[VIDEO] Riječanin s otoka, Ivica Brusić Brujo: Nije bitan font, bitna je poruka - ljubav

Jedan od najljepših trenutaka mi je bio kada su me zvali iz Autotroleja i rekli da bi voljeli staviti naljepnicu na autobuse, kaže Brujo.

Rijeka - Ivica Brusić Brujo, profesionalni je fotograf s Krka, zaslužan za vizualni identitet naljepnice "Volim grad koji teče" koja krasi gotovo svaki automobil s tablicom koja počinje na RI. Ovo poznato lice grada na Rječini osnivač je i istoimene Facebook grupe, koja broji preko 66.000 članova... I bez da se išta drugo kaže o Brujotu, iz ovog navedenog već se može osjetiti kolika je njegova ljubav prema Rijeci.

Brujo, kako je sve počelo, kako smo došli do najpoznatijeg slogana o našem kraju u svijetu, jednom ovakvom kakav je ispisan, istina drugim fontom, iza tvojih leđa?
- Nije bitan font, bitna je poruka, bitna je ljubav. Kako smo počeli? Došla nam jedna Slovenka. Kaže: Joj Brujo, ja tako volim Rijeku, daj nešto da stavim na auto – nešto kao Forza Fiume, Krepat ma ne molat, tako nešto... Ja kažem: pa imaš i ono "volim grad koji teče". E, može, može, daj mi napravi neku naljepnicu, kaže Slovenka. Ja odgovaram: Nema problema, dođi za pola sata. Izrezao sam u Photoshopu jedan od 20 fontova . Našao taj font koji je odmah legao. Napravio izrez, stavio na auto, stavio na Facebook i tako je sve počelo. Vrlo jednostavno, neplanirano.

Deset godina će uskoro biti od osnivanja Facebook grupe, najpopularnije u našem kraju. Facebook grupa se pretvorila u jednu društvenu kroniku, ima širi društveni značaj. Puno ima followera, pratitelja... Kako je biti administrator tako jedne velike zajednice?

- U početku je bilo teško. Htio sam sa svima uspostaviti dobre odnose, s njima pričati, razgovarati, objašnjavati se, ali jednostavno vidiš da s nekima ne možeš. Tada sam shvatio da jednostavno za one koji se ne znaju izražavati prema pravilima grupe, u grupi nije ni mjesto. Danas za takve ide odmah blok, delete. Meni je žao, ali tako mora biti...

Imaš li neki najemotivniji, najdraži trenutak, nešto što ti se posebno urezalo za svih ovih godina administriranja Facebook grupe "Volim grad koji teče"?

- Teško je konkretno reći, ali definitivno su to bile pokrenute teme kao zaštita djece, žena, pravda, odnos prema gradu. Bilo je lijepo vidjeti kako su ljudi u velikom broju podržavali takve stavove. Uglavnom, nikad ne možeš "fulat" ako staneš na stranu malih, slabih, potlačenih...

Za promociju grada napravio si najveće čudo u zadnjih desetak godina s obzirom da je slogan apliciran na nizu različitih predmeta, prvenstveno na autima diljem svijeta. Koliko daleko je otputovala ta naljepnica?

- Potvrda koliko je daleko putovala stizale su mi fotografijama iz cijelog svijeta. Baš od svuda - iz Kine, iz Rusije, iz Australije, Dubaija, Amerike, Europe... Izuzetno mi je drago kada to vidim jer tada znam da je ta emocija prenesena. Taj ponos pripadnosti jednom gradu – kad te netko usred Amerike radi naljepnice na autu zaustavi i pita "ti si iz Rijeke?"... Ipak, možda jedan od najljepših trenutaka mi je bio kada su me zvali iz Autotroleja i rekli da bi voljeli staviti naljepnicu na autobuse. Meni je to bilo ono - wowww. Pitali su me što želim, želim li kakvu naknadu za to. Nakon par dana razmišljanja rekao sam da ne želim naknadu već pokaznu kartu za sve linije, iako nisam koristio Autotrolej jer sam već živio na Krku - to mi je bilo fora.

Gradsku vrevu, riječki asfalt zamijenio si pitoresknim Krkom, kako je došlo do te velike promjene u životu?

- Došlo je zbog parkinga. Znači, živio sam na Rujevici. Kad god bi došao kući tražio sam mjesto za parkiranje, posebno navečer. To je bio jedan dobar okidač. Starci su mi se preselili par godina prije na Krk pa su me stalno podsjećali na sve te pogodnosti manjih sredina - parkiraš se, pustiš ključ u auto preko noći, opereš auto ako ti treba, usisaš ga... To je bio glavni razlog, a uz to, u međuvremenu je i sin stasao i trebao je krenuti u školu, a smatrao sam da je Krk puno pitomija sredina. Ja sam prošao svoje odrastanje u Rijeci, bilo je svega, pa sam jednostavno svog sina želio maknuti od toga, a evo imao sam za to i priliku.

Jesi li požalio što si otišao iz grada na Krk?

- Ne, ne. To mi je bila možda jedna od najboljih odluka u životu. Na kraju krajeva 35 minuta mi treba do centra grada, nekima toliko treba busom od centra do Drenove. Nisam ništa izgubio, samo sam dobio svoj mir. Kad mi treba grad, tu sam za čas.

Dugo si bio medijski djelatnik, koje si sve redakcije prošao?

- Krenimo i ranije. Prodavao sam voće i povrće na riječkoj tržnici ranih 90-tih. Onda su krenuli oni divlji piratski radiji - Radio Bos, Radio Reful... Završio sam novinarsku školu, Demark ju je vodio, predavači su bili Vladimir Jugo, Mišo Cvijanović... Tada sam počeo fotkati, radio sam u Novom listu kao honorarac 88./89. Otvorila se priča s radijom, donio sam odašiljač, imao neke gramofone i krenuli smo. Bili smo dosta slušani, čak smo u Novom listu na zadnjoj stranici izašli, na kojoj su izlazile neke posebne teme. Poslije sam išao na Porto Re. Čula me je Branka Malnar s Radio Rijeke, vidjela je da imam neki poseban, zanimljiv glas i došla je na riječku placu. Rekla mi je da radio počinje s novim programom Noćni moćni i da im trebaju svježi glasovi i ideje. Tada sam došao na ideju o skrivenom mikrofonu, nešto kao skirvena kamera. Hrvoje Matejičić, Uršula Tolj i ja smo radili u timu. Odlazilo se naokolo i zafrkavao se ljude. Bilo je genijalnih epizoda, snimili smo ih preko 60-70. Na Radio Rijeci honorarno sam radio 6 godina, a onda sam prešao na Kanal Ri jer su trebali snimatelje. Zadnje, pred odlazak za Via Boduliju, radio sam u Jutarnjem listu

Jesi li jedini otočki fotograf?
- Ima ih još, ali mislim da sam jedini sa studijem. Sasvim je dovoljan za tako malu sredinu jedan. Kao mlađi sam se "nudio", reklamirao, danas sam ponekad i sretan kada vikendom ne moram ići snimati pir. No, još uvijek guštam radit svoj posao, volim ono što radim.

Follow @torpedo_media