RAZGOVOR Valentina Ban: Inspiriraju me male sitnice koje svi previdimo

Iva Matić 4 years ago Novosti

S vremenom smo Natali i ja naučile svaku rečenicu iz filma napamet, od početka do kraja, ali i dalje bi nas njihove riječi takle. U međuvremenu se Davidu stanje pogoršalo te nam je jedini cilj bio završiti film što prije. Bilo je tu plakanja, smijanja, prisjećanja, svakakvih emocija, pravi ringišpil.

Rijeka – Valentina Ban mlada je redateljica čiji je film „David“ odnio pobjedu na 12. Four River Film Festivalu u rujnu, a uz to je i dobitnica zahvale za uspjeh i razvoj audio-vizualnih medija Općine Jelenje. Pobjeda na karlovačkom Four River Film Festivalu iznimno je bitna stvar jer se prijavilo čak 1.546 filmova, dok je na program ušlo 68 filmova mladih redatelja između 14 i 20 godina, a nagradu je dobila upravo ona u suradnji sa prijateljicom Natali istoga prezimena. Valentina za sebe kaže kako je inspirirana malim sitnicama, koje svi previdimo. Vrlo joj je važno biti okružena dobrim i pozitivnim ljudima koji je još više motiviraju, ali inspiraciju pronalazi i na društvenim mrežama. Dokumentarni film „David“ priča priču o njenom dobrom prijatelju Davidu i njegovoj teškoj bolesti, dok premijeru filma on, nažalost, nije doživio.

Kako se osjećaš kao pobjednica 12. Four River Film Festivala i dobitnica načelnikove zahvale za uspjeh i razvoj audio-vizualnih medija?

Dobivenu nagradu na festivalu ne smatram svojim osobnim uspjehom već uspjehom cijeloga projekta, zahvaljujući prvobitno Davidu i njegovoj obitelji, Natali, profesoru Josipu Šarliji te Domu mladih. Svakako mi je drago da se sav trud isplatio i da je film dotaknuo mnoga srca. Što se tiče načelnikove zahvale, sretna sam što sam dobila zaslugu nakon mnogo godina isprobavanja i ulaganja truda u raznim umjetničkim područjima. U svakom slučaju, bilo je to ugodno iznenađenje.

Kako je sve počelo sa filmom „David“? Čija je inicijativna ideja, tko ti je pomagao?

Sve je krenulo tako da smo se Natali i ja upisale na filmsku radionicu u Domu mladih.  Krenule smo prvo s radom na kamerama, pa sa svjetlom, zvukom, montažom itd. Profesor nam je rekao kako on na kraju školske godine sa svakom grupom voli imati završni projekt te nam je „zadao zadatak“ da napravimo film. Isprva nismo znale kakav film želimo snimiti dok nismo odlučile sjesti na kavu u Bačvu  i „brainstormati“. S vremenom nam je sinula ideja o Davidu te smo je odmah zapisale u bilježnicu.  To je zapravo početak.

Koje su bile tvoje uloge radeći na filmu osim one redateljske?

U procesu stvaranja filma smo Natali i ja sve radile zajedno. Od smišljanja pitanja, dogovaranja intervjua, nošenja kamera i svjetla po Grobniku do Davidove kuće. Tijekom snimanja, Natali je bila iza kamere i pazila na fokus i tehnikalije, dok sam ja postavljala pitanja. Sjećam se, ruke su mi se znojile i isprva nam je bilo jako stresno, no zbog dobrog okruženja i pozitivne energije obitelji Šostarec, sve je pošlo po planu, ako ne i bolje.  U postprodukciji smo opet sve radile zajedno, makar to bilo da sam ja montirala film, a Natali sjedila pokraj mene. Zajedno smo smišljale razne varijacije kako da film ispadne što bolji te da ima smisleni tijek, naravno uz podršku profesora Šarlije kojega smo zvale svaki put kada nam je trebala dodatna pomoć.

Koliko si bila povezana sa Davidom i kako je bilo stvarati film uz teško bolesnog prijatelja?

