Razgovor s skautom Rijeke Željkom Rukavinom: Moj posao pun je adrenalina i neizvjesnosti
FOTO: nk-rijeka.hr
– Posudbe su za naše dečke izvrsna prilika i dosad su se pokazale dobrom taktikom za ubrzavanje njihovog napretka u seniorskom nogometu. I Štefulj, i Lepinjica, i Liber, Smolčić, Zrilić ….da sve ne nabrajam, sve su to dečki kojima je posudbom olakšana ta osjetljiva faza potpunog prijelaza na zahtjeve seniorskog, profesionalnog nogometa
Rijeka – Kada bi nogomet bio “samo” igra odličnih sportaša na travnjaku ili, budimo realni, i unosan showbizz proizvod, pa čak i, kako popularno nazivaju ovu najvažniju sporednu stvar, industrija za sebe, onda ni naš današnji sugovornik ne bi bio toliko atraktivan i prepun napetih, pomalo neobičnih priča iz svih dijelova Europe i Hrvatske, priča koje na trenutke mogu biti neki zamišljeni scenariji, za, slobodnim opisom, blockbuster o pravoj nogometnoj špijunaži. Jer ova igra jedanaestorice na terenu krade pozornost ne samo u svojoj centralnoj misiji boljeg baratanja s loptom od utakmice do utakmice, već se nogomet kao poseban svijet slojevito i polako može razotkrivati i u drugim, drugačijim, jednako zanimljivim oblicima. Skautizam u nogometu, a posebno skautizam kakvog poznaje “Rijekin” Željko Rukavina zasigurno je jedan rasadnika najzanimljivijih trenutaka do kojih je moguće doći “iza kulisa” nogometnih terena.
Osim sportskih informacija, priče nogometnih skauta često imaju i dozu napetosti, adrenalina, pozitivne tenzije koja samo traži: “I što je dalje bilo?”, nekoliko smo puta na vrhuncu priče i mi upitali našeg Željka Rukavinu, bivšeg nogometaša koji je proputovao svijet, bivšeg trenera, a danas višegodišnjeg skauta HNK Rijeka. On nam je slikovitim i duhovitim opisima prepričavao službene, ali i one neslužbene dogodovštine koje proživljava u svome poslu:
– U HNK Rijeka sam došao na zimu 2012. godine na poziv sportskog direktora Srećka Juričića. Dolaskom trenera Matjaža Keka, koji je želio čovjeka za analize protivničkih ekipa, uglavnom sam “s 4 oka” gledao bezbrojne utakmice naših protivnika uživo i radio izvješća na osnovu viđenog. Redali su se kilometri, na cestama i u zraku, pa tipkanje izvješća na kompjutoru do kasno u noć…, bio je to jedan ubitačan ritam, npr. u četvrtak gledam EL Sevilla : Feyenoord, a već u subotu sam u Zagrebu, gledam Kustošija : Lekenik protiv kojih igramo Kup u sljedeći utorak. Iako sam nogomet igrao od malih nogu, pa i ostvario uspješne trenutke u svojoj karijeri, znate, nisam nikada mislio da ću završiti u ovom segmentu, u kojem danas uživam. Nogomet je to. Priveže te uz sebe za cijeli život pa i kada te odvede u neplaniranim smjerovima, priča nam s neskrivenom emocijom, ali i izraženom pronicljivošću jednog prekaljenog skauta “Rijeke”, Željko Rukavina.
