Tanja Blašković: Trebamo vršiti pritisak na uzrok, a ne na posljedicu problema

Tko je Tanja Blašković, čime se bavi njezin brand Eston Teco te kako se sve može iskoristiti plastika doznajte u intervjuu Ane Šimunović.

Tanja Blašković riječka je multidosciplinarna umjetnica. Diplomirala je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer likovna pedagogija, a bavi se ilustracijom, dizajnom, kostimografijom, scenografijom, izradom fanzina i uredništvom te održava radionice za djecu i odrasle. Ono što je pak u fokusu njenog rada je ekologija i održivost, odnosno priroda i to kroz vizualnu igru. Ekologija se pak u njenom radu najbolje vidi kroz brand naziva Eston Teco, kojeg je sama pokrenula i koji je bio povod za ovaj intervju.

S obzirom da se fokusiraš na ekologiju, je li pokretanje ovog brenda došlo kao prirodan nastavak tvog dosadašnjeg rada?

„Ja zapravo izrađujem ručne radova otkad znam za sebe. Najprije je to bio nakit od fimo mase i slično. Tako da mi je taj DIY, odnosno „uradi sam“ princip, izrada nečeg novog, uporaba inovativnih materijala, oduvijek bilo zanimljivo. Konkretno sam se počela baviti recikliranjem plastike na faksu i to prvo kroz umjetničke radove. Izrađivala sam portrete od recikliranih plastičnih vrećica i kada sam vidjela kako je to zapravo super materijal koji se dobije i kako se može nekako više dizajnerski pristupiti tome, od tog istog materijala sam počela izrađivati uporabne predmete, što je kroz godine naraslo te sam se počela zanimati za odjevne predmete. Sada kroz svoj brand Eston Teco nudim kimone, šešire koji su napravljeni ili od organskog pamuka ili od recikliranog pamuka koji posebno bojim, a radim i s recikliranim plastičnim materijalima. Međutim, sve više istražujem materijale tako da pripremam još puno toga.

Kako koristiš plastiku?

Novčanici, torbice za duhan, neseseri napravljeni su od recikliranih plastičnih vrećica. One se peglaju zajedno i na taj način, korištenjem raznobojnih plastičnih vrećica, rezanjem, kolažiranjem dobije se jedan materijal koji se može krojiti u svašta nešto fora. To je materijal koji je onda puno izdržljiviji. Znamo da te vrećice lete posvuda i razbiju se nakon prvog korištenja, ali kad ih se obradi na ovakav način, one su vrlo dugotrajne. Često imam i radionice na kojima pokazujem način izrade. Većinom su to djeca i mladi, no radim i s RiPerajom, gdje na radionicama za odrasle pokazujem kako ta tehnika funkcionira i što se sve od nje može napraviti.

Na koje načine dolaziš do materijala?

Donacijama. Kako ovo radim već 7-8 godina, još od faksa ljudi znaju da ja to radim, pogotovo kroz radionice tako da barem jednom tjedno dobijem poruku „imam vrećicu punu vrećica, mogu ti donijeti“. Imam i jednu seriju torbi i torbica koje su napravljene od recikliranih zavjesa za tuš. Ljudi nude svašta, a je ne znam reći „ne“ jer sam totalni hrčak za materijale. To sve skupim i to stoji u ateljeu možda godinu dana i onda se sjetim „e, ovo bi mogla napraviti“ i onda sve to zapravo i iskoristim.

Gdje i kako održavaš radionice za djecu? Koliko su djeca zainteresirana za takve stvari?

Radionice većinom radim u suradnji s raznim udrugama u Rijeci. Puno sam surađivala s Vijećem mladih Benčić, s RiPeraj prostorom, udrugom U.Z.O.R., ali i po pozivu po jedna-dvije radionice se rade u suradnji s raznim udrugama. Trenutno imam seriju radionica u suradnji s Gradskim muzejom i Prvom riječkom hrvatskom gimnazijom. To su učenici koji su malo stariji pa sam im zadala možda malo zahtjevnije zadatke, ali oni to super odrađuju. Izrađuju predmete koje će humanitarno prodavati za svoj Dan škole, što je baš jako lijepo. Djeci, zapravo svima se ta tehnika jako sviđa. Znam da izlaze s radionice i pitaju roditelje imaju li doma papir za pečenje i vrećice jer žele to napraviti doma. Čak mi se dogodilo da mi je jedna mala curica došla i rekla da ona već zna tu tehniku jer ju joj je pokazala prijateljica koja je bila na radionici kod mene. Super mi je da oni to još i doma rade i pokazuju prijateljima. Imam i dosta ljudi koji dolaze ponovo na radionice kada se obrađuju drugi materijali.

Kako funkcionira tvoj kreativni proces? Ovisi li ono što izrađuješ o materijalu ili već imaš ideju, a onda tražiš materijal koji bi tome odgovarao?

Ovisi što radim, ako se više fokusiram na dizajn, onda napravim ilustraciju pa onda to prebacujem na materijal, tražim materijal za to, ali uvijek se trudim da to bude reciklirani materijal, organski pamuk i slično. No, kod materijala koji se recikliraju, jako puno zapravo materijal određuje kreativni proces i to što se zapravo od njega može napraviti.

Što misliš, na koji način se može rašiti svijest o štetnosti industrije brze mode, ali na način da ljudi zaista prestanu kupovati toliko nove odjeće i okrenu se održivijem načinu života?

Mislim da u zadnje vrijeme stvarno postoji dovoljno informacija i izvora informacija o štetnosti brze mode tako da to više gotovo nikome nije novost. Već je jako osjetno da se svijest kupaca promijenila što dokazuje sve više i više second hand dućana i grupa za razmjenu odjeće na društvenim mrežama. Smatram da se trebamo okrenuti od svaljivanja krivnje na individualce - konzumente mode na stvarne krivce: modne konglomerate i kompanije te vršiti pritisak na uzrok, a ne posljedicu problema. To je jedini način da se stvari napokon promijene. I najbolje što možemo učiniti je biti primjer dobre prakse i na taj način mijenjati svijest svoje okoline. Zato i ja kroz svoj brend stavljam jako veliki naglasak na način proizvodnje, na materijale koje koristim i od kojih proizvođača ih nabavljam.

Ukoliko i sami želite naučiti tehnike kojima se plastika i drugi materijali mogu prenamijeniti i iskoristiti na kreativan način, zapratite Riperaj u kojem Tanja održava radionice za odrasle.

Follow @torpedo_media