David i ja smo se znali iz viđenja pošto smo išli u istu srednju školu te smo oboje živjeli na Grobniku. Imala sam priliku bolje ga upoznati nakon što se on upisao na radionicu glume „Malik“ u kojoj sam ja već sudjelovala niz godina. S vremenom smo postajali sve bolji i bolji, počeli se družiti, ići na kave i šetnje po Grobničkom polju sa njegovim psom Lunom. Više puta sam imala priliku upoznati njegovu obitelj, s kojom nikad nije bio problem ostati na druženju i više od računatog. Uvijek je volio da se svi njegovi prijatelji kod njega osjećaju kao kod kuće. Snimanje ovog filma nikako nije bilo lako, zahtijevalo je mnogo snage i od nas, ali i od sudionika. Mnogo puta smo dogovarali termine, ali zbog Davidove bolesti smo morali odgađati. Bilo je tu puno žrtvovanja, od izostajanja iz škole, nošenja opreme golim rukama po busevima i Grobniku sredinom veljače dok je još vani bilo podosta hladno, „žicanja“ ostalih prijatelja poput Tajane Vučenov i Tina Trkulje za pomoć. Tajana nam je pomogla oko prenošenja opreme, a Tino je napravio soundtrack za film. Ni pripremanje samih pitanja za snimanje nije bilo lagano, znajući da je njegova bolest svima nama bolna točka te da slušanje o njoj mijenja ugođaj u prostoriji. Montaža je trajala otprilike tri do četiri mjeseca. S vremenom smo Natali i ja naučile svaku njihovu rečenicu napamet, od početka do kraja, ali i dalje bi nas njihove riječi takle. U međuvremenu se Davidu stanje pogoršalo te nam je jedini cilj bio završiti film što prije. Bilo je tu plakanja, smijanja, prisjećanja, svakakvih emocija, pravi ringišpil.

Trenutno se nalaziš na studiju režije u Velikoj Britaniji. Kako ti je tamo?

Trenutno se nalazim u Engleskoj, da budem preciznija, u gradu Colchesteru na University of Essex. Studiram filmsku umjetnosti što znači da se nastavljam kretati u tom smjeru. Nije da sam se opredijelila samo za montažu ili samo za redatelja, već tu svi sve učimo i na kraju radimo. Imamo razne predmete za razna područja u filmskoj industriji. U svakom slučaju je mnogo drugačije od onoga s čime sam bila upoznata u Hrvatskoj. Iako sam tu već neko vrijeme, i dalje mi je nerealno da studiram film. Imam osjećaj kao da sam na nekim radionicama, a ne na predavanjima, što je po meni, vrlo dobro.

Imaš li u planu što režirati u skoroj budućnosti ili nešto nevezano uz režiju?

Za sad mi je u planu naviknuti se na samostalan studentski život i potruditi se oko školovanja. Režirat ću u svakom slučaju jer nekoliko puta godišnje imamo zadatke za ocjenu tj. moramo napraviti kratke filmove.

Na studiju se nalaziš sa prijateljicom Natali istoga prezimena? Kako je njoj, je li vam lakše što ste skupa daleko od roditeljskog doma?

Mislim da i Natali i meni puno znači da smo zajedno ovdje jer smo jedna drugoj moralna podrška. Ima dana kada sam ja tužna i ima dana kada je ona tužna tako da nam puno znači što se možemo tješiti međusobno. Takvi dani su rijetki, većinu vremena uživamo u studentskom životu sa svojim kolegama s predavanja i s društvom iz Hrvatske koji također tu studiraju.  Obje studiramo film, ali nemamo zajedno sva predavanja, što iskreno ni nije loše jer jedna drugoj govorimo unaprijed što je važno za koje predavanje.

Kakav je bio David?

Svi oni koji su poznavali Davida, znaju da je bio svestran. Bavio se glumom, pisao je knjige, bavio se lovom, obožavao je putovati i istraživati. Izuzetno dobre naravi,  nikad nije nikoga osuđivao. Bio je vrlo „open minded“ i ništa mu nije bilo strano. Bio je obiteljski tip osobe i uvijek za ekipu.

Tko je tebe i Natali naučio režiranju, netko tko je poznavao Davida?

Profesor Josip Šarlija je zaslužan za nastanak filma. On nas je naučio snimanju, radu sa svjetlom, mikrofonom i montiranju. Kroz cijeli proces je bio izuzetna podrška te nas je motivirao da nastavljamo s radom i učinimo sve najbolje što možemo. Koliko god je htio i pokušao, nikad nije uspio upoznati Davida osobno, no zahvaljujući filmu mislim da smo mu ga približile.