Razgovor s trenerom juniora Rijeke Mijom Dadićem: Škola nogometa je dosegla zavidan nivo
FOTO: nk-rijeka.hr
– Kod juniorskog nogometa najvažnije je raditi na popravku individualnih “mana”, odnosno popravku elemenata kod kojih ima prostora za popravak. Maksimalno se prilagođavamo svakom pojedinom igraču i radimo na njihovom daljnjem podizanju
Rijeka – – Djeci je u prvim fazama bavljenja nogometom najvažnije usaditi ljubav za sport i animirati ih kroz igru i zabavu. Trener je u tome najvažniji jer ako dijete razvije odbojnost prema treneru, razvit će se i odbojnost prema sportu i treniranju, ovim je riječima započeo našu nogometnu priču jedan od trenera HNK Rijeka koji odnedavno ima novo, veliko zaduženje – voditi juniorsku ekipu prema zadnjim fazama formacije za seniorski nogomet, Mijo Dadić.
Dadićeva možda i najveća prednost je ta da je i sam prošao “Rijekinu” školu koja ga je plasirala u ozbiljan nogomet kojim se bavio od 2000. do 2017. igrajući za nekoliko hrvatskih klubova, uključujući i “Rijeku”, ali i za inozemne malezijske klubove s kojima je ostvarivao zapažene rezultate u tamošnjim prvim ligama.
Od 2015. Dadić kreće u novu sportsku avanturu kao redoviti trener polaznika Škole nogometa u kojoj je prošao sve uzrasne skupine te se u ovoj sezoni utaborio kao trener juniora s kojima već ima prethodnog iskustva. Bio je asistent treneru Renata Pilipovića kojeg uz Edu Flegu, voditelja Škole nogometa, Dadić smatra svojim mentorima:
– Kod juniorskog nogometa najvažnije je raditi na popravku individualnih “mana”, odnosno popravku elemenata kod kojih ima prostora za popravak. Maksimalno se prilagođavamo svakom pojedinom igraču i radimo na njihovom daljnjem podizanju. Na pitanje kako se juniori i kojim tempom prilagođavaju većim zahtjevima igre, Dadić je objasnio da postoje amplitude u formaciji, no koje se s vremenom stabiliziraju:
– Neki već u budu relativno spremni za seniorski tempo, neke moramo čekati da se razviju u svim elementima, neki imaju period podizanja pa ponovnog vraćanja “na staro”. To je sve normalno. Radi se o uzrasnoj skupini u kojoj dečki pomalo shvaćaju da se od njih očekuje razine. No, kako sam dečke vodio i u kadetskoj kategoriji, poznati su mi te je utoliko lakše.
Kod juniora je, naglasio je Dadić, važno i da imaju mogućnost usputne stepenice na prijelazu u seniorski nogomet kao što je to od ove sezone slučaj s Filipom Zrilićem. On je posudbom u “Rudeš” dobio priliku zaigrati sa starijim dečkima i tesati svoje nogometno iskustvo za povratak među prve ” redove “Rijeke” koji će, po Dadiću, pokazati da je veliki potencijal:
– Osim Zrilića tu je Filip Braut koji je kroz konstantan razvoj jako brzo počeo hvatati zahtjeve ozbiljnog nogometa te je upamćen kao najmlađi debitant HNL-a ikada. Uz Brauta, tu je i jako dobar razvoj “Orijentu” posuđenoga Adriana Libera, a visoke pretpostavke imam i za Marka Putnika koji bi, po mojoj procjeni, kroz godinu do dvije mogao stasati na razinu kompletnog prvoligaškog igrača. Dečke godišta 2002. i 2003. treba još malo pričekati da se profiliraju što upravo postižemo već spomenutom individualizacijom rada u svim skupinama Škole nogometa, ali posebno s juniorima.
