RAZGOVOR Slaviša Bradić, tajnik RRS-a: Želim da se sport vrati na ulice i u parkove @ Rijeka

Matej Mrass 6 years ago Sport

Nekada su igrališta zaista bila puna, a danas nije takva navika. Danas kada roditelji kažu djetetu da ode van, ono uzme mobitel sa sobom i nastavi tamo gdje je stalo u sobi. Mi koji radimo u sportu i koji želimo da se što više ljudi bavi sportom moramo se prilagoditi vremenu i mijenjati svijest.

Rijeka – Da se radi o vicu, početak bi išao otprilike ovako: sretnu se trener juda, doktorand s Cambridgea, edukator, sportaš i glavni tajnik Riječkog sportskog saveza. I svi su oni Slaviša Bradić… Fascinantan i beskrajno zanimljiv sugovornik, Bradić je sposoban u trenutku prenijeti svog sugovornika iz riječkog parka u engleski koledž, pa u japanska judo borilišta – put je to koji je i sam prošao tijekom godina svog sportskog rada, prvo kao takmičar, zatim trener, pa učitelj i sada, na koncu, kao glavni tajnik krovne riječke sportske udruge.

Iako je upravo nedavno imenovanje na „isturenu poziciju“ u RSS-u bilo glavni motiv ovog razgovora, priča je na koncu ispala puno šira, pa smo se u razgovoru dotakli brojnih tema, od sportskog odgoja djece, preko stanja riječke sportske infrastrukture i financijskih uvjeta za rad sportskih kolektiva do Strategije razvoja sporta. Ali, prije svega, krenuli smo sa zanimljivim Bradićevim sportskim i životnim putem.

– Moj sportski put započinje u ulici Dolac 12, odnosno talijanskoj gimnaziji bavljenjem judom. Bio sam višestruki prvak, te redoviti član reprezentativnih selekcija. Igrom slučaja došao sam vrlo brzo u priliku baviti se trenerskim poslom. To je stopiralo moju aktivnu natjecateljsku karijeru, ali me isprofiliralo i razvilo u segmentu prenošenja vještina.

Zašto judo? Čime Vas je zarobio i zašto biste ga preporučili?
– Bitno je naglasiti da je judo sport koji nije destruktivan što je pedagoški vrlo važno. Uz zabavu se može razviti druženje i disciplina. Judo razvija dobru bazu za bavljenje ostalim sportovima neovisno jesu li to loptački ili neki drugi sportovi. Otac suvremenog juda i modernog obrazovanja u Japanu Jigorō Kanō sistem koji je primarno bio namijenjen napadanju i samoobrani počeo je poimati kao edukacijsko fizičko obrazovanje. Bitan segment svakako je zajedništvo. Već u simbolici bijele boje kimona je to iskazano. Bijela boja u Japanu predstavlja smrt, smrt ega. Razvija se svijest kod osobe da je jednaka drugima i da se sama ne može baviti judom, što je primjenjivo na život, a uz to osoba shvaća da nije uvijek nepobjediva. Definitivno je upravo jedan od najvećih benefita svega toga razvijanje međuljudskih odnosa. Organizacija koja djeluje pod okriljem Svjetske judo federacije ”Judo For Peace“ potvrđuje to. Intencija je da se na konfliktnim područjima zahvaćenim ratom i tenzijama, sportska kultura i zajedništvo promiču upravo kroz judo natjecanja. Vrijedi istaknuti da je u susjednoj BiH upravo judo natjecanje prvo pokrenuto po okončanju rata.

S obzirom na to da je to ipak Vaš matični sport, kako judo egzistira i napreduje u Rijeci?
– Prije svega judo klub je u Rijeci osnovan daleke 1959. godine tako da ćemo dogodine proslaviti vrijedan jubilej, 60 godina postojanja. Iz te perspektive o judu možemo govoriti kao o sportu koji definitivno ima tradiciju u Rijeci. Imamo lijepu dvoranu na Kantridi i čak i Japanci budu oduševljeni s obzirom da je blizina mora zaista raritetna. Što se tiče rada kluba vrlo smo aktivni na natjecanjima i imamo zaposlene profesionalne trenere što uvelike olakšava treniranje natjecateljima. Kao jedan od bitnih projekata kluba svakako bih istaknuo i projekt „Judo u školama“ koji je započeo 2008. godine, a ideja je bila približiti besplatno sport djeci, omasoviti bazu natjecatelja. Pošli smo od toga da je za djecu najprirodnije započeti treniranje kroz igru, a za što smo razvili metodiku rada. Nije to bila nikakva inovacija, već samo preuzete i dorađene metode. O uspjehu projekta možda najbolje govori to da je Hrvatski judo savez 2015. godine dobio priznanje Međunarodnog olimpijskog odbora za inovativnost u sportu. Projekt koji je nastao i privukao djecu u Rijeci prepoznat je i na svjetskoj razini.

