrsa, odnosno zadnju, šestu korizmenu nedjelju

Rijeka - Katolički vjernici danas obilježavaju Cvjetnicu, spomen na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, koja također označava i početak Velikog tjedna, najvažnijeg razdoblja u kršćanskoj liturgijskoj godini kada počinju pripreme za najveći kršćanski blagdan - Uskrs.

Cvjetna nedjelja ili Nedjelja Muke Gospodnje, slavi se u nedjelju prije Uskrsa, odnosno zadnju, šestu korizmenu nedjelju. Cvjetnica predstavlja uvod u Veliki tjedan tijekom kojeg se posebno slave Veliki četvrtak, Veliki petak i vazmeno ili uskrsno bdijenje kao priprema za Uskrs. To je posljednjih sedam dana Isusove zemaljske službe, a Cvjetnica je bila "početak kraja" njegova djelovanja.

Riječki nadbiskup Mate Uzinić predvodio je u crkvi Uznesenja BDM (Vela crikva/Assunta) obred blagoslova maslinovih grančica nakon čega se uputio, u zajedništvu sa svećenicima i vjernicima, u procesiji do katedrale sv. Vida u kojoj se slavila misa.

"Današnjom nedjeljom započinjemo Veliki tjedan i godišnju proslavu vazmenog, odnosno pashalnog otajstva: Isusove muke, smrti i uskrsnuća.

Ova nedjelja ima dva imena. Prvo ime je Cvjetnica. Ono je nadahnuto Isusovim svečanim ulaskom u Jeruzalem, o kojemu ove godine slušamo u Matejevu evanđelju. Matej prikazuje Isusa kako jaše na magarcu, okružen učenicima i mnoštvom koje mu kliče, prostire pred njim svoje haljine i maše zelenim granama: „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visinama!” Pred zbunjenim i uznemirenim stanovnicima Jeruzalema Isus se objavljuje kao Mesija, kao Krist.

Blagoslovom palminih i maslinovih grančica, koje ćemo i mi ponijeti u rukama, želimo se pridružiti tomu razdraganom mnoštvu na jeruzalemskim ulicama. Želimo se pridružiti i svima onima koji su kroz dvije tisuće godina ispovijedali Isusa kao Krista. Tako se otajstveno uključujemo ne samo u današnje procesije diljem katoličkoga svijeta, nego i u onu jedinstvenu kršćansku procesiju nade koja je na Cvjetnicu započela u Jeruzalemu, ali i dobila svoj potpuni smisao i značenje na uskrsno jutro.

To je procesija koja, preko Isusove muke, smrti i uskrsnuća, ali i preko naših životnih križeva koje s vjerom nosimo, vodi prema njegovu ponovnom dolasku na kraju vremena. Zato je važno da naše sudjelovanje u toj procesiji bude ozbiljno i istinsko. Trebamo se čuvati da vjeru u Isusa kao Krista ne zamijenimo običajem, folklorom ili pukim znakom pripadnosti. Maslinova ili palmina grančica u ruci sama po sebi ne čini nas kršćanima. Kršćanima nas čini vjera koja se očituje u životu. Isus nije Krist koji je došao nametnuti moć, nego ponuditi spasenje. Ne traži izvanjske znakove bez obraćenja srca, nego učenike koji će ga slijediti. I drugima svjedočiti njegovu ljubav.

Mač vraćen u korice
Drugo ime današnje nedjelje jest Nedjelja muke Gospodnje. Ono je nadahnuto liturgijskim čitanjima koja navješćuju i tumače Isusovu muku i smrt, a osobito evanđeljem koje donosi izvještaj o njegovoj muci. Ove godine slušamo također Matejev prikaz. U snažnom kontrastu s Isusovim slavnim ulaskom u Jeruzalem, Matej posebno ističe njegovu osamljenost, napuštenost i sablazan križa. Na kraju uz Isusa ostaju tek žene koje su ga pratile iz Galileje. Matej poimence navodi tri. Zanimljivo je, u smislu ove radikalne osamljenosti, da među njima ne spominje čak ni Isusovu majku. No za evanđelista Mateja taj prizor nije konačni poraz. Isusova smrt nije kraj svega, nego kraj jednoga staroga svijeta i početak novoga. Ona označava dovršenje staroga saveza i početak novoga saveza, ponuđenoga svima. Znakovi su tomu razderani hramski zastor, otvoreni grobovi i satnikova ispovijest vjere: „Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.“ Ti su znakovi navještaji uskrsnuća: najprije Isusovog, a u njemu koji je Krist uskrsnuća i svih koji su njegovi.

U kontekstu ratova koji se vode u svijetu i podjela koje razdiru naše društvo, a u koje se i mi kršćani lako možemo dati uvući, iz Isusova prividnog poraza, kako nam ga je prikazao evanđelist Matej, i mi trebamo naučiti kako kršćani pobjeđuju. Mi kršćani ne pobjeđujemo tako da oduzimamo život, ponižavamo druge ili ih razapinjemo, nego tako da život darujemo. Ne pobjeđujemo zato što smo vještiji u dosjetkama i uvredama na račun drugih. Ne pobjeđujemo ni onda kada smo politički moćniji ili brojčano jači. Svoju snagu ne polažemo u snagu oružja, hipersoničnih raketa i Davidove praćke, nego u moć ljubavi. To nije lako razumjeti. Nije bilo lako ni Isusovim suvremenicima. Zato su ga mnogi napustili, uključujući i sve njegove učenike. Ostale su samo žene.

I danas je često tako. Isus sa svojom porukom ljubavi, opraštanja i mača vraćenog u korice ostaje sam. U međuvremenu ne samo pripadnici njegova naroda koji ga nisu prepoznali kao Krista, nego i oni koji su ga ispovjedili kao Krista, opravdavaju trku u naoružanju, brane ekonomske interese moćnika ovoga svijeta i mole Božji blagoslov i zaštitu za gospodare rata.

Na Kristovoj strani
Utješno je da danas ipak ima i onih koji su se, usprkos svemu, odlučili pridružiti osamljenim ženama iz Matejevog evanđelja pridružujući se Isusu koji je Krist u zauzimanju za mir koji je, kako papa Lav voli reći, razoružan i razoružavajući. Ima takvih među kršćanima, ali i među onima koji to nisu. Ili barem nisu svjesni da su svojim zauzimanjem za mir na Kristovoj strani. Želimo li doista biti kršćani, trebamo im se pridružiti surađujući sa svima koji se protive logici rata kao načinu rješavanja nesporazuma među ljudima i narodima. Nije dovoljno samo osobno ne podržavati trku u naoružanju i buduće ratove kojima ona prije ili kasnije vodi. Potrebno je protiv toga aktivno djelovati. I dignuti svoj glas.

Neki će nam reći da je suludo u svijetu koji se naoružava biti mirotvorac. I za Isusa su to govorili. Sveti Pavao će zato moći reći da „mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost“ (1 Kor 1,23). Želimo li nastaviti propovijedati takvoga Krista, a to u konačnici znači biti i ostati kršćani, drugoga puta nemamo. Kršćani su „ludi“ kao Krist. Ili nisu kršćani. Jer put kršćanina jest put Kristov: put poraza, odnosno put poniznosti, darivanja i ljubavi do kraja. To je put koji uvijek iznova radije bira život dati nego ga oduzeti", poruka je riječkog nadbiskupa Mate Uzinića.

Follow @torpedo_media