Razvijen sustav prati sve uzrasne kategorije
Kada je Dadić postao trener Škole nogometa sam je sebi bio jasan – neće inzistirati niti “ganjati” rezultate u omladinskim selekcijama koje je vodio jer je na prvo mjesto stavio sustavan rad i razvoj ispred natjecateljskog nogometa:
– Rezultati su nam služili za motivaciju i samopouzdanje. Sa seniorskim nogometom, dakako, priča je bitno drugačija i tu su isključivo rezultati mjerilo. Mislim da je to bio dobar put na kojem mi je, kao i ostalima, velika podrška, ali i korektiv bio voditelj Škole Edo Flego. On je tijekom godina Školu nogometa HNK Rijeka posložio u svim segmentima, rad se usustavio na svim razinama – od najmlađih do juniora te su vrludanja i improvizacije svedene na najmanju moguću mjeru. Gotovo da su nemoguće. Svaka uzrasna kategorija prati tu sustavnost i moj je zaključak da u našoj školi nitko ne može postati igrač slučajno, ocijenio je Dadić rad Škole nogometa općenito.
Naime, kako je ispričao, svaki igrač se prati od najranijeg stupanja u kontakt s nogometom, svaki se napredak bilježi, redovito se predaju izvješća koja prate i opisuju razvoj igrača, treneri i ostali uključeni stručnjaci redovito izmjenjuju informacije o igračima i njihovom napretku, a periodičnim analizama izvode se pojedinačne evaluacije.
Autokorekcija kao isproban pristup
Ipak, uz razvijeni sustav i disciplinu kojom se ostvaraju sve vidljiviji rezultati rada cijele Škole nogometa HNK Rijeka, svaki trener ima prostor za vlastite kreacije i modifikacije trenažnih procesa. U Dadićevom je radu tako posebno naglašena i mentalna priprema čiji je veliki dio i inzistiranje na razgovorima s igračima. Ono čime Dadić pokušava motivirati mlade dečke da daju sve ode sebe jesu njegova vlastita, tijekom života u nogometnom svijetu, razvijena uvjerenja:
– Koliko truda uložiš – toliko dobivaš, to je nekako i moj osobni moto. No, igrače potičem i na igru u što više pozicija jer danas je nogomet drugačiji, mladi igrači postaju sve važniji segment cijele priče te u tim prijelaznim kadetsko – juniorskim fazama naviše poseban naglasak stavljam na to da im pomognem da postanu svjesni da nemaju puno vremena za iskoristiti maksimum mogućnosti koje su pred njima. Važno mi je da shvate kako se rad i trud isplate. Pa tako je u svakom poslu, uključujući moj. Mogu odraditi jedan trening i time završiti priču, a mogu se tom jednom treningu posvetiti i 3 kvalitetna sata, od pripreme, do analize i svih ostalih stvari zbog kojih će trening biti još bolji, a onda i rezultati kada dođe vrijeme za njih.
Trener juniora objasnio nam je kako s juniorima nastoji njegovati jedan pristup koji i njima samima pomaže da razvijaju dalje svoju nogometnu inteligenciju:
– Kada radimo video analize te ocjenjujemo konkretne stvari, dečki ne dobivaju samo suhoparne informacije već su uključeni u procese analize, u samostalno utvrđivanje “propusta” i razgovore o tome kako u sljedećoj prilici mogu biti bolji, rekao nam je Dadić za kraj, ostavljajući u zraku dojam pouke koja nam svima, neovisno o nogometu, često treba u životu.
Koju utakmicu “Rijeke” pamtiš kao onu jednu u kojoj je “tako malo falilo”?
Naravno, Rijeka – Osijek i ’99. godinu. Tada sam bio izlazni junior priključen prvoj ekipi, no na toj utakmici nisam bio prisutan u svojstvu igrača. Međutim, žal je svejedno bio golem. Publika, igrači, svi smo bili emocionalni i šokirani. S kolegom Tafrom i danas često razgovaram o toj utakmici.
Koju utakmicu “Rijeke” ocjenjuješ pobjedničkim vrhuncem, ako izuzmemo prvenstvenu 2017.?
Bila bi to pobjeda “Rijeke” nad “Milanom”, odjeknula je u cijelom nogometnom svijetu pa je tako i meni urezana u pamćenje.
Najbolji igrač “Rijeke” ikada po tvom izboru?
Definitivno Mladen Mladenović, bombarder s Kvarnera koji je za mene, tada polaznika nogometne škole, bio pojam!
Koga bi izdvojio iz aktualne postave “Rijeke”?
Definitivno cijenim sve, ali posebno Stjepana Lončara. On će, vjerujem, napraviti veliku nogometnu karijeru.