Istaknuli ste da ste vrlo rano započeli trenersku karijeru, ali iz vašeg dosadašnjeg rada, što u judu, što u riječkom sportskom savezu možemo primijetiti da se niste ograničili isključivo na jedan segment sporta. Kako je izgledao vaš put od natjecatelja do glavnog tajnika?
– Oduvijek mi je ideja bila da se nastavim i dalje usavršavati u profesionalnom smislu i rada u sportu tako da je jedan od prvih mojih edukacijskih elemenata bilo završavanje Olimpijske akademije na kojoj sam kasnije i predavao. Na poziv jednog kolege predavača nastavio sam svoje formalno obrazovanje na Cambridgeu. Nije bilo lako, ali odlučio sam se na tu životnu avanturu te mogu kazati da je to bilo jedno posve novo iskustvo školovanja. O mojem zadovoljstvu, ali i njihovom možda najbolje govori to što sam sada na doktoratu. Da ne bi ispalo da sam samo bio po školama i dalje u Svjetskoj judo federaciji radim kao predavač trenerima. Svake godine odlazim u Japan, domovinu juda, gdje judo ima status školskog sporta i držim predavanja profesorima s obzirom da je naš zapadnjački pristup ipak primjereniji djeci od njihovog koji je više tradicionalniji. Školovanje, stjecanje iskustava, upoznavanje različitih kultura definitivno su mi pomogli da se s vremenom okušam i u drugim segmentima sporta, ovim organizacijskim i upravljačkim, a ne samo bazično bavljenje sportom. Kroz školovanje na Cambridgeu sudjelovali smo na raznim međunarodnim natjecateljskim smotrama što me je uvelike obogatilo u znanju i pogledu kako sve to treba izgledati kada se dobije odgovornost organizacije natjecanja na najvišoj mogućoj razini.

Znači – iz školskih klupa na funkciju?
– Ma ne, nije to baš tako bilo. Najprije sam sudjelovao u radu Izvršnog odbora Zajednice sportova PGŽ-a, vrlo aktivno na izradi strategije. Spletom okolnosti u listopadu prošle godine ponuđena mi je pozicija vršitelja dužnosti glavnog tajnika i ja kao jedan sportaš uhvatio sam se tog izazova.

Možete li nam približiti iz prve ruke rad Saveza? Koja je uloga saveza? Koji su ciljevi?
– Najjednostavnije kazano naš rad je briga o riječkom sportu. Članice RSS su sportske udruge, odnosno klubovi. Naš rad shodno tome obuhvaća zaista veliko područje. Imamo otprilike 200 članica, a od toga ih je 100 na javnim potrebama. Zadatak je osigurati svim članicama uvjete za rad, pogotovo ovima koje su na javnim potrebama kroz korištenje infrastrukture i financiranje. To su možda oni najvidljiviji rezultati. S druge strane tu postoji čitav niz aktivnosti koje možda nisu toliko vidljive. Jedan od prioriteta je da svi klubovi imaju uzrasne kategorije te da se postigne određena kvaliteta kako bi danas sutra mogao klub egzistirati i kroz seniorski pogon.

Je li vaš rad više orijentiran na seniorski pogon ili sport djece?
– Pa skrbimo i o jednom i drugom segmentu, pogotovo kada nešto zaškripi neovisno o kome se radi mi pomažemo, ali definitivno djeca su naša budućnost i naša je obaveza da ih razvijamo. Jedan od osnovnih načina je razvijanje sportske kulture među najmlađima kako bi se izbjegle posljedice nebavljenja sportom. Svakodnevno se susrećemo s manjkavostima u sustavu obrazovanja, tako da mi preko naših aktivnosti i modela pokušavamo to prevenirati i ispraviti. Kod nas predškolski sport uopće ne postoji, a tjelesno-zdravstvena kultura u školi u ozbiljnijem obliku započinje tek u 5. razredu što je kasno. Baš zbog toga među našim najmlađima budimo svijest kroz natjecanja na vrtićkim Olimpijadama, prezentacijama sportova kroz razne projekte. Na tragu projekta „ Judo u školama“ u 6 škola provodimo program koji traje sat vremena, a kroz tih sat vremena u školskim prostorima savladavaju se elementi atletike, gimnastike i juda. Možemo to okarakterizirati kao i svojevrsnu injekciju da se djeca kroz zabavu pokrenu. To je primjer sinergije između škola i nas, gdje mi osiguravamo trenere, a škole prostor.

S obzirom na širok krug aktivnosti, raspolažete li dovoljnim sredstvima?
– Naš godišnji proračun iznosi otprilike 15 milijuna kuna, dokle je proračun za Grad Zagreb 240 milijuna kuna. To možda najbolje pokazuje omjer snaga. No i s ovoliko sredstava mogu kazati da funkcioniramo. Nikada se nije dogodilo da netko nije otišao na natjecanje zbog pomanjkanja novca. Rješenja se uvijek nađu.

