Sjećanje na Borisa Kusturina: U bolja spominjanja otišao je legendarni riječki prometnik s naslovnice Grabovčeve monografije
Autor: Nikola Cvjetović 25.11.2025
Na čuvenom raskrižju pokrivenom kockama od granita „saobraćajni milicioner“ Boris Kusturin je, onako visok i mršav, poput nekog dirigenta na drvenom pijedestalu, regulirao promet.
Matulji – U bolja sjećanja, kako bi naš dragi Cvijo napisao, otišao je Boris Kusturin. Prošlog tjedna u osmrtnicama tiho se pojavilo ime koje je mnogima prizvalo slike jednog vremena – u 92. godini preminuo je Kusturin, čovjek čiji je lik, gotovo slučajno, postao simbol starog riječkog ritma. Tek nakon objave monografije Petra Grabovca „Rijeka“ 2014. godine šira javnost ponovno je otkrila tko je zapravo bio prometnik s naslovnice: visoki, elegantni „saobraćajni milicioner“ koji je 1961. godine na Titovom trgu, raskrižju gdje se spajaju Sušak i Rijeka, poput dirigenta usmjeravao susret trolejbusa, automobila i – posljednjih konjskih zaprega. Njegova priča, ispričana mnogo godina kasnije u domu u Matuljima, otkrila je čovjeka koji je cijeli život proveo u službi prometa, ali i dio dragocjene gradske povijesti koja se polako gubi u sjećanjima, čega se prisjetio i Dragan Ogurlić, izdavač Grabovčeve monografije Rijeka...
Prošloga tjedna primijetio sam u osmrtnicama Novog lista poznato ime i lik – u 92. godini otišao je gospodin Boris Kusturin. Gospodin Kusturin "otkriven" je tek nakon što je objavljena prva i jedina monografija Petra Grabovca „Rijeka“, 2014. godine. On je bio čovjek s naslovnice. Za naslovnicu smo odabrali prometnika na današnjem i tadašnjem Titovom trgu, tamo gdje se Sušak spaja s Rijekom, u ranim šezdesetima, kada se pored trolejbusa i rijetkih automobila još mogla vidjeti i konjska zaprega koja je dolazila iz pravca luke odnosno Delte. Susret starog i novog rijetko se gdje tako dobro vidi kao na toj fotografiji legendarnog Ćuće Grabovca. Na čuvenom raskrižju pokrivenom kockama od granita „saobraćajni milicioner“ Boris Kusturin je, onako visok i mršav, poput nekog dirigenta na drvenom pijedestalu, regulirao promet. A godina je 1961. Više od pola stoljeća, zapravo 54 godine kasnije, nakon potrage koja je potrajala nekoliko tjedana, u njegovom domu u Matuljima uručili smo mu Ćućinu monografiju. „Naravno da sam se prepoznao“, rekao je Boris Kusturin u društvu obitelji. Supruga je ispekla kolač, a on dopunio priču detaljima: - Saobraćaj smo regulirali zviždaljkom a ruke su stalno bile u pogonu; one su bile naše glavno sredstvo regulacije, umjesto crvenog, žutog i zelenog svjetla. Smjena na Titovom trgu počinjala je ujutro u šest, a trajala je do devet navečer. U smjeni nas je obično bilo po dvoje, mijenjali bismo se nakon svakih sat, ili najviše dva sata, teško je bilo izdržati. U ono vrijeme, po uzoru na Trst, prometnike su na Titovom trgu o Božiću i Novoj godini darivali poklonima. Bez obzira na taj lijepi običaj, Boris Kusturin nije se još dugo zadržao među saobraćajcima. U prometnoj policiji zadužio je svoj motor, ubrzo postao zapovjednik motorne jedinice te instruktor. Kasnije, nalazimo ga kao osnivača tzv. Bijele patrole, s mladima koji su u bijeloj uniformi preko ljeta pomagali u reguliranju prometa.
Počivao u miru!
