Predstavljanje knjige Irvina Lukežića “Fran Kurelac i riječke slovinske knjige”
Uz autora djelo će predstaviti urednik, sveučilišni profesor Milorad Stojević i sveučilišna profesorica Lada Badurina. Navedenim izdanjem Gradska knjižnica Rijeka nastavlja rad i na izdavanju djela posvećenih povijesti hrvatske baštine i pismenosti
Rijeka – U četvrtak 16. 12. u 18 sati u Ogranku Trsat Gradske knjižnice Rijeka bit će predstavljena knjiga “Fran Kurelac i riječke slovinske knjige” Irvina Lukežića, a u izdanju Gradske knjižnice Rijeka. Uz autora djelo će predstaviti urednik, sveučilišni profesor Milorad Stojević i sveučilišna profesorica Lada Badurina. Navedenim izdanjem Gradska knjižnica Rijeka nastavlja rad i na izdavanju djela posvećenih povijesti hrvatske baštine i pismenosti nadovezujući se na ranije objavljen rad istog autora “U Terpsihorinu hramu: iz povijesti riječke Narodne čitaonice“.
Rezervacije mjesta su obvezne i primaju se na mail prijave.programi@gkri.hr. Za ulazak u prostore javnih ustanova potrebne su COVID potvrde ili srodni važeći dokumenti propisani mjerama.
Fran Kurelac hrvatski je književnik i filolog koji se zauzimao za književnojezično jedinstvo slavenskih naroda u duhu tadašnjih sveslavenskih ideja, ali je pritom imao jasna stajališta o hrvatskome nacionalnom pitanju i nije se odricao hrvatskog imena. Radio na nacionalnom buđenju, osobito u Rijeci, gdje je okupio krug istomišljenika (Riječka filološka škola). Gradio književni jezik na osnovi svih triju narječja, s mnogobrojnim crkvenoslavenizmima, slavenizmima, svojim tvorenicama, gramatičkim i leksičkim oživljenicama. Svoja mišljenja o staroslavenskome, o književnom jeziku, o slavenskoj slozi Kurelac je izložio u knjizi Recimo koju (1860). Govore u riječkoj gimnaziji, pjesme i proglase iz 1848. objavio je u djelu Fluminensia (1862). Prevodio je klasične pisce i skupljao građu za rječnik (Barbarismi, Idiotismi, rukopisi).
Iz uvoda knjige:
Onako kako je govorio, tako je i mislio, a mislio je jezgrovito i jasno. Bio je uvjeren u značaj vlastitoga poslanja, koje je u njegovo doba bilo ne samo nasušna potreba, već i preduvjet napretka, temelj budućega razvoja. Znao je jako dobro i osjećao čega se poduhvatio, radeći to zdušno i hrabro dok god je u sebi osjećao da ima dovoljno snage, volje i energije. Činio je to iznimno borbeno, uporno i nepokolebljivo, smatrajući da njegova osobna žrtva i silan trud koji je ulagao u promicanje svojih ideja nikako ne mogu biti uzaludni, te da će se pokazati kako se nije prevario u tim svojim nadama. Jezik, domovina i narod nisu bile tek obične, prazne i konvencionalne riječi, već su za njega u sebi nosile nešto neizrecivo, uzvišeno i sveto, nešto što zaslužuje našu posebnu brigu i obavezu, nešto što je uvijek važno i što prema tome nikada ne zastarijeva. Kurelčeva duboka uvjerenost u vlastite ideale i strastvenost koju je unosio u svoj rad, nisu mogle ostati nezapažene.