Bezbrojni kilometri i iscrpni izvještaji
Pomalo samozatajan čovjek koji je u dva dana znao proputovati velike relacije, jednom je prilikom sponzorski auto preuzet u subotu ujutro s manje od prijeđenih 100 km vratio u ponedjeljak ujutro s 1700 u međuvremenu proputovanih km: “Jeli to onaj auto koji prije samo dva dana nije imao niti 100 odvoženih km?”, svi su se pitali.., prepričava Rukavina koji je godinama svojim procjenama i analizama za nekadašnjeg trenera “čvrstih zahtjeva”, Matjaža Keka, odrađivao lavovski posao. Njegovi iscrpni izvještaji o protivnicima sadržavali su zlata vrijedne informacije, procjene, predviđanja i analize koje su godinama pomagale prvom Slovencu “Rijeke” u postizanju klupskih uspjeha:
– Taktički skautizam je, danas tako ispada, preteča tehnološki gotovo savršeno dostupnoj nogometnoj analitici. To je skeniranje protivničke igre, ali na licu mjesta – dok traje igra protivnika uoči utakmice s tvojim klubom. Bilo je izazovno i zahtjevno: puno pamćenja i zapisivanja, puno analize, što točnijih predviđanja postupaka pojedinih protivničkih igrača. Ponekad se znalo dogoditi da cijelu pred analizu “poremeti” promjena suparničkog tima u zadnji čas, npr. zbog ozljede igrača tijekom tjedna za koju mi do početka utakmice još nismo doznali, a dogodilo mi se čak i to da sam jednom zbog rasporeda avionskih letova stigao kasno u Portugal, utakmica je odavno završila, a ja ostao “praznih ruku”. I što ću? Ništa. Drugo jutro, iz Porta sam se zaputio u 30 – ak km udaljeni Guimaraes, ispravno procijenio tko bi mogao biti navijač matičnog kluba i na ulici započeo razgovor s neznancem na tu vječnu temu – nogometa. Predstavio sam se taman dovoljno da bude pristojno, ali nisam napomenuo da sam skaut, moram priznati, i kroz razgovor onda doznao sve što sam htio o igračima, njihovoj spremi, taktičkoj postavi utakmice i svejedno se vratio se u Rijeku s dovoljno informacija.
Rukavina je danas uspješno orijentiran na skautizam za igrače Škole nogometa HNK Rijeka, odnosno “ulove” dobrih prilika po hrvatskim terenima gdje mladi dečki uče igrati. Za razliku od taktičkog skautizma usmjerenog na “čitanje” protivnika i predviđanje njegovih akcija na terenu, nogometni skautizam vrti se oko “headhuntinga” po klubovima u kojima treniraju dečki spremni za ozbiljniju formaciju kroz omladinske pogone većih hrvatskih klubova:
– Joj, nastavlja Rukavina duhovito, – to vam je kao “mala bara puna krokodila”. Čim se pojavi jedan koji za ozbiljno nogometno školovanje može konkurirati po svojim morfološkim (dob, težina, visina), tehničkim, taktičkim i drugim razvojnim karakteristikama, kreće prava trka jer i konkurencija hoće istog! Prvo se traže kontakti roditelja, obavljaju se s njima razgovori, nude im se prilike, a sve kako bi odabrali baš vaš klub za daljnju afirmaciju svoga djeteta u nogometu. Čujte, metode i kanale preko kojih ja radim svoj posao vam ne mogu otkrivati, ali mogu vam reći da je jako napeto, dinamično jer si stalno na putu, mozak ti radi i kada ne radiš, puno komuniciraš sa svojim “izvorima” i služiš se svime što ti je na raspolaganju da bi mali talent došao baš u ruke tvoga kluba. Naravno, pritom treba biti realan, objektivan i, najvažnije, pošten.
U zadnje dvije godine Rukavina je za omladinski pogon HNK Rijeka uspio motivirati veliki broj polaznika svih uzrasnih kategorija, a odnedavno se “Rijekinim” omladincima pridružio i “najmanji”, osmogodišnjak iz Labina Luka Blašković kojeg otac dovodi u Rijeku na treninge: – HNK Rijeka je prirodno, ali i strateški orijentiran na djecu s istarskog područja, u zadnje vrijeme smo često i po Dalmaciji te ostalim dijelovima Hrvatske uz nastojanje da imamo kontakte i s državama u regiji, posebno BiH. Pratimo sve i nastojimo biti agilni. Najbolja dob za dovođenje talenata u Školu nogometa je pred završetak osnovne škole, uoči srednjoškolskog obrazovanja jer onda je tu i mogućnost preseljenja, stipendiranja i lakšeg osamostaljivanja od roditelja. I kod toga pratimo naše dečke, prolazimo s njima sve faze adaptacije na novu sredinu, što im zna teško pasti, pratimo njihov napredak u redovitoj školi, razmjenjuju se informacije s trenerima i voditeljem Škole nogometa Edom Flegom, koji po meni jako uspješno vodi sve te procese, a sa samim igračima jako puno razgovaramo. Vodimo o njima računa u svakom pogledu. Ponekad je, vjerovali ili ne, teže se roditeljima nego s djecom, zaključio je Rukavina.