Na koji način Savez sudjeluje u financiranju klubova?
– Načelo je da sve mora biti transparentno i objektivno. Najprije raspisujemo natječaj za javne potrebe te sve članice napišu planove za narednu godinu prema svojim djelatnostima. Potom prikupimo sve zahtjeve, a onda prema kriterijima objedinimo sve i šaljemo u Odjel za sport i tehničku kulturu te čekamo izglasavanje na Gradskom vijeću. Mogu kazati da se mi ne bavimo politikom, ali smo uključivali sve političke strukture u našem radu, od raspodjela sredstava do donošenja Strategije i mislim da smo uspjeli u našoj namjeri da grad barem na jedan način ujedinimo.

Spomenuli ste i strategiju razvoja sporta. Koji se ciljevi mogu istaknuti odnosno što je možda i bitnije postoje li efikasni mehanizmi za njihovo ispunjenje?
– Strategija je sama po sebi izuzetno bitan dokument. Prilikom izrade u obzir su se uzela mišljenja raznih struktura kao što je Turistička zajednica, udruge osoba s invaliditetom. Sva ta razmišljanja dovela su do konkretnih zaključaka, primjerice da je potrebno razvijati sport na moru te povećati novčana sredstva. Ipak uspostavilo se da su svim subjektima ipak najbitnije dvije stvari: sport osoba s invaliditetom i sport mladih, iako nije zanemariv niti aspekt postizanja vrhunskih rezultata. Važno je da je to sve napisano i da se mi u svojem radu i projektima možemo pred nadležnim institucijama pozivati na ciljeve strategije. Ukoliko imamo sve te ideje, ali one ne dođu u fazu realizacije možemo govoriti o uzaludno utrošenom vremenu. Mislim da s ovim resursima koje imamo, infrastrukturom uz malo više organizacije i entuzijazma velik broj ciljeva možemo ispuniti.

Smatrate li da je sportska infrastruktura u Rijeci primjerena suvremenom sportu?
– Kada gledamo prosjek godina to na prvu ne izgleda baš dobro, ali ipak zaista imamo reprezentativne objekte kao što su bazeni Kantrida, dvorana Zamet. Svaki objekt također ima svoju problematiku. Objekti se moraju održavati i to košta, a na to mi ne možemo utjecati. Moja je želja s pozicije razvoja sporta u korištenju infrastrukture da ako postoje klubovi koji se bave istim sportom, da oni ne egzistiraju na istom mjestu ukoliko postoje mogućnosti da se rašire na više lokacija. Tako se sport razvija proporcionalno u cijelom gradu.

Što vi osobno vidite kao najvažniji segment razvoja sporta?
– Mislim da je sport bitno prezentirati što više u javnosti. Sport mora biti prepoznat u okolini, a najjednostavnije je to ako dođe na ulice. Baš zbog toga je velika važnost organiziranja događaja kao što je Homo si teć, prezentacija sportova na Korzu. Nadam se da ćemo u budućnosti realizirati što više sportskih parkova i mjesta za bavljenje sportom na otvorenom. Možda već ovo ljeto na Gatu bude postavljen teren za odbojku na pijesku, sprave na Molo Longu, ideja je možda u budućnosti obilježiti i biciklističku stazu od Opatije do Rijeke ovisno o mogućnostima. Na tragu toga je oživljavanje sportova na moru, tako da je ideja i organizirati više jedriličarskih i veslačkih regata kako bi naši sugrađani uz ispijanje kave mogli uživati pravom primorskom sportskom ambijentu.

Na koji ste segment rada u Savezu najviše ponosni?
– Možda je malo nezahvalno govoriti na taj način budući da su svi projekti vrijedni na svoj način. No možda je ipak to razvoj sporta među djecom odnosno stvaranje preduvjeta da sport bude dostupan svima i da se svi mogu upoznati sa sportom. Možda presudno bude baš to upoznavanje sa sportom u školi da danas sutra taj naš klinac bude na Olimpijadi i predstavlja svoj grad, državu.

Sport vaše mladosti i danas? Gdje je razlika?
– Nekada su igrališta zaista bila puna, a danas nije takva navika. Danas kada roditelji kažu djetetu da ode van, ono uzme mobitel sa sobom i nastavi tamo gdje je stalo u sobi. Mi koji radimo u sportu i koji želimo da se što više ljudi bavi sportom moramo se prilagoditi vremenu i mijenjati svijest. Nije apsolutno sve u mobitelima i aplikacijama. Može postojati aplikacija za trčanje, ali kod čovjeka se ipak mora pojaviti interes, a taj je dio na svima nama. Moramo ljudima nuditi sport, prilagoditi našem mentalitetu. Ako potaknemo ljude da slobodne trenutke iskoriste šetajući ili trčeći već smo velik posao napravili.