„Ono što treba činiti“ najbolji film 24. Liburnia Film Festivala u Opatiji
Autor: Nikola Cvjetović 29.08.2026
Film Srđana Kovačevića osvojio je i Nagradu publike, dok je „Vučja gozba“ Jadrana Bobana dobila posebno priznanje žirija i Nagradu kritičara „Dragan Rubeša“.
OPATIJA – Dokumentarni film „Ono što treba činiti“ redatelja Srđana Kovačevića proglašen je najboljim filmom 24. Liburnia Film Festivala. Ostvarenje je osvojilo i Nagradu publike, čime je ovogodišnje izdanje festivala zaključeno dvostrukim priznanjem za Kovačevićev film.
Svečana dodjela nagrada održana je na Ljetnoj pozornici u Opatiji, čime je završeno pet dana ispunjenih dokumentarnim filmovima, razgovorima s autorima, edukativnim programima i brojnim popratnim sadržajima.
O najboljim filmovima odlučivao je međunarodni žiri u sastavu riječka montažerka, snimateljica zvuka i aktivistica Ana Jurčić, direktorica festivala Dokudoc Maja Malus Azhdari, producent, redatelj i direktor ZagrebDoxa Nenad Puhovski, montažer Jan Klemsche te direktor fotografije i redatelj Damian Nenadić.
Kovačevićev film osvojio dvije nagrade
Film „Ono što treba činiti“, nastao u produkciji Fade Ina, URGH!-a i Teorije na delu, osvojio je glavnu festivalsku nagradu, kao i Nagradu publike s prosječnom ocjenom 4,771.
Žiri je film opisao kao duboko emotivno i nadahnjujuće ostvarenje koje solidarnost prikazuje kao nužan oblik otpora u suvremenom društvu. Posebno je istaknuta njegova tema radničkih prava, migracija, radnih viza i položaja stranih radnika.
Nagradu publike redatelju su uručili volonteri 24. LFF-a. Ove je godine u organizaciji festivala sudjelovalo čak 30 volonterki i volontera.
„Vučja gozba“ osvojila dvije nagrade
Posebno priznanje žirija pripalo je filmu „Vučja gozba“ redatelja Jadrana Bobana, u koprodukciji Hulahopa i Inkubator Rezona.
Film je osvojio i Nagradu kritičara „Dragan Rubeša“, koju Liburnia Film Festival dodjeljuje u suradnji s Art-kinom.
Filmski kritičar Željko Luketić u filmu je prepoznao višeslojnu i vizualno sugestivnu priču o dalmatinskom zaleđu, zapuštenim selima krša, društvenoj marginalizaciji, praznovjerju i teorijama zavjere.
Nagrada za najbolji regionalni film pripala Ivi Kraljević
Nagradu za najbolji regionalni film osvojio je film „Ovu sobu ostavite zakopanu“ redateljice Ive Kraljević.
Film, koji je na ovogodišnjem LFF-u imao hrvatsku premijeru, nastao je u produkciji Kreativnog sindikata. Žiri je istaknuo kako osobni i poetski zapis nadilazi regionalne okvire te snažno progovara o suvremenom društvu i budućnosti koju zajednički stvaramo.
Iva Kraljević osvojila je i nagradu za najbolji dizajn zvuka za isti film.
„Koze!“ donijele nagrade za režiju i montažu
Nagrada za najbolju režiju pripala je Tonćiju Gaćini za film „Koze!“.
Za najbolju montažu nagrađena je Dora Slakoper za rad na filmovima „Koze!“ i „Medo u šparugama“. Žiri je posebno istaknuo njezin osjećaj za ritam i sposobnost prilagodbe različitim stilovima dvaju filmova.
Nagrada za najbolju fotografiju pripala je Dubravki Kurobasi za film „Čuvarica uspomena“ redateljice Jelene Ratko.
Festival zatvoren porukom o militarizaciji društva
Svečanom dodjelom nagrada zaključen je natjecateljski dio 24. Liburnia Film Festivala, čija je ovogodišnja ključna tema bila militarizacija društva.
Festival je tijekom pet dana kroz filmski i popratni program otvarao pitanja odnosa društva prema ratu, naoružavanju i mogućnostima otpora militarizmu.
Posljednji kadar ovogodišnjeg izdanja pripao je kratkom videu građanske akcije organizirane u Opatiji, pristiglom na festivalski natječaj za kratke videoradove koji promišljaju i komentiraju suvremenu militarizaciju.
Organizator festivala je Udruga Liburnia Film Festival, suorganizator Restart, a partner Festival Opatija.
Obrazloženja žirija
NAJBOLJI FILM
Ono što treba činiti, Srđan Kovačević, Fade In/URGH!/Teorija na delu, HR/SI/RS, 2025.
Ovaj duboko emotivan i nadahnjujući film »Ono što treba činiti« autora Srđana Kovačevića prikazuje solidarnost kao nužan oblik otpora u suvremenom društvu. Jasnim opservacijskim postupkom uronjeni smo u dirljive napore protagonista koji vraćaju nadu u ljudskost i empatiju. Ovo je važan film za sve prekarnije tržište rada oblikovano migracijama, radnim vizama i iskorištavanjem stranih radnika. Podsjeća nas da zajednička borba za radnička prava može donijeti društvene promjene čineći ono što je potrebno učiniti.
NAGRADA PUBLIKE
Ono što treba činiti, Srđan Kovačević, Fade In/URGH!/Teorija na delu, HR/SI/RS, 2025.
Ocjena: 4,771
SPECIAL MENTION
Vučja gozba, Jadran Boban, Hulahop/Inkubator Rezon, HR/RS, 2025.
Balansirajući surovu realnost, humor i apsurd, film pokazuje kako teorije zavjere izviruju tamo gdje izostaju odgovori i povjerenje u institucije. »Vučja gozba« autora Jadrana Bobana pretvara jednu lokalnu priču u univerzalno upozorenje o svijetu u kojem iracionalno postaje jedino dostupno objašnjenje stvarnosti koju razara transformacija prostora u kapitalizmu. Kontrapunkt magičnog realizma i dokumentarne stvarnosti ovom filmu daje poseban začudni ton na zaboravljenom prostoru obilježenom ratnim traumama.
REGIONALNI FILM
Ovu sobu ostavite zakopanu, Iva Kraljević, Kreativni sindikat, 2026.
»Ovu sobu ostavite zakopanu« autorice Ive Kraljević nadilazi regionalne okvire, pretvarajući osobni i poetski zapis u snažan globalni apel. Pored snovitih vizualnih asocijacija film otvara bolno pitanje smjera u kojem kao društvo idemo te propituje ideju naoružavanja kao jedinog jamstva sigurnosti. Spajanjem intimnog iskustva, povijesnog sjećanja i aktualnog društvenog trenutka film snažno rezonira s temom ovogodišnjeg festivala i ostavlja prostor za nužno promišljanje o budućnosti koju zajedno stvaramo.
REŽIJA
Tonći Gaćina za Koze!
Izbjegavajući moraliziranje i narativna lutanja, Tonći Gaćina u dokumentarnom filmu dokumentira proces koji iz faktografije eskalira u slojevitu simboličku raspravu o čovjekovom odnosu prema okolišu i drugome. Suprotstavljajući feralnost prirode krhkoj uređenosti, film nas podsjeća kako cijenu ljudskih pogrešaka uvijek plaćaju nedužni. Apsurd ljudskog djelovanja, od propalog državnog projekta do slavodobitnog dolaska lovaca i hladne mehanizacije uništenja, izranja u oštrom kontrastu s idiličnim otokom.
MONTAŽA
Dora Slakoper za Koze! i Medo u šparugama
Dora Slakoper pokazuje izniman osjećaj za ritam u dva stilski različita filma. Iako se i »Koze!« i »Medo u šparugama« oslanjaju na široke kadrove i tabloe, Slakoper u prvom ritam gradi kroz tišinu i precizno trajanje, dok ga u drugom ostvaruje dinamikom dijaloga. Suptilnošću i preciznošću montaže svakom filmu pronalazi vlastiti ritam i unutarnju logiku.
FOTOGRAFIJA
Dubravka Kurobasa za Čuvarica uspomena, Jelena Ratko, Blank, 2026.
Snimateljski rad Dubravke Kurobase u filmu »Čuvarica uspomena« predivnom fotografijom postaje performativno vizualno svjedočanstvo koje otvara nove zaigrane narative o prolaznosti vremena. Pomnim izmjenjivanjem gotovo taktilnih detalja ljudskog tijela i širih prostornih cjelina kamera gradi intiman, ali monumentalan prostor koji djeluje kao čin aktivnog otpora zaboravu.
DIZAJN ZVUKA
Iva Kraljević za Ovu sobu ostavite zakopanu
Dizajn zvuka u filmu »Ovu sobu ostavite zakopanu« predstavlja cjelovito razrađen i promišljen autorski rad. Zvuk autorice Ive Kraljević komplementarno sa slikom nosi emocionalnu i dramaturšku težinu filma, evocira kod gledatelja osjećaj težine, boli i žudnje autoričina iskustva. Zvuk ovog filma funkcionira kao snažan simbolički mehanizam koji pokreće rad nesvjesnog, otvarajući vrata osobnim i zajedničkim uspomenama.
NAGRADA KRITIČARA »DRAGAN RUBEŠA«
Vučja gozba, Jadran Boban, Hulahop/Inkubator Rezon, HR/RS, 2025.
Višeslojna, semantički razgranata i vizualno sugestivna priča Jadrana Bobana o dalmatinskom zaleđu uzbudljiv je dokumentarni zapis o zapuštenim selima surovog krša, prepuštenima društvenoj marginalizaciji i zaboravu, u kojima se susreću animalno i ljudsko. Dok je animalni svijet podređen zakonitostima prirode, ljudski se oblikuje kroz apsurde, praznovjerja i teorije zavjere, osobito plodne u prostorima prividno zaustavljenog vremena, gdje nekoć imaginarne granice bivšega carstva poprimaju opipljivu društvenu stvarnost. U svojim najuspjelijim dionicama »Vučja gozba« prerasta u napeti mediteranski vestern, prožet lokalnom mitologijom, usmenom predajom i sedimentima folklorne povijesti. Njegova je protagonistica neustrašiva žena, duboko i gotovo bezuvjetno vezana uz prostor koji nastanjuje i ljude kojima pomaže. Transgresijom rodnih i žanrovskih obrazaca te dosljedno strpljivim opservacijskim postupkom Jadran Boban toj privrženosti pronalazi njezin najprimjereniji filmski izraz